Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1220/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja TO, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB 23057039320, iz [adresa], Jadranski trg 3 A, koga zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo od 8. travnja 2025., poslovni broj P- 289/2025-11, 11. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-289/2025-11 od 8. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti istog suda.

2. Protiv tog rješenja tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da isto preinači u smislu žalbenih navoda te traži trošak sastava žalbe. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena ni bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijano rješenje sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka rješenja je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima rješenja.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom, u pogledu prigovora mjesne nenadležnosti tuženika, potpuno i pravilno su utvrđene sve činjenice te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja s prebivalištem u [adresa] za utvrđenje ništetnosti odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti (čl. 16.5.), o jednostranoj promjeni kamatne stope (čl.8.2.) i valutnoj klauzuli švicarskog franka (čl. 2. i 7.), sadržanih u ugovoru o kreditu broj [broj kredita], kojeg je tužitelj kao korisnik kredita 15. studenog 2005. sklopio s tuženikom kao kreditorom, kao i restitucijski zahtjev potrošača za isplatu iznosa od 18,305,06 eur i zateznih kamata na otplaćene anuitete.

9. Nije sporno da je u čl. 16.5. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora te da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti.

10. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, pozivom na odredbe čl. 3. st. 1., čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03), zaključivši da obzirom da se radi o tipskom ugovoru o kreditu na unaprijed formuliranom obrascu, temeljem zakonske presumpcije ima se smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnosti pregovarati, niti utjecati na njihov sadržaj. Stoga je tužitelj, kao fizička osoba i potrošač u odnosu na tuženika kao pravnu osobu, imajući u vidu ekonomičnosti i mogućnost pristupa sudu, doveden u neravnopravan položaj, obzirom da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a radi ostvarenja svojih prava bi morao putovati u Rijeku.

10.1. Ujedno se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019., kao i o odluci poslovni broj Grl- 1266/2020, a prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15. i 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, odnosno u konkretnom slučaju Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo.

11. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanom 5. studenog 2020., zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

„Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

12. Obzirom na navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, žalbeni navodi tuženika o nužnosti provođenja kontradiktornog postupka ne dovode u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.

13. Po stavu ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja sklapanja i forme ugovora, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti prema sjedištu banke (čl. 48. st. 1. ZPP-a) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer da se nadležnost za sve eventualne sporove iz ugovora povjeri sudu prema sjedištu banke, time bi tuženik ostvario pogodnosti i bitno manje troškove, dok bi tužitelj imao veće troškove dolaska na sud u [adresa] iz mjesta svog prebivališta, što bi dovelo do znatne neravnoteže u procesno pravnom položaju stranaka.

14. Dakle, među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP-a.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je svoju odluku o tuženikovu prigovoru mjesne nenadležnosti donio uz ispunjenje zahtjeva za kontradiktornim postupkom, koji podrazumijeva mogućnost da se u sudskom postupku znaju i komentiraju navodi koje je iznijela druga strana. Prema stanju spisa proizlazi da je tužba u kojoj je tužitelj osporavao valjanost prorogacijske klauzule dostavljena tuženiku, koji je takvo pravno shvaćanje tužitelja osporio te je podnio prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, navodeći da je riječ o valjanoj ugovornoj odredbi koja obvezuje stranke. Dakle, iz toga proizlazi da je odluka prvostupanjskog suda donesena na temelju kontradiktornog postupka pa su u tom smislu poduzete odgovarajuće procesne zaštitne mjere koje odgovaraju prirodi odlučivanja o prigovoru mjesne nenadležnosti.

16. Pored navedenog, predmetni ugovor o kreditu solemniziran je po javnom bilježniku upravo u mjestu prebivališta tužitelja-[adresa], gdje tuženik ima poslovnu jedinicu pa se može smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila, odnosno u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica.

17. Odluka o trošku žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Osijek, 11. srpnja 2025.

Sutkinja

Tatjana Varžić