Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1860/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević i partneri d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 27. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 11. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 34.947,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim, i to na iznos od:

-na iznos od 15,20 EUR od 18. ožujka 2008. pa do isplate,

-na iznos od 9,92 EUR od 16. travnja 2008. pa do isplate,

-na iznos od 15,09 EUR od 16. listopada 2008. pa do isplate,

-na iznos od 40,07 EUR od 18. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,58 EUR od 16. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 100,32 EUR od 16. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 101,31 EUR od 17. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 69,15 EUR od 17. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 76,53 EUR od 16. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 80,74 EUR od 19. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 65,30 EUR od 16. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 67,52 EUR od 16. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 62,47 EUR od 19. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 65,49 EUR od 22. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 56,65 EUR od 20. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 68,52 EUR od 17. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,90 EUR od 16. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 94,36 EUR od 16. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 111,99 EUR od 16. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 111,81 EUR od 17. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 125,69 EUR od 16. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 157,78 EUR od 16. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 160,64 EUR od 16. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 202,80 EUR od 17. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 206,19 EUR od 19. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 32.810,55 EUR od 19. kolovoza 2010. pa do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na stopu zatezne kamate na iznos glavnice preko stope koja je dosuđena u točki I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.553,01 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 11. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja na ime potraživanja zateznih kamata na parnični trošak preko stope dosuđene u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 14. lipnja 2023. navodi je korisnik kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 3208663640 (dalje u tekstu: Ugovor) dana 21.3.2007. i Dodatak ugovora o konverziji od dana 9.8.2010. Navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), ovjeren kod javnog bilježnika pod brojem OV-8737/2023 od 12.6.2023., a kojim ugovorom je tražbina korisnika kredita u cijelosti prenesena na tužitelja a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a radi se o potrošačkom ugovoru o kreditu zaključenom u valuti CHF. Tužitelj je o obavljenoj cesiji izvijestio tuženika te zatražio kompletnu dokumentaciju vezano za kreditnu partiju korisnika kredita koji je svoju tražbinu cedirao na tužitelja, međutim istu do danas nije zaprimio, kao novog vjerovnika. Vezano za ništetnost valutne klauzule poziva se na presudu ovoga suda posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju (ovo sve obzirom na zaključeni ugovor o cesiji) vratiti iznose koji je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene

preplate pa do isplate. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu dokumentacije koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu. Predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku naknaditi tužitelju iznos koji će biti postavljen po dostavljenoj dokumentaciji sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u odnosu na stupnjevitu tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije određeno, zbog čega predlaže postupiti po čl. 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku dok u odnosu na zahtjev za dostavom dokumentacije navodi da je zahtjev zaprimio istoga dana kada je i podnesena tužba pa se ne radi o opravdanom manifestacijskom zahtjevu već zlouporabi procesnih ovlaštenja. Poziva se na sudsku praksu, Rev-677/2021 od 2. veljače 2022. i Gž-2770/2020 od 16.12.2020. te smatra da stupnjevita tužba nije dopuštena budući da tužitelj prethodno mora dokazati da tuženik nije dao podatke na koje se odnosi manifestacijski zahtjev. Stoga predlaže da tužitelj tužbu ispravi odnosno podredno da sud odbaci tužbu. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj kao primatelj i korisnik kredita kao ustupitelj navodno su sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), a koji je dostavljen tek uz ovu tužbu dok iz dostavljenog dopisa tužitelja nije bilo moguće utvrditi valjanost ustupa. Osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenih zahtjeva. Smatra da tužitelj treba dokazati svoj status potrošača te da tražbina nije mogla biti predmetom prijenosa jer su prava koja proizlaze iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi i pripadaju potrošačima osobno i nisu prenosiva, dok je tužitelj pravna osoba te se poziva na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač i poziva na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe prigovor zastare potraživanja obzirom da je tužba podnesena 13.6.2023. a prošlo je više od tri godine od izvršenih plaćanja od strane tužitelja. Navodi da su odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite te se poziva na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga navodi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanje poštenosti/nepoštenosti, sve primjenom Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Poziva se na stav iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. U-III-4372/21 i U-III-5458/21. Valutna klauzula dopuštena je po čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je korisnika kredita tuženik upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli. Valutna klauzula dopuštena je po čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Osporava tijek zateznih kamata. Poziva se na pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004., primjenu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima i da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj u bitnom navodi da tuženik izbjegava dostaviti dokumentaciju pa niti trenutak podnošenja tužbe odnosno slanja zahtjeva za dostavom dokumentacije nije u korelaciji s pravom tužitelja da postavi manifestacijski zahtjev. Podneskom od 29. studenog 2024. postavlja određeni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 11.618,65 EUR uvećano za zatezne kamate od 21. ožujka 2007. do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore navodeći da je od korisnika kredita JG zaprimio kreditnu dokumentaciju nakon pripremnog ročišta a koju je korisnik kredita dobio od tuženika, čime je tuženik svjesno želio istu prikriti. Što se tiče činjenice je li korisnik kredita potrošač, navodi da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje točno određene nekretnine (stana) i izvan djelatnosti korisnika kredita a što bi tuženik kao kreditor trebao znati. Što se tiče prigovora zastare ističe da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastarijevanja i zastarni rok ponovno teče od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite odnosno za valutnu klauzulu zastara bi nastupila 14. lipnja 2023. S navedenim u vezi poziva se na presudu Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene su i ništetne, a sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a od dana podnošenja zahtjeva samo ukoliko je stjecatelj bio pošten. S obzirom da je presudom u kolektivnoj parnici utvrđeno kako je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz istoga je potrebno zaključiti kako je tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Što se tiče negativnih razlika, smatra da navedeno nije predmet postupka jer tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja.

4. U daljnjem tijeku postupka, tuženik je na pripremnom ročištu dana 10. lipnja 2024. naveo da je kredit otplaćen 2010. i da ne raspolaže kreditnim spisom te je predložio izračun negativnih razlika, da bi zatim podneskom od 17. lipnja 2024. naveo da dokumentaciju ne može dostaviti jer nema suglasnost korisnika kredita da se povjerljivi podaci priopće trećima a što je međusobno kontradiktorno da bi kasnijim podneskom naveo da je to omaškom naveo. U odnosu na tužbeni zahtjev od 29. studenog 2024. smatra da se radi o preinaci tužbe kojoj se protivi i u odnosu na isti ističe prigovor zastare navodeći da je iz kreditne dokumentacije razvidno da ju je tuženik dostavio korisniku kredita prije utuženja još 25. svibnja 2023. i stoga je tužitelj mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev.

5. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 2. travnja 2025. konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 34.947,57 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose a po stopi propisanoj za trgovačke ugovore. Tuženik se protivio i takom tužbenom zahtjevu.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je svjedoka JG korisnika Ugovora o kreditu i proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

7. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Naime, prethodno raspravnim rješenjem od 27. svibnja 2025. sud je odlučio o toj preinaci odnosno specifikaciji tužbenog zahtjeva od 2. travnja 2025. kako bi stranke znale o kojem tužbenom zahtjevu se raspravlja budući da tužitelj tužbom zahtijeva isplatu neutvrđenog iznosa, podneskom od 29. studenog 2024. postavlja određeni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 11.618,65 EUR uvećano za zatezne kamate od 21. ožujka 2007. do isplate a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio je određen tužbeni zahtjev tako da zahtijeva (iz iste činjenične i pravne osnove) isplatu iznosa od 34.947,57 EUR. Naime, na okolnost visine tužbenog zahtjeva (preplaćenih iznosa) sud je proveo financijsko vještačenje pa tužitelj, koji nema stručnih znanja, prema ocjeni ovoga suda nije niti mogao prije provedenog vještačenja znati točan iznos koji je isplaćen na temelju ništetne valutne klauzule.

9. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 34.947,57 EUR koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita JG preplatio tuženiku po prethodno navedenim ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita JG i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 3208663640 dana 21.3.2007. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 310.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a, kojim je dakle tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

11. Sporna je aktivna legitimacija odnosno jeli tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja JG prenosiva ili je strogo osobne naravi.

12. Među strankama je sporan osnov i visina tužbe i tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja te tijek zateznih kamata.

13. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208663640 dana 21.3.2007. (list 14-19 spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja JG, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 310.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, s rokom otplate kredita od 30 godina. Namjena kredita je kupnja stana u [adresa], dakle točno određene nekretnine. Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan korisniku kao trgovcu niti da je dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti.

14. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti prijevremeno otplatio predmetni kredit 2010. godine.

15. Nije niti sporno da JG kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), (list 7-11 spisa) kojim je korisnik kredita JG, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 3208663640 dana 21.3.2007.

16. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

18. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja JG, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

19. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupiti, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je Ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Zaključno, novčana tražbina potrošača JG na temelju potrošačkog ugovora- ugovora o kreditu, zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

21. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

22. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018.

23. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud u navedenoj odluci nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

24. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 14. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

25. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.), kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

27. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

29. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili JG i tuženik dana 21.3.2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka JG, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

30. Iz iskaza svjedoka JG proizlazi da je htio kupiti stan i zatražio od zaposlenika tuženika kredit u iznosu od 200.00,00 EUR na što mu je rečeno da bolje da uzme u CHF radi nižih kamatnih stopa, da nije upozoren na rizike valutne klauzule i stoga nije imao razloga posumnjati u preporuku bankarice da uzme kredit u CHF. Iskazao je da je uslijed porasta anuiteta bio prisiljen prodati stan i prijevremeno otplatiti kredit unutar četiri godine od njegovog sklapanja.

31. Sud je prihvatio iskaz svjedoka JG i ocijenio ga vjerodostojnim obzirom da je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle, iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da ga je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njegovog iskaza nije utvrđeno da bi kupljenu nekretninu koristiti za obavljanje poslovne djelatnosti već za svoje potrebe ali radi porasta anuiteta bio je prisiljen ju prodati i prijevremeno otplatiti kredit na samo njegovom početku, obzirom da je sklopljen na rok od 30 godina.

32. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

33. Iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 20. ožujka 2025. (list 361-373 spisa) proizlazi da ukupan iznos pretplate iznosi 34.947,57 EUR, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita. Za vrijeme otplate kredita prema utvrđenju vještaka tečaj je bio niži od početno ugovorenog tečaja pa negativne razlike iznose -371,12 EUR.

34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te stranke nisu imale prigovora na nalaz odnosno tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu, dok budući da tuženik nije postavio niti protutužbi niti prigovor radi prijeboja, nije bilo osnove da sud odlučuje o negativnim razlikama.

35. Kako se u konkretnom slučaju radi o ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu iz čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, koja ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, to je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

36. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 34.947,57 EUR EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

37. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

38. Stoga ovaj sud nalazi osnovanim konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 2. travnja 2025. kojim potražuje od tuženika iznos od 34.947,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove presude. Konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja zapravo predstavlja određeno postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa pa nema govora o zastari takvog zahtjeva tužitelja.

39. Što se tiče zatraženih zateznih kamata na iznos glavnice, valja reći da se zatezne kamate obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan, kako je odlučeno u točki II. izreke. Jednako tako odlučeno je i u odnosu na stopu zatezne kamate na parnični trošak, kako je odlučeno u točki III. i IV. izreke.

40. Što se tiče prigovora tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu u smislu čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, valja reći da je čl. 2. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015. propisano da iznimno od članka 3. stavka 1. Zakona, članak 11.d koji je dodan člankom 1. ovoga Zakona primjenjuje se i na ugovore o kreditu u CHF i u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, neovisno o ukupnom iznosu i vrsti kredita, a koji su sklopljeni prije stupanja na snagu ovoga Zakona. Dakle, u konkretnom slučaju radi se po potrošačkom kreditiranju pa su neosnovani navodi tuženika u tom smislu.

41. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 4. lipnja 2024., 29. studenog 2024. i 2. travnja 2025. u iznosu od po 1.000,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 10. lipnja 2024., 6. prosinca 2024. i 27. svibnja 2025. u iznosu od po 1.000,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 8.750,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 57,08 eura i presudu u iznosu od 395,73 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18 i 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19 i 92/21), trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 9.553,01 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 11. srpnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 395,93 eur

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana