REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-9/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik u Hvaru, protiv tuženika OTP Banke d.d., OIB 52508873833, sa sjedištem u Splitu, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Savska cesta 32, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1348/2023-3 od 17. siječnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Staromu Gradu poslovni broj P-1403/2017 od 8. travnja 2021., u sjednici održanoj 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1348/2021-3 od 17. siječnja 2023. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Staromu Gradu poslovni broj P- 1403/2017 od 8. travnja 2021. u točki I. izreke i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.349,15 kuna (1.108,12 EUR), i u tom dijelu sudi:

''Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.349,15 kuna (1.108,12EUR)''.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1348/2021-3 od 17. siječnja 2023. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Staromu Gradu poslovni broj P-1403/2017 od 8. travnja 2021. u dijelu izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od ukupno 8.349,15 kuna (1.108,12 EUR) te u odluci o parničnom trošku, i u tom se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku, na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj [broj kredita] od 6. travnja 2007., isplatiti tužitelju iznos od 8.349,15 kuna (1.108,12 EUR)[1] sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe 17. ožujka 2017. do isplate, dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim je zatezna kamata zatražena na pojedinačne mjesečne iznose preplate specificirane u ovoj točki izreke od dana dospijeća prije podnošenja tužbe, pa sve do podnošenja tužbe. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 12.271,87 kuna (1.628,75 EUR) također s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Presudom je suda drugog stupnja u točki I. izreke odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke. U točki II. izreke uvažavanjem žalbe tužitelja preinačena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točke I. izreke te je u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev i tužitelju je dosuđena zatezna kamata na pojedinačne mjesečne iznose preplate koji su specificirani u ovoj točki izreke, a koji su dospijevali svakog desetog u mjesecu od veljače 2009. do prosinca 2013. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 205,30 EUR, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2154/2024-3 od 10. rujna 2024. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

''Gubi li potrošač - korisnik kredita, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu koji je potpuno u skladu s izričitim i prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) pravo na ostvarivanje zahtjeva za isplatu pozivanjem na posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu?''.

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tuženik pobija drugostupanjsku presudu u cijelosti, pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači prihvaćanjem žalbe i preinakom prvostupanjske presude i to na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, podredno da se drugostupanjska presuda ukine, odnosno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom, odnosno prvostupanjskom sudu.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. U povodu revizije iz članka 382. ZPP, u skladu s odredbom članka 391. stavka 3. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U tom smislu revizija nije ispitivana izvan tih granica.

8. U revizijskom je stadiju postupku sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR izvršenoj sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pravima potrošača s tim u vezi.

9. O spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji s ovog suda su u listopadu i prosincu 2024. otpravljene tri odluke koje su različito odgovorile na to pitanje. Tako je u presudi i rješenju broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. izraženo obrazloženo pravno shvaćanje koje slijedi pravno shvaćanje broj Su-IV-33/2022-21 zauzeto na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022., koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.''.

9.1. U presudi broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. o istom je pitanju izraženo također obrazloženo pravno shvaćanje koje glasi:

''Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.''.

9.2. U rješenju broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. izraženo je slijedeće pravno shvaćanje:

''Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.''.

9.3. Pravno shvaćanje na kojem je utemeljena presuda i rješenje broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. zauzeto je na spomenutoj odjelnoj sjednici većinom glasova, a činjenica zauzimanja tog pravnog shvaćanja je javno publicirana priopćenjem od 21. prosinca 2022. objavljenim na službenoj web stranici VS RH.

9.4. U takvim su okolnostima doneseni presuda i rješenje ovog suda broj Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025. koji su također utemeljeni na većinski zauzetom pravnom shvaćanju spomenute odjelne sjednice te je ujedno odstupljeno od pravnih shvaćanja zauzetih u odlukama broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. i Rev- 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. pri čemu su dani razlozi za odstupanje što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje (tako i Ustavni sud RH u odlukama broj U-III-350/2007 od 9. ožujka 2011., U-III-5154/2012 od 9. siječnja 2014., U-III- 1862/2013 od 18. ožujka 2015., U-I-6950/2021 od 12. travnja 2022.).

10. Pritom je revizijski sud u predmetu Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025., posebno cijenio ustavnu ulogu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH), koja se sastoji u osiguranju jedinstvene primjene prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije koja se mora poštovati u skladu s člankom 2. Ugovora o Europskoj uniji (Službeni list Europske unije, C 202/15 od 7. lipnja 2016. - dalje: UEU). Također je cijenio činjenicu da neujednačena praksa krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja (tako i Europski sud za ljudska prava, predmet Stefanica i drugi protiv Rumunjske, presuda od 2. studenoga 2010. zahtjev broj 38155/02, Grkokatolička župa Lupeni i drugi protiv Rumunjske, presuda od 26. studenoga 2016., zahtjev broj 76943/11, presuda od 19. svibnja 2015., Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. srpnja 2010., zahtjev broj 48101/07 i dr.).

11. I u ovoj je odluci kod ocjenjivanja mogućnosti ujednačavanja prakse najvišeg suda nužno uzeti u obzir sadržaj i pravni doseg europskog prava po pitanju ustrojstva pravosuđa unutar kojeg se osiguravaju djelotvorni mehanizmi ujednačavanja sudske prakse jer nacionalno pravo u načelu samostalno uređuje ustrojstvo sudbene grane vlasti, ali europsko pravo kao supranacionalno i pravo nadređeno nacionalnom pravu postavlja granice koje se pritom ne smiju prekoračiti. Te su granice zadane zahtjevima koji izviru iz odredbe članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU, prema kojoj države članice imaju obvezu osiguranja djelotvorne sudske zaštite uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: EKLJP) i članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije, C 202, 7. lipnja 2016. - dalje: Povelja) koji je sadržajno podudaran s člankom 6. stavkom 1. EKLJP.

12. Pitanjem usklađenosti određenih aspekata hrvatskog mehanizama ujednačavanja sudske prakse s pravom EU, i to onih vezanih za ulogu sudaca evidentičara i obvezujućih pravnih stajališta sjednica sudskih odjela, doduše u okviru postupaka vođenih pred domaćim drugostupanjskim sudom, bavio se Sud Europske unije u spojenim predmetima broj C-554/21, C-622/21 i C-727/21 Hann-Invest ECLI:EU:V: 2024:594. U presudi od 11. srpnja 2024. Sud EU je proglasio suprotnim pravu EU domaći mehanizam ujednačavanja sudske prakse putem sudaca evidentičara te obvezujućih pravnih shvaćanja sjednica sudskih odjela, konkretno kriterijima neovisnosti pravosuđa koje, kao jamstvo učinkovite pravne zaštite, od država članica zahtijeva upravo članak 19. stavak 1. podstavak drugi UEU. Dajući ocjenu nesuglasnosti hrvatskog mehanizma ujednačavanja sudske praske, Sud EU je analizirao značenje i pravni doseg zahtjeva koji izviru iz spomenutog članka UEU, i to: zahtjeve neovisnosti, ''zakonom ustanovljenog suda'' i načela kontradiktornosti pozivajući se i na ustaljenu praksu u vezi s neovisnošću nacionalnih sudova u širem smislu s pravom EU te naglašavajući da je ta praksa u bitnom podudarna s konvencijskim kriterijima i s praksom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP).

13. Naime, i ESLJP kroz svoje odluke štiti vladavinu prava i pravnu sigurnost od neujednačenih sudskih odluka uspostavljajući kriterije za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje zbog neujednačene sudske prakse. Pritom ESLJP gradira stupanj svoje strogosti kod ocjenjivanja povrede prava na pravično suđenje zbog neujednačene sudske prakse u ovisnosti o rangu sudova na kojima su donesene različite odluke. U tom rangiranju najstroži kriteriji ujednačenosti sudske prakse vrijede u odnosu na odlučivanje unutar suda najvišeg ranga jer ESLJP polazi od uloge vrhovnog suda koja se sastoji u rješavanju neujednačenosti u primjeni i tumačenju odredaba domaćeg prava i osiguranju jedinstvene primjene zakona. Stoga kada vrhovni sud kao najviši sud donosi proturječne odluke, tada sam postaje izvor pravne nesigurnosti jer se pravna sigurnost time ozbiljno narušava i dovodi do potkopavanja povjerenja javnosti u pravosudni sustav (tako i u Vusić protiv Hrvatske, odlomak 65, Ferreira Santos Pardal protiv Portugala, zahtjev broj 30123/10, presuda od 30. srpnja 2015., odlomak 42. i dr.). Zato je uvjet za osiguranje ujednačenosti sudske prakse od strane vrhovnog suda upravo ujednačenost odluka koje on sam donosi jer odlučivanje o pravnom pitanju povodom pravnog lijeka od strane najvišeg suda ne osigurava jedinstvenu primjenu prava ako vijeća toga suda donose suprotne ili drugačije odluke o istim pravnim pitanjima. To stoga što je sama bit ujednačavanja sudske prakse uniformna odnosno jedinstvena primjena prava, dakle jednako rješavanje pravnih pitanja u slučajevima postojanja istih ili bitno istovrsnih činjeničnih okolnosti.

13.1. Kroz prizmu navedenoga, kršenje zahtjeva za ujednačenom sudskom praksom u praksi ESLJP specifična je konvencijska povreda koja se načelno ne procjenjuje na temelju pojedinačne odluke, niti unutar jednog postupka kao što je to slučaj s drugim povredama članka 6. EKLJP, već se procjenjuje sustavno. S tim je u vezi Europski sud za ljudska prava izrijekom ustanovio obvezu države na uspostavljanje mogućnosti da najviši sud u državi ujednačava sudsku praksu. Tako je u presudi ESLJP Tudor Tudor protiv Rumunjske od 24. ožujka 2009., zahtjev broj 21991/03, istaknuto da u slučaju izostanka mehanizma koji osigurava jedinstvenost sudske prakse nacionalnih sudova te posljedično postojanja razlika u sudskoj praksi i stvaranja kontinuirane nesigurnosti, dolazi do povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. EKLJP.

13.2. Upravo je u tom smislu, po pitanju mehanizma osiguranja ujednačene sudske prakse, ESLJP u svojim odlukama ustanovio mjerila odnosno načelna stajališta kojima se vodi pri ocjenjivanju postojanja povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. stavka 1. EKLJP u okolnostima neujednačene prakse različitih nacionalnih sudova posljednjeg stupnja ispitujući: 1. postoje li ''duboke i dugotrajne razlike'' u sudskoj praksi nacionalnih sudova; 2. osigurava li domaće pravo mehanizam prevladavanja tih nedosljednosti; te 3. je li taj mehanizam primijenjen i je li djelotvoran (tako u: Nejdet Sahin and Perihan Sahin protiv Turske, zahtjev broj 13279/2025, presuda od 20. listopada 2011., odlomci 49. -58; spomenuta presuda u predmetu Grkokatolička župa Lupeni protiv Rumunjske, odlomak 116., Hayati Çelebi i ostali protiv Turske, zahtjev broj 582/05, presuda od 9. veljače 2016., Glavak protiv Hrvatske, zahtjev broj 73692/2012, presuda od 5. listopada 2017., Sine Tsaggarakis A.E.E. protiv Grčke, zahtjev broj 17257/2013, presuda od 23. svibnja 2019. i druge). Ovakva načelna stajališta prihvaća i domaći Ustavni sud u brojnim odlukama (primjerice, U-III-3759/2018 od 12. prosinca 2019.).

13.3. U vezi s naprijed navedenim, ESLJP u svojim odlukama uvažava da zahtjev za ujednačenom sudskom praksom može biti u sukobu s druga dva također važna načela odnosno pravila konvencijskog prava. Jedno je od njih načelo unutarnje neovisnosti sudaca, dok je drugo evolutivno tumačenje prava izraženo kroz potrebe razvoja prava u sudskoj praksi u cilju unaprjeđenja prava. U okolnostima konkretnog slučaja, dakle u okolnostima neujednačene prakse samog revizijskog suda, u međusobnom su sukobu dvije ustavne vrednote. S jedne strane to je pravo na ujednačenu sudsku praksu, a s druge pravo na neovisnost sudaca (u konkretnom slučaju nije riječ o sukobu s evolutivnim tumačenjem prava jer se ne radi o odstupanju od prakse zbog potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu, što je razvidno iz sadržaja spomenutih proturječnih odluka).

14. Po pitanju zahtjeva za neovisnošću sudstva, a u vezi s osiguranjem učinkovitog mehanizma prevladavanja nedosljednosti sudske prakse, Sud EU u spomenutoj presudi Hann-Invest razmatra i analizira dva tradicionalna aspekta neovisnosti, vanjski i unutarnji. Premda je vanjski aspekt neovisnosti sudova primarno vezan za nedopuštene utjecaje i pritiske koji u sudbenu granu vlasti dolaze iz redova drugih dviju grana, zakonodavne i izvršne (taj aspekt nije ocijenjen ugrožavajućim u konkretnom slučaju), Sud EU u vanjski aspekt neovisnosti sudova uvrštava i neprimjerene utjecaje koji dolaze iz redova samih sudaca, a to znači iz unutarnjeg kruga sudova i njihovih internih utjecaja. Unutarnji aspekt, pak, podrazumijeva nepristranost u smislu osiguranja odmaka sudaca od stranaka u sporu o kojem se odlučuje i njihovih pojedinačnih interesa. Iako se presuda u predmetu Hann-Invest odnosi na postupanja drugostupanjskog suda, u ovom je dijelu primjenjiva i u odnosu na pitanje poimanja neovisnosti sudaca najvišeg suda jer je riječ o općim aspektima pojma neovisnosti sudstva. Drugo je pitanje postavljenih granica neovisnosti sudaca najvišeg suda u odnosu na granice neovisnosti sudaca drugostupanjskih sudova s obzirom na različitu ulogu najvišeg suda u odnosu na ulogu sudova drugog stupnja u hrvatskom nacionalnom pravnom sustavu, pa s tim u vezi povezanim i načinom razrješenja sukoba između prava na neovisnost s pravom na ujednačenu praksu u postupku pred najvišim sudom. O tome će biti više riječi u nastavku ovog obrazloženja.

15. U pogledu zahtjeva za ''zakonom prethodno ustanovljenim sudom'', Sud EU u presudi ukazuje da taj zahtjev u pravu EU obuhvaća ne samo pravnu osnovu postojanja suda ili sastav sudskog vijeća koje odlučuje u pojedinačnom predmetu, već u isto vrijeme znači i da je sudsko vijeće nadležno za konkretni predmet isključivo ovlašteno samostalno donijeti odluku kojom se završava postupak i rješava konkretni spor uz izbjegavanje preširoke diskrecije u organizaciji pravosuđa, ali ne samo u onom dijelu koji dolazi iz izvršne vlasti, već i iz samog pravosudnog sustava. To isključuje mogućnost zadiranja u postupak odlučivanja izvana, što znači od strane sudaca koji nisu članovi sudskog vijeća koje odlučuje u predmetu. Pritom je posebno naglašeno da je upravo unutar zahtjeva za zakonom prethodno ustanovljenim sudom i sama bit sudačke uloge koja se svodi na ovlaštenje odlučivanja o pitanjima iz sudske nadležnosti po osnovi primjene mjerodavnih pravnih propisa u okviru organiziranog sudskog postupka, dakle na samo suđenje.

16. Pored toga, a u vezi s trećim zahtjevom koji izvire iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU, presuda naglašava nužnost osiguranja svih procesnih jamstava strankama, a ta jamstva uključuju i kontradiktornost koja je sastavni dio prava stranaka na pravično suđenje i djelotvornu sudsku zaštitu zajamčenu člankom

6. EKLJP i člankom 47. Povelje.

17. Ocjenjujući pravne učinke prava Europske unije na ujednačavanje neujednačene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske o dopuštenom pravnom pitanju o kojem se odlučuje u ovom postupku, a cijeneći da je kršenje zahtjeva za ujednačenom sudskom praksom u praksi ESLJP specifična konvencijska povreda koja se načelno ne procjenjuje na temelju pojedinačne odluke, već sustavno, kroz analizu pravnih propisa kojima je uređen domaći unutarnji postupovni mehanizam ujednačavanja sudske prakse, već je u presudi i rješenju broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. dana ocjena po pitanju pruža li to uređenje rješenje kojim će se neujednačena praksa najvišeg suda ujednačiti i time osigurati jednakost sviju pred zakonom, s jedne strane, ali uz poštivanje zahtjeva neovisnosti i nepristranosti sudaca jednako kao i uz osiguranje dojma neovisnosti i nepristranosti. Sve to u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU i sve s ciljem osiguranja pravne sigurnosti i povjerenja javnosti u pravosudni sustav kao važnim sastavnicama vladavine prava kojoj teži svako demokratsko društvo. Kod toga najviši sud i u ovoj odluci, imajući najprije na umu svoju ustavnu ulogu i njezin pravni doseg, a u izravnoj primjeni UEU, cijeni naprijed navedene elemente za tumačenje prava Unije sukladno praksi Suda EU, samostalno dajući ocjenu usklađenosti domaćeg prava s pravom EU u okviru konkretnih postupaka o kojima je riječ.

18. Važeće pravno uređenje ujednačenja sudske prakse u građanskoj grani sudovanja u Republici Hrvatskoj redovno omogućuje Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ujednačavanje sudske prakse i osiguranje jedinstvene primjene prava putem revizije po dopuštenju kao izvanrednom pravnom lijeku. No u okolnostima kada najviši sud sam razrješava pitanje neujednačenosti svoje prakse u revizijskom postupku, tada ima na raspolaganju dva mehanizma ujednačavanja. S jedne strane, Zakon o sudovima (''Narodne novine'' broj 2/13, 33/15, 82/15, 82/16, 97/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24 - dalje: ZS) taj mehanizam uređuje putem odjelne sjednice, koju u slučaju Vrhovnog suda čine svi suci Građanskog odjela, dok ZPP istovrsni mehanizam uređuje putem proširenog vijeća u skladu s odredbama tog Zakona.

18.1. Valja napomenuti da je Vrhovnom sudu povjeren još jedan mehanizam kojim izvršava svoju ustavnu ulogu, i to ogledni postupak uređen odredbama članaka 502.i do 502.n ZPP, kroz preventivno ujednačavanje pravnih shvaćanja primarno na nižestupanjskim sudovima, kao alternativni i pomoćni mehanizam ujednačavanja sudske prakse. Taj pravni instrument, međutim, po svojoj pravnoj prirodi i pravnom dosegu, nije primjenjiv u okolnostima kada najviši sud sam razrješava neujednačenost svoje prakse u revizijskom postupku (njime se prevenira nastup neujednačenosti, dok je u konkretnom slučaju neujednačenost već nastupila), pa zbog toga taj mehanizam i neće u ovom obrazloženju biti predmet detaljnije analize. Ipak, nije sasvim bez značaja i u ovom revizijskom postupku jer se revizijski sud već izjašnjavao o određenom aspektu učinaka ugovora o konverziji (konkretno pitanjem valjanosti tog ugovora) u oglednom sporu u odluci broj Gos-1/2019 od 2. ožujka 2020. (i o ovom će biti više riječi u nastavku ovog obrazloženja).

18.2. Kada je riječ o ujednačavanju sudske prakse putem odjelne sjednice, treba kazati da odredba članka 40. stavka 1. ZS propisuje sazivanje sjednice odjela i svih sudaca, između ostalog, i onda kada se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja. Stavak 2. ovog članka propisuje obvezatnost pravnih shvaćanja sjednice odjela prihvaćenih na sjednicama sudskih odjela, među ostalima, i Vrhovnog suda. Odredbu je stavka 2. članka 40. ZS, Sud EU proglasio nespojivom sa zahtjevima sudske neovisnosti u spomenutim spojenim predmetima Hann-Invest, doduše u odnosu na drugostupanjski sud, ali nije bez značaja i na revizijski sud usprkos razlici u ulogama tih sudova, posebno u okolnostima konkretnog slučaja koje će niže biti analizirane. Razlog za to je u ocjeni Suda EU o neprimjerenom utjecaju sjednice odjela na sadržaj sudske odluke jer se kroz obvezujuća pravna shvaćanja sjednice odjela, sudsko vijeće drugostupanjskog suda može prisiliti na izmjenu već donesene odluke. Pored toga, iako se na sjednicama odjela načelno ne odlučuje o primjeni prava na konkretne činjenice, prilikom prihvaćanja pravnih shvaćanja sjednica odjela pravo se tumači upravo u svjetlu okolnosti konkretnih postupaka neovisno o tome kako su ta shvaćanja na kraju formulirana. Daljnji razlog nespojivosti obvezatnosti pravnog shvaćanja sjednice odjela s pravom EU, Sud nalazi u okolnosti što sjednice odjela drugostupanjskog suda omogućuju zadiranje niza sudaca koji nisu članovi sudskog vijeća u njegov postupak odlučivanja smatrajući da se time utječe na sadržaj odluke o kojoj je to vijeće već odlučivalo.

19. Nasuprot tome, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 80/22 - dalje: ZID ZPP/22) koji je stupio na snagu 19. srpnja 2022., unio je novinu u parnični postupak uvođenjem instituta proširenog vijeća Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske propisujući da će u slučaju ''ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena'' odluku prepustiti proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske (članak 390. stavak 2.). U obrazloženju Konačnog prijedloga ZID ZPP/22 kao razlog uvođenja ovog instituta navedeno je da se time ''sprječava razvoj neujednačene prakse različitih vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske''.

19.1. Iz navedenog proizlazi da pravni sustav Republike Hrvatske previđa dualitet mehanizama ujednačavanja sudske prakse, i to s jedne strane odjelnu sjednicu, a s druge prošireno vijeće. Stoga je polazeći od činjenice da se kršenje prava na pravično suđenje u praksi ESLJP ne procjenjuje na temelju pojedinačne odluke, već sustavno, bilo nužno i u ovom postupku ocijeniti ima li mjesta primjeni instituta proširenog vijeća s obzirom na prijelazni režim primjene ZID ZPP/22 i temporalni kriterij primjene u okolnostima kada je o spornom pravnom pitanju većinom glasova zauzeto pravno shvaćanje odjelne sjednice, i to posebno s obzirom na činjenicu da je riječ o pravnoj stvari o kojoj su zbog brojnosti predmeta s istim ili istovrsnim spornim pitanjem zadužena sva sudska vijeća i svi suci odjela, pa su oni u mogućnosti raspravljati o primjeni prava na konkretne činjenice koje su svim sucima poznate, jednako kao i pravo. Jedino na taj način ujednačavanje neujednačene prakse najvišeg suda dobiva svoj puni smisao.

20. Pri uvođenju novog mehanizma ujednačavanja sudske prakse Vrhovnog suda u građanskoj grani sudovanja, domaći zakonodavac nije uredio pitanje međusobnog odnosa dvaju postojećih mehanizama ujednačavanja sudske prakse u slučaju nejedinstvene prakse Vrhovnog suda koju je potrebno ujednačiti u okolnostima već podnesenih (a i budućih) revizija po dopuštenju. Tako nije uređena, makar ne izrijekom, ni mogućnost izmjene pravnog shvaćanja donesenog na sjednici svih sudaca Građanskog odjela odlukom proširenog vijeća.

21. U takvim je okolnostima već u presudi broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. upravo i odgovoreno na pitanje osigurava li domaće pravo prikladan i djelotvoran mehanizam prevladavanja nedosljednosti prakse najvišeg suda kroz primjenu jednog od dvaju dostupnih mehanizama ujednačavanja sudske prakse, odnosno može li se primjenom jednog od njih djelotvorno ujednačiti neujednačena praksa najvišeg suda o spornom pravnom pitanju, a ukoliko su odgovori na ta pitanja potvrdni, od kakvog je to utjecaja na osiguranje neovisnosti sudaca tog suda. Drugim riječima, kada se ustavna i konvencijska prava na ujednačenje sudske prakse (koje pravo izvire iz prava na pravično suđenje) i osiguranja prava na neovisnost sudstva na najvišem sudu međusobno sukobljavaju, na koji način razriješiti taj sukob.

22. Pritom je uočeno kako ZS određuje da se sjednica odjela ili sudaca saziva kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja (članak 40. stavak 1.), a odluka se na sjednici sudaca suda, odnosno sudskog odjela donosi većinom glasova svih sudaca, odnosno sudaca sudskog odjela (članak 39. stavak 3. ZS). S druge strane, prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda donosi odluke o ujednačavanju sudske prakse u skladu s odredbom članka 390. stavka 2. ZPP, dok je sastav i postupanje proširenog vijeća kao dijela unutarnjeg ustrojstva Vrhovnog suda uređeno Poslovnikom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su V-66/2023-3 od 5. veljače 2024. (pročišćeni tekst, sadrži Poslovnik VSRH od 16. veljače 2018., 3. veljače 2020., 20. prosinaca 2021. i 11. prosinca 2023.) i Su V-66/2023-5 od 26. ožujka 2025. (dalje: Poslovnik VS). Sam sastav proširenog vijeća određen je izmjenama i dopunama Poslovnika VS od 11. prosinca 2023. kojima je propisano da prošireno vijeće Vrhovnog suda čine: vijeće koje ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda RH ili da praksa Vrhovnog suda RH u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena (pet članova), zatim svi predsjednici ostalih vijeća (još tri člana), predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda (jedan član), sudac službe evidencije (jedan član), a preostali broj sudaca (tri člana) određuje se abecednim redom za svaki predmet. Predsjednik tog vijeća je predsjednik Građanskog odjela (u slučaju njegove nemogućnosti zamjenjuje ga njegov zamjenik, u skladu s člankom 36.b Poslovnika VS).

23. Ovaj sud ne dovodi u pitanje institut proširenog vijeća kao postupovni mehanizam kojim je moguće djelotvorno ujednačavati neujednačenu praksu najvišeg suda jer je načelno riječ o suvremenom instrumentu ujednačavanja neujednačene sudske prakse na što ukazuje i Sud EU u odlomku 80. presude Hann-Invest. Međutim, odredba članka 390. stavka 2. ZPP, jednako kao ni Poslovnik VSRH, ne propisuje da prošireno vijeća postupa kada pojedino vijeće čije pravno shvaćanje na sjednici odjela nije dobilo potrebnu većinu želi odstupiti od pravnog shvaćanja koje je zauzeto većinom glasova. Stoga u situaciji kada su s najvišeg suda strankama u otprilike isto vrijeme otpravljene tri različite odluke o istom ili bitno istovrsnom pravnom pitanju, od kojih je samo jedna donesena nakon zauzimanja pravnog shvaćanja kojim je ujednačena praksa najvišeg suda, i samo ta odluka slijedi to većinski zauzeto pravno shvaćanje, dok ih druge koje su donesene prije zauzimanja ujednačenog pravnog shvaćanja ne slijede, tada otpremom odluka s manjinskim pravnim shvaćanjima zajedno s onom s većinskom pravnim shvaćanjem, praksa najvišeg suda nije stvarno neujednačena, već je samo dana osnova za stvaranje dojma o neujednačenosti prakse o spornom pitanju. Takvim postupanjem i nije moguće izmijeniti činjenicu zauzimanja pravnog shvaćanja na odjelnoj sjednici.

23.1. U takvim okolnostima prepuštanje odluke vijeću trinaestorice potencijalno bi moglo predstavljati pokušaj otvaranja prostora za nametanje manjinskog shvaćanja većinskom odnosno za primjenu instituta proširenog vijeća izvan standarda sudačke etike te za produbljivanje pravne nesigurnosti neujednačenom praksom najvišeg suda što bi bilo u protivnosti s ulogom najvišeg suda. Naime, smisao proširenog vijeća je u osnovi doći do reprezentativnog mišljenja većine sudaca, a u konkretnom je slučaju takvo mišljenje poznato i kao takvo javno obznanjeno, a ono je rezultat korištenja drugog mehanizma ujednačavanja koji je u okolnostima konkretnog slučaja djelotvoran jer udovoljava kriterijima iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU.

24. Stoga se opet naglašava da je većinsko mišljenje sudaca o spornom pravnom pitanju već poznato, ne samo unutar Vrhovnog suda RH, već i u javnosti, i to baš kao većinsko jer je publicirano prije više od trideset mjeseci i jer je o njemu raspravljano na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 13. i 20. prosinca 2022., koja je sazvana upravo u skladu s odredbom članka 40. stavka 1. ZS, dakle zbog razlika u shvaćanjima između pojedinih vijeća. Pravno shvaćanje sadržano u jednoj od odluka kojom je izazvana neujednačenost prakse najvišeg suda, i to u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., slijedi pravno shvaćanje zauzeto na sjednici odjela većinom glasova svih sudaca Građanskog odjela time da je u ovoj odluci to pravno shvaćanje obrazloženo, dok pravna shvaćanja na kojima su utemeljene odluke u predmetima broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. i Rev-1096/2022- 2 od 8. studenoga 2022., također obrazložena, nisu u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici odjela.

25. U vezi s pravnim shvaćanjima zauzetim na odjelnoj sjednici kao mehanizmu ujednačavanja sudske prakse, presudom Hann-Invest utvrđeno je da se pravu EU protivi obvezatnost pravnog shvaćanja sjednice odjela za nadležno sudsko vijeće čija obvezatnost u osnovi prisiljava sudsko vijeće da izmijeni svoju već donesenu odluku. No ovom odlukom Suda EU nije dovedeno u pitanje ovlaštenje sjednica odjela da raspravljaju o pravno relevantnim pitanjima sudske prakse, iako je ocijenjeno da neobvezujuća pravna shvaćanja potencijalno mogu biti protumačena kao nelegitimni utjecaj na slobodu odlučivanja nadležnog drugostupanjskog sudskog vijeća, ali do toga u konkretnom slučaju nije došlo upravo zato što su o spornom pitanju odlučivali svi suci koji su upoznati s činjenicama i pravom o kojem ovisi odluka u sporu.

25.1. Povijesno promatrano, obvezujuće je pravno shvaćanje sudskih odjela materijalni ostatak nedemokratskog političkog i pravnog sustava utemeljenog na demokratskom centralizmu i jedinstvu vlasti kojemu vladavina prava nije bila obilježje, a koji je u domaćim okvirima postojao prije stvaranja Republike Hrvatske kao suverene države i zadržao se neizmijenjen u Zakonu o sudovima još od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, jednako kao i u brojnim postkomunističkim i postsocijalističkim državama centralne i istočne Europe u kojima sudačka dužnost nije bila utemeljena na osobnoj sudačkoj neovisnosti.

25.2. S druge strane, polazna točka obnašanja sudačke dužnosti u pravnim porecima kontinentalne Europe je unutarnja sudačka neovisnost, a pregled europskih standarda razvijenih unutar Vijeća Europe pokazuje da je jedini dopušteni oblik izravnog utjecaja na sudove prilikom donošenja odluka u konkretnim predmetima odlučivanje suda višeg ranga u istim predmetima. Riječ je o dokumentima različitih tijela Vijeća Europe - Vijeća ministara, Savjetodavnog vijeća europskih sudaca i Europske komisije za demokraciju kroz pravo - Venecijanske komisija, među kojima su: Preporuka (94) 12 Vijeća ministara o neovisnosti, učinkovitosti i ulozi sudaca iz 1994., Preporuka CM/Rec (2010) 12 Vijeća ministara državama članicama o sucima: neovisnost, učinkovitost i odgovornost koja je zamijenila Preporuku iz 1994 (u njoj se, među ostalim, u točki 23. navodi: ''Visoki sudovi ne bi trebali davati upute sucima kako odlučiti u pojedinim slučajevima, osim kod prethodnih odluka ili kada se donose odluke o pravnom lijeku u skladu sa zakonom''). Tu su također Mišljenje broj 1 iz 2001. i Mišljenje broj 20 iz 2017. Savjetodavnog vijeća europskih sudaca o standardima neovisnosti i neuklonjivosti sudaca te o ulozi sudova u jedinstvenoj primjeni prava, kao i niz mišljenja Europske komisije za demokraciju kroz pravo (Venecijanska komisija). Osim toga, i ESLJP je utemeljio obvezu države da uspostavi mogućnost da najviši sud ujednačava sudsku praksu (primjerice, u spomenutim presudama Tudor Tudor protiv Rumunjske, Stefanica i drugi protiv Rumunjske).

26. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da je hrvatski pravni sustav u građanskoj grani sudovanja, u institucionalno - organizacijskom smislu, ustrojen u skladu s europskim pravnim standardima razvijenim unutar Vijeća Europe jer omogućuje izbjegavanje donošenja proturječnih odluka uspostavljajući mrežu sudova unutar te pravne grane u obliku jedinstvene piramide sudova na području cijele države na čijem je vrhu upravo Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud. Tom je Sudu povjerena uloga osiguranja jedinstvene primjene prava kroz sustav pravnih lijekova, konkretno revizije po dopuštenju koja mu omogućuje da odlučuje o pravnim pitanjima u konkretnim predmetima i na taj način osigura jedinstvenu primjenu prava. U tom je smislu funkcija revizije po dopuštenju javna upravo stoga što izrijekom služi osiguranju jedinstvene primjene prava koja vodi prema ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Baš zato je od iznimne važnosti za osiguranje ujednačene prakse najvišeg suda ujednačenost odluka koje on sam donosi povodom pravnog lijeka o kojem odlučuje kako sam ne bi postao izvor pravne nesigurnosti.

27. Stoga u ocjenjivanju dostupnih mehanizama otklanjanja razlika u sudskoj praksi u cilju osiguranja pravne sigurnosti svojstvene načelu vladavine prava, i u ovom predmetu revizijski sud polazi od pravnog shvaćanja Suda EU sadržanog u odlomku 48. presude Hann-Invest, a primjenjivom i u ovom slučaju, prema kojem svaka nacionalna mjera ili praksa kojom se nastoje izbjeći ili otkloniti razlike u sudskoj praksi i tako osigurati pravna sigurnost svojstvena načelu vladavine prava mora biti u skladu sa zahtjevima koji izviru iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU odnosno u skladu sa zahtjevima djelotvorne sudske zaštite u koje spadaju zahtjev neovisnosti uz ''zakonom ustanovljeni sud'' i načelo kontradiktornosti.

28. U prilikama ugrožavanja pravne sigurnosti i vladavine prava neujednačenom praksom najvišeg suda čija je ustavna uloga osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zahtjev za ujednačenom sudskom praksom je u sukobu s načelom unutarnje neovisnosti sudaca, pa je taj sukob potrebno razriješiti na način koji osigurava djelotvornu pravnu zaštitu odnosno ispunjenje zahtjeva iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU. Pri razrješenju tog i takvog konflikta, treba imati na umu opće pravno načelo razrješenja sukoba između dvaju prava jednake pravne snage, a to je da se uporabom jednog prava ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo, nego se svako pravo u određenoj mjeri ograničava kako bi opstalo i ono drugo pravo. U tom je smislu nužno odgovoriti na pitanje koje je od dvaju suprotstavljenih prava jednake pravne snage pretežnije u okolnostima konkretnog slučaja odnosno koje od tih prava zavrjeđuje da mu se da primat i kako odgovor na to pitanje utječe na odluku u ovom konkretnom sporu.

29. Kao što je već naprijed kazano, polazna točka obnašanja sudačke dužnosti u pravnim poredcima europskoga kontinentalnog pravnog kruga, u kojeg spada i hrvatski pravni poredak, jest neovisnost sudstva koja uključuje ne samo nedopuštene utjecaje i pritiske koji dolaze iz redova drugih dviju grana vlasti, već i neprimjerene utjecaje koji dolaze iz unutarnjih sudskih krugova. S tim u vezi ovaj sud vodi računa o činjenici da se predmetno pravno pitanje u povodu kojeg je dopuštena revizija, u određenim varijacijama, pojavljuje u velikom broju revizijskih predmeta pred Vrhovnim sudom RH kao najvišim sudom koji su, upravo zbog svoje brojnosti, raspoređeni u rad svim sudskim vijećima Građanskog odjela i svim sucima tog odjela, i svi su, u bitnom, utemeljeni na istim činjeničnim okolnostima. Stoga je naprijed spomenuta sjednica Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. upravo i održana zbog razlika u shvaćanjima pojedinih vijeća, dakle iz razloga propisanog odredbom članka 40. stavka 1. ZS te je poznato mišljenje većine sudaca o spornom pravnom pitanju, a ono je obrazloženo u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koja je otpravljena i javno objavljena, dok su manjinska prava shvaćanja, također obrazložena i javno objavljena, sadržana u drugim dvjema odlukama i ne slijede većinsko shvaćanje svih sudaca Građanskog odjela.

30. Imajući na umu naprijed navedeno, raspravu na sjednici odjela održanoj zbog razlika u shvaćanjima valja razumjeti kao dijalog između sudaca istog suda koji su po prirodi stvari jednaki u rangu i statusu i koji su, dakle, na najvišem stupnju raspravljali u svjetlu konkretnih činjenica i u svjetlu okolnosti konkretnih postupaka s kojima su upoznati i koji su bitno istovrsni zato što su sva sudska vijeća Građanskog odjela najvišeg suda i svi suci zaduženi bitno istovrsnim predmetima i upoznati s bitno istovrsnim činjenicama i mjerodavnim pravom u konkretnim sporovima. U takvim okolnostima, ovakva sjednica Građanskog odjela stvarno i u svojoj biti ima funkciju zajedničkog proširenog sudskog vijeća zato što u njenom radu sudjeluju svi suci općenito i sva vijeća, pa time i svi suci čija su pravna mišljenja u konfliktu. Na taj su način su osigurani kriteriji reprezentativnosti, objektivnosti i transparentnosti koji isključuju bilo čiji utjecaj na izbor sudaca koji odlučuju o ujednačavanju suprotstavljenih pravnih shvaćanja u okolnostima unaprijed uređenim zakonom jer je odjelna sjednica održana zbog razloga propisanog zakonom i u okolnostima kada su svi suci upoznati s činjenicama spora i primjenjivim mjerodavnim pravom.

31. Promatrano s aspekta uloge najvišeg suda, ovakav mehanizam ujednačavanja prakse koji proizlazi iz funkcionalne nadležnosti najvišeg suda može biti, a u konkretnom slučaju i jest, u granicama vrijednosnog okvira vladavine prava. Riječ je, naime, o internoj zakonski uređenoj proceduri uspostavljenoj s namjerom jačanja mehanizama koordinacije rada sudskih vijeća najvišeg suda (u konkretnom slučaju čak svih vijeća i svih sudaca koji rade na istim ili istovrsnim predmetima), a sve u cilju donošenja odluka visoke kvalitete i osiguranja odstupanja u tumačenju prava. To upravo i vodi prema osiguranju jedinstvene primjene prava, što je u funkciji ustavne uloge najvišeg suda, tim više što se odvija uz izbjegavanje preširoke diskrecije u organizaciji pravosudnog sustava koja potencijalno može doći iz unutarnjih pravosudnih krugova, pa su time zadovoljeni kriteriji zakonom prethodno ustanovljenog suda i sudačke neovisnosti.

31.1. Okolnost da se ujednačavanje prakse najvišeg suda na odjelnoj sjednici ostvaruje pravnim shvaćanjem većine sudaca konkretnog odjela tog suda ne predstavlja nelegitiman utjecaj na slobodu odlučivanja manjinskog dijela sudaca zato što je to u funkciji ustavne zadaće najvišeg suda odnosno osiguranja pravne sigurnosti koja vodi prema vladavini prava i koja legitimno može suziti granice neovisnosti sudaca najvišeg suda. To stoga što je sasvim prirodno da se pri ujednačavanju sudske prakse najvišeg suda međusobno sukobljavaju konvencijska i ustavna prava jednake pravne snage, konkretno pravo na jedinstvo sudske prakse, s jedne strane, te pravo na neovisnost, s druge. Međutim, u tom je međusobnom odnosu pravo na ujednačenu i jedinstvenu praksu pretežnije i ima primat u odnosu na pravo na neovisnost sudstva jer su kriteriji ujednačenosti sudske prakse, kao što je naprijed i kazano, najstroži u odnosu na odlučivanje unutar suda najvišeg ranga. Razlog tomu leži u činjenici što se ujednačenom praksom osigurava pravna sigurnost koju neujednačena praksa upravo podriva i time vodi do povrede prava na pravično suđenje, a to ugrožava vladavinu prava. Suđenje, pak, u skladu s vladavinom prava upravo i znači da se kod rješavanja istih ili istovrsnih pravnih pitanja i kod utvrđenja u bitnom istih činjenica donose iste odluke. Zato ovaj sud kao najviši sud, u granicama svoje funkcionalne nadležnosti, i ocjenjuje da pri ujednačavanju svoje nejedinstvene prakse valja primijeniti načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava jer to vodi prema ostvarenju ustavne uloge najvišeg suda.

31.2. Utoliko, zbog činjenice da je praksa o spornom pravnom pitanju ujednačena na odjelnoj sjednici, dok je otpremom ranije donesenih drugačijih odluka tek stvoren pogrešan dojam o neujednačenosti prakse, zbog čega je valjalo odstupiti od te prakse uz obrazloženje razloga odstupanja, ova odluka nije suprotna odluci Ustavnog suda RH broj U-III-4144/2023 o 18. rujna 2024.

31.3. S druge strane, kada je riječ o sudačkoj neovisnosti, treba imati na umu i da nepopustljiva nerazboritost nije i ne smije biti svojstvena sudačkoj neovisnosti ni na jednom stupnju suđenja, a osobito ne suđenja na najvišem stupnju zato što potencijalno može izravno ugroziti pravnu sigurnost i vladavinu prava.

32. Što se, pak, tiče kontradiktornosti kao jednog od zahtjeva koji izvire iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju i tom zahtjevu udovoljeno. Naime, riječ je o postupovnom jamstvu koje je sastavni dio prava stranaka na pravično suđenje i učinkovitu sudsku zaštitu koja su sadržana u članku 6. stavku 1. EKLJP i članku 47. Povelje. Ujednačavanje pravne prakse pred najvišim sudom interna je procedura najvišeg suda, a poštenost postupka uvijek se ocjenjuje ispitivanjem postupka u cijelosti. U konkretnom je slučaju strankama bio osiguran kontradiktorni postupak jer su one bile u mogućnosti, u različitim stadijima postupka, iznijeti tvrdnje i dokaze koje smatraju relevantnima za svoj predmet, imale su priliku djelotvorno osporiti tvrdnje i dokaze protivne stranke, sudovi su propisno i relevantno razmotrili i ispitali njihove relevantne tvrdnje, pa se može uzeti da je postupak u cjelini bio pošten (tako i ESLJP, Garcia Ruiz protiv Španjolske, zahtjev broj 30544/96, presuda od 21. siječnja 1999.). Osim toga, u okviru ovog zahtjeva, treba imati na umu da je Vrhovni sud već ranije dijelom dao doprinos kontradiktornosti postupka donošenjem odluke u oglednom sporu broj Gos-1/2019-2 od 4. ožujka 2020. u kojem je odlučivao o pitanju valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) o čemu će više riječi biti u nastavku ovog obrazloženja.

32.1. No čak i neovisno o tome, dodatno valja ponoviti da su odluke u odnosu na koje se praksa ujednačava javno objavljene, a to strankama daje mogućnost dodatnog očitovanja i u svakom pojedinom predmetu koji još nije okončan u revizijskom postupku.

33. U takvim okolnostima valja zaključiti da domaći pravni sustav osigurava mehanizam rješavanja nedosljednosti u svojoj sudskoj praksi i da je taj mehanizam moguće na djelotvoran način primijeniti i u ovom postupku jer ovaj sud podržava pravno shvaćanje zauzeto na sjednici svih sudaca Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022. i obrazloženo u odluci broj Gž-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., jer, kako je naprijed kazano, ta sjednica u svojoj biti ima funkciju zajedničkog sudskog proširenog vijeća i u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja djelotvoran mehanizam ujednačavanja sudske prakse budući da je njime praksa revizijskog suda o spornom pravnom pitanju ujednačena.

34. Stoga će u nastavku ovog obrazloženja biti izneseni bitni razlozi većinskog pravnog shvaćanja, te će u cilju osiguranja procesnih jamstava stranaka, biti ponovljeni i argumentirani razlozi zbog kojih je ovaj sud odstupio od manjinskih pravnih shvaćanja što je u skladu s dostignutim europskim standardima konvencijskog prava na pravično suđenje.

35. U revizijskom stadiju postupka nije sporno da su stranke 6. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom time da je početna kamatna stopa iznosila 5,70% te se tijekom trajanja kredita mijenjala na više. Također nije spono ni da su stranke 23. veljače 2016., nakon što je stupio na snagu ZID ZPK/15, sukladno odredbama toga Zakona sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu nanačin da kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR. U ovom je stadiju postupka sporan pravni doseg dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporno je jesu li sklapanjem dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezane za ništetnu odredbu ugovora o kreditu i je li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca, jer su odgovori na ta pitanja upravo odlučni u pitanju zaštite tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

35.1. Nižestupanjski su sudovi, u bitnom ocijenili da postupanjem po odredbi članka 19. b., 19. stavak 6. ZID ZPK i sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer se tim Sporazumom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje preplaćenih kamata za ranije razdoblje, pa je ocijenjeno da ne bi bilo pravično kada potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji kako bi si olakšali tešku financijsku situaciju ne bi imali pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. U tom je smislu ocijenjeno da Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate te je prihvaćen tužbeni zahtjev.

36. Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, i ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo ne samo zbog svoje uopćenosti koja je najprije uočljiva. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. kojim je ujednačena sudska praksa o spornom pravnom pitanju, kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

37. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

38. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

39. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Pritom valja spomenuti da problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta se rješenja razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

40. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

41. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

42. Relevantne odredbe ZID ZPK/15, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

''Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.''.

43. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

44. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

45. Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

46. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, štoviše to je već naznačeno i u dopuštenom pravnom pitanju, koji je Zakon izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

47. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

48. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za ''trajno rješenje problema u CHF.''.

48.1. Tako je ZID ZPK/15 u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

48.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

49. S druge strane, odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

50. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku primjerice od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

51. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 LGU, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

52. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi članka 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u točki I. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

53. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP.

54. Iz svih naprijed navedenih razloga, i ovaj sud, imajući na umu da je načelo jedinstva sudske prakse na najvišem sudu zapravo načelo tumačenja prava jer se samo tako može osigurati jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, podupire ujednačeno pravno shvaćanje najvišeg suda većinski zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, a koja je, kao što je naprijed kazano, imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, a koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.''.

54.1. Drugim riječima, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

55. U pogledu razloga odstupanja od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. i Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., ovaj sud u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi i rješenju broj Rev-925/2025-2 od 8. travnja 2025. (odlomak 55.).

56. Zbog toga nije bilo pravne osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u pogledu isplate iznosa od 8.349,15 kune (1.108,12 EUR) slijedom čega valja zaključiti da je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je u tom dijelu valjalo reviziju ocijeniti osnovanom te u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva na temelju odredbe članka 391. stavka 7. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

56.1. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije ni u opsegu obuhvaćenom obračunom izvršenim sukladno odredbi članka 19.c ZID ZPK/15 prestala obveza tuženika po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz izvornog Ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, to u ovom dijelu nema mjesta preinaci nižestupanjskih presuda, već je valjalo na temelju odredbe članka 391. stavka 7. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

57. Budući da je pobijana presuda djelomično ukinuta, ukinuta je i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana za ishod postupka (arg. iz članka 154. stavak 1. ZPP) koji u okolnostima djelomičnog ukidanja presude za sada nije poznat.

58. Odluka je iz točke II. izreke rješenja o tome da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci utemeljena na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

Zagreb, 15. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil