1               Poslovni broj Gž-1313/2023-2

             

              REPUBLIKA HRVATSKA

              ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola              Poslovni broj Gž-1313/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Biljane Bojanić, predsjednice vijeća, Nataše Babić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Z., OIB …, kojega zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB …, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva P. & P. j.t.d., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6829/21-14 od 2. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 27. studenoga 2023.,

 

 

presudio je

 

 

I.     Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u točki I. i II. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6829/21-14 od 2. svibnja 2023.

 

II.   Prihvaća se žalba tuženika, preinačava se točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6829/21-14 od 2. svibnja 2023. te se sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 651,54 eur / 4.909,03 kuna[1] sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija se kao neosnovan.

 

III.     Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja protiv točke III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6829/21-14 od 2. svibnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1st        Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj …, kreditna partija br. …, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od 25.1.2006., sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju 390,63 EUR/ 2.943,18 kn sa zateznom kamatom od 11.3.2006. do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka od 1.270,82 eur/ 9.575,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3.5.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u 15 dana.“

 

2nd      Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijele su obje parnične stranke.

 

2nd1st              Tužitelj podnosi žalbu protiv odluke o parničnom trošku, a koji se odnosi na trošak pristojbe na tužbu i presudu od po 13,27 eur / 100,00 kuna. Ističe da je platio pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eur / 250,00 kuna sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora, i to od 50% zbog oslobođenja po osnovi podnošenja tužbe putem sustava e-Komunikacije. Zbog navedenoga, tužitelju je presudom trebalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur / 250,00 kuna i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur / 500,00 kuna, a kako je i navedeno u troškovniku tužitelja. Na taj način, ukupni trošak za rad odvjetnika bi pod točkom III. izreke presude trebao pravilno iznositi 1.343,82 eur / 10.125,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, pa se predlaže da se u tom pravcu preinači prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku.

 

2nd2nd           Tuženik podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga. Ističe počinjenu bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te se ne može ispitati. Ističe se da presuda sadrži prepričavanje Zakona o zaštiti potrošača, te se pritom ima na umu neka zamišljena osoba - apstraktni potrošač, ali nikako konkretni tužitelj koji je bio informiran o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, kako je i sam izjavio u svom iskazu. Neosnovano je odlučeno o prigovoru zastare, te je u tom pogledu obrazloženje suda nejasno i pogrešno. Nadalje, predmetni kredit je konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e toč. 7. propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije isti je dužan snositi trošak naknade koja je naplaćena po predmetnom kreditu. O navedenom prvostupanjska presuda ne sadrži nikakvo obrazloženje. Osporava se i pravilno naznačena vrijednost predmeta spora, odnosno povreda čl. 40. Zakona o parničnom postupku, jer je vrijednost predmeta spora naznačena u suviše visokom iznosu, čemu je tuženik odmah i prigovorio, s obzirom da deklaratorni zahtjev ne utječe na određivanje vrijednosti predmeta spora. Osporava se da bi tužitelj imao status potrošača, a pogotovo da se radi o prosječnom potrošaču, s obzirom da je tužitelj ekonomist i poduzetnik. Tužitelj je bio dužan dokazati svojstvo potrošača, i to prosječnog potrošača, a što tužitelj nije dokazao. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, jer tužitelju predmetna naknada nije nezakonito naplaćena, već mu je naplaćena temeljem čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, a radi se o slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima te je u vrijeme sklapanja Ugovora naplata naknada za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja. Radi se o odredbi koja je jasna, lako razumljiva te lako uočljiva, koja nije prouzročila nikakvu, a kamoli znatnu neravnotežu između stranaka. Pogrešna je primjena materijalnog prava u odnosu na pitanje zastare, s obzirom da je zastara Zakonom propisana te se ne može mijenjati pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pogrešna je primjena materijalnog prava i u vezi tijeka zakonskih kamata, jer se tuženik nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2006. Čak ako bi i trebao vratiti stečeno bez osnove, što tuženik osporava, vraćanje zateznih kamata ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Pogrešno je tužitelju odmjeren parnični trošak, iz razloga što je dosuđeni trošak za radnje koje nisu bile nužne u postupku, a visina je pogrešno utvrđena zbog pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora. Stoga je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku naknade troškovi prvostupanjskog postupka, uključujući i trošak žalbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

3rd        Sa žalbom tuženika postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje: ZPP).

 

4th        Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5th        Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

6th        Prvostupanjski sud je u točki I. izreke presude utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj ..., kreditna partija broj …, sklopljenog između stranaka 25. siječnja 2006., sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Točkom II. izreke naloženo je tuženiku vratiti tužitelju plaćeni trošak obrade kredita u iznosu od 390,63 eur / 2.943,18 kuna sa zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade, odnosno 11. ožujka 2006. pa do isplate. Navedeno prvostupanjski sud obrazlaže činjenicom da je tužitelj bio potrošač, da je tuženik bio trgovac koji mu je ponudio unaprijed formulirani ugovor, gdje je u čl. 2. ugovorio plaćanje troškova obrade kredita, o čemu stranke nisu posebno pregovarale, da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), pa je stoga ista ništetna po čl. 87. st. 1. istog Zakona, pa je posljedično tuženik dužan tužitelju vratiti tako plaćenu naknadu.

 

6th1st                Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbenim navodima tuženika. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako nije počinjena niti bitna povreda na koju tuženik ukazuje, ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati.

 

7th        I činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je tako utvrđeno:

-  da su stranke zaključile Ugovor o kreditu za kupnju stana te da je u čl. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora,

-  da je tužitelj tuženiku platio naknadu za obradu kredita 11. ožujka 2006. u iznosu od 2.943,18 kuna.

 

7th1st                Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odredbe od čl. 81. do čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07., 79/07.), a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. istoga Zakona nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

8th        Tuženik u žalbi ističe da je tužitelj bio informiran o troškovima obrade kreditnog zahtjeva. Međutim, taj žalbeni navod nije osnovan, s obzirom da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da o toj odredbi Ugovora nije posebno pregovaralo, niti je tužitelj dobio objašnjenje o kakvim se to troškovima radi te o strukturi tih troškova, kao niti da mu je uručena Tarifa koja sadrži visinu tih troškova.

 

8th1st                Također, neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, s obzirom da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje stana, odnosno radi rješavanja stambenih potrebe svoje obitelji. Dakle, radilo se o potrošačkom ugovoru, a to što je eventualno tužitelj vlasnik trgovačkog društva i što je poduzetnik ne utječe na izmjenu karaktera predmetnog stambenog Ugovora radi rješavanja stambenog pitanja, a niti iz jednog dokaza u postupku ne proizlazi da tužitelj u predmetnom stanu ima sjedište trgovačkog društva. Naime, tužitelj je iskazao da je sjedište trgovačkog društva njegove supruge u susjednom stanu u istoj zgradi, a ne u predmetnom.

 

9th        Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nisu vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Predmetna odredba nije bila transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, a sve da je odredba i bila transparentna ne znači ujedno da je odredba poštena, jer je ugovor prethodno pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru, da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je pojedinačno pregovaranje bilo moguće pa s obzirom da je tužitelju na temelju članka 2. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u nespornoj visini, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, pa kako je ta odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

 

10th   Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

11th   Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 1201/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

 

12th   Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

 

13th   Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

 

14th   Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja je nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

 

15th   Neosnovan je žalbeni navod da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e toč. 7. propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije isti je dužan snositi trošak naknade koja je naplaćena po predmetnom kreditu. Naime, ovdje se ne radi o naknadi za aneks ugovora o kreditu, već o naknadi za osnovni ugovor o kreditu na koji se ne primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) koji je stupio na snagu 2015., a predmetna naknada naplaćena je po ugovoru o kreditu iz 2006.

 

16th   Međutim, osnovana je žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku, jer je prvostupanjski sud prihvatio kao vrijednost predmeta spora onu koju je tužitelj nepravilno naznačio u tužbi, odnosno iznos od 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, a naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženik je prigovorio već u odgovoru na tužbu.

 

16th1st            Naime, čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano je da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

16th2nd         Tužitelj je u točki I. tužbenog zahtjeva zatražio utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, a u točki II. tužbenog zahtjeva zatražio isplatu iznosa od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, odnosno iznosa proizašlog iz takve ništetne odredbe. Kao vrijednost predmeta spora tužitelj je u tužbi naznačio 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, od čega se iznos od 2.943,18 kuna odnosi na kondemnatorni dio zahtjeva, a iznos od 10.000,00 kuna na deklaratorni dio zahtjeva.

17th   Prvostupanjski sud je pogrešno prihvatio tako naznačenu vrijednost predmeta spora, jer je deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005.). Također, vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.).

 

18th   Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak.

 

19th   Tužitelju pripada parnični trošak za sve radnje kako je i naveo prvostupanjski sud sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa tako tužitelju pripada pravo na trošak za sastav tužbe po Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. - dalje: Odvjetnička tarifa), za sastav podneska od 25. srpnja 2022. i 16. rujna 2022., svaki po 50 bodova Odvjetničke tarife po Tbr. 8. toč. 1., te za zastupanje na ročištima održanim 12. listopada 2022. i 14. ožujka 2023. po 50 bodova Odvjetničke tarife, ili ukupno 250 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eur / 15,07 kuna iznosi 500,00 eur / 3.767,25 kuna, s pripadajućim PDV-om, 625,00 eur / 4.709,06 kuna, te trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 13,27 eur / 100,00 kuna, s obzirom na vrijednost predmeta spora, ukupno 651,54 eur / 4.909,03 kune.

 

20th   Naime, prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23.) do 398,17 eur / 3.000,00 kuna visina sudske pristojbe za tužbu iznosi 13,27 eur / 100,00 kuna, a po Tar.br. 2. st. 1. za prvostupanjsku presudu i za rješenje u sporovima zbog smetanja posjeda plaća se, prema vrijednosti predmeta spora, pristojba iz st. 1. Tar. br. 1., dakle također 13,27 eur / 100,00 kuna. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno, prema vrijednosti predmeta spora obračunao sudsku pristojbu, a to što je istu tužitelj platio u većem iznosu zbog pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora ne može biti na štetu tuženika (čl. 156. st. 1. ZPP-a). Iz navedenog razloga i žalba tužitelja na odluku o parničnom trošku nije osnovana te je ista odbijena.

 

21st    Slijedom navedenoga, žalba tuženika protiv točke I. i II. izreke prvostupanjske presude odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je žalba tuženika protiv točke III. izreke prvostupanjske presude prihvaćena i ista je preinačena po čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP-a, dok je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, te je presuđeno kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola, 27. studenoga 2023.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Biljana Bojanić, v.r.