Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3991/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužiteljice ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Nikola Pleša, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 4, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojega zastupa opunomoćenik ZNP, mag.iur., prema generalnoj punomoći Su-81/23, radi usklađivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 4. srpnja 2025., u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 11. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

"I. Poništava se rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-551-06/22-013/1281, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-6 od 14. travnja 2023., te rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/591, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 3. srpnja 2023. i sukladno članku 46. stavku 5. ZUP-a obustaviti postupak.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora uvećan za zakonske kamate koje teku od donošenja presude, u roku od 15 dana.

odnosno podredno,

I. Poništava se rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/591, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 3. srpnja 2023. i da sud sam riješi stvar.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora uvećan za zakonske kamate koje teku od donošenja presude, u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

I. Odbija se zahtjev tužiteljice za prekidom ovoga upravnog spora.

II. Odbija se tužiteljica s prijedlogom za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 21. kolovoza 2023. godine protiv rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/591, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 3. srpnja 2023. godine, kojim se točkom I. izreke odbija prigovor ZN podnijet protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/1281, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-6 od 14. travnja 2023., kao neosnovan, dok se točkom II. izreke odbija zahtjev ZN za naknadu troška. Potonjim rješenjem zamjenjuje se rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/734, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 5. svibnja 2017. godine, u dijelu koji glasi:

"Novčana pomoć će se isplaćivati mjesečno u visini prosječnog iznosa neto mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj prema zadnjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku prije isplate novčane pomoći, umanjenog za pripadajuće doprinose, porez i prirez, počev od 2. svibnja 2017. godine.

Pravo na novčanu pomoć prestaje sukladno odredbama članka 6. Odluke." s novim dijelom rješenja koje glasi:

ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za dijete GN novčana pomoć isplaćuje se mjesečno i to:

- do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine;

- od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj;

- od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj.

Novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika:

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijele za koje je ostvarena novčana pomoć.

2. Tužiteljica u tužbi navodi da joj je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/734, URBROJ: 251-10- 01-17-2 od 5. svibnja 2017. godine priznato pravo na novčanu pomoć. To rješenje predstavlja pojedinačni upravni akt kojim je javnopravno tijelo odlučilo o pravu tužitelja u upravnoj stvari, te na taj način u odnosu na tužitelja individualiziralo i konkretiziralo pravo na novčanu pomoć uređeno općim aktom. Pojedinačni upravni akt na temelju kojega je tužitelju priznato pravo na novčanu pomoć u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja bio je pravomoćan, jer protiv istog više nije bilo moguće izjaviti žalbu, niti pokrenuti upravni spor. Budući da je tužiteljica tim upravnim aktom stekla pravo na novčanu pomoć, to je sukladno članku 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.- dalje: ZUP) taj akt moguće poništiti, ukinuti ili izmijeniti jedino u slučajevima propisanim zakonom. ZUP nakon okončanja upravnog postupka (pravomoćnost odluke) ostavlja mogućnost korištenja nekog od zakonom predviđenih izvanrednih pravnih lijekova, ali pod točno određenim pretpostavkama i u jasno propisanim rokovima. Na taj način zakonodavac je jasno dao do znanja u odnosu na koje je nedostatke i u kojim rokovima dopušteno zadirati u pravomoćne odluke, odnosno kada je prihvatljivo odstupiti od načela pravne sigurnosti. Tako članak 1. ZUP-a propisuje: „Ovim se Zakonom uređuju pravila na temelju kojih tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javne ovlasti (u daljnjem tekstu: javnopravna tijela), u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupaju i rješavaju u upravnim stvarima.“ Polazeći od činjenice da je donošenje zakona u nadležnosti zakonodavne vlasti i da svi podzakonski propisi moraju biti u skladu sa zakonima, jasno je da se pitanje postupanja i rješavanja u upravnim stvarima ne može urediti propisom podzakonske snage. Dakle, zakonodavac je nedvojbeno ZUP odredio kao temeljni zakon za postupanje i rješavanje u upravnim stvarima pri čemu je ostavio mogućnost da se iznimno i uz ispunjavanje određenih uvjeta (nužnost za postupanje u pojedinom upravnom području i suglasnost zakonskog uređenja sa temeljnim odredbama i svrhom ZUP-a) pojedina pitanja upravnog postupka urede drukčije, ali samo propisom zakonske snage. Odluka 25/22. donesena je na temelju članka 41. točke 2. Statuta, te se stoga ista može definirati kao opći akt. Navedena Odluka potpada u definiciju općeg akta i iz razloga jer ona sadrži opće norme kojima se unaprijed regulira određeni pravni odnos, a ista se odnosi na apstraktno određene skupine adresata, te je za njenu provedbu potrebno donijeti pojedinačni upravni akt. Gradska skupština Grada Zagreba kao tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u ustavnopravnom smislu ne može biti nositelj zakonodavne vlasti što znači da Gradska skupština nije ovlaštena uređivati pitanja postupanja i rješavanja u upravnim stvarima, jer je to zadaća Hrvatskog sabora, koji jedini u Republici Hrvatskoj smije donositi zakone, a samim time i uređivati pitanja postupanja i rješavanja u upravnim stvarima. Dakle, Gradska skupština Grada Zagreba uredila pitanje postupanja i rješavanja u upravnoj stvari zato jer je bez pravne podloge u odredbama ZUP-a ili bilo kojeg drugog zakona propisala način pokretanja konkretnog upravnog postupka nakon pravomoćnosti upravnog akta na temelju kojega je tužitelj stekao pravo na novčanu pomoć, te rok do kojega se može donijeti pravni akt kojim se usklađuju iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka iste. U konkretnom upravnom sporu nije sporno samo to je li Gradska skupština Grada Zagreba kao predstavničko tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mogla urediti pitanja postupanja i rješavanja u upravnoj stvari tužitelja, nego postaje spornim i to ispunjava li članak 6. Odluke 25/22. zahtjev određenosti i preciznosti pravne norme koji predstavlja jedan od temeljnih elemenata načela vladavine prava, te treba li u slučaju nedostatka bilo kakve norme kojom bi se uredio način i postupak usklađivanja novčanih iznosa na konkretnu upravnu stvar primijeniti odredbe ZUP-a, baš kao i to je li nadležni gradski ured mogao na temelju članka 6. Odluke 25/22., suprotno pravilima propisanim ZUP-om, pa i van roka propisanog samim člankom 6. Odluke 25/22., zamijeniti dio izreke pravomoćne odluke na temelju koje je tužitelj stekao pravo na novčanu pomoć. Opće prihvaćeno stajalište je da pravomoćnost obuhvaća izreku odluke. Stoga, da bi se pravomoćnu izreku moglo poništiti, ukinuti ili izmijeniti, a tako i uskladiti (kako je to navedeno u članku 6. Odluke 25/22.), trebaju biti ispunjeni točno određeni uvjeti koje propisuje zakon (a ne opći akt). ZUP tako, kao sredstva kojima se može osporavati pravomoćni (upravni) akt, predviđa izvanredne pravne lijekove (obnova postupka, poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja i ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo). Dakle, upravo su iznos i trajanje novčane pomoći bitni elementi prava na novčanu pomoć koje je tužitelj stekao na temelju pravomoćnog upravnog akta pa se stoga ne može tvrditi da smanjivanje iznosa novčane pomoći, odnosno skraćivanje predviđenog razdoblja trajanja novčane pomoći ne utječe na njegovo pravo na novčanu pomoć koje je stekao. Naime, smanjenjem iznosa novčane pomoći i njezina trajanja sadržajno dolazi i do promjene prava na novčanu pomoć, pa ono proizvodi i drukčije pravne posljedice koje se manifestiraju kroz isplatu manjeg iznosa novčane pomoći i kroz kraće razdoblje isplate. Kako je tužitelj na temelju valjanog pravnog akta koji je imao valjanu pravnu osnovu i koji je stekao svojstvo pravomoćnosti stekao imovinsko pravo koje je postalo sastavni dio njegovog vlasništva, tako je smanjivanjem iznosa i trajanja novčane pomoći došlo do miješanja u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Budući da se u konkretnom predmetu radi o upravnoj stvari u kojoj je javnopravno tijelo u upravnom postupku smanjilo iznos i trajanje prava tužitelja na novčanu pomoć, to je javnopravno tijelo, ne samo u svjetlu konvencijskih i ustavnih zahtjeva vezanih uz zaštitu vlasništva, nego i sukladno članku 6. ZUP-a bilo dužno razmotriti sve specifične okolnosti predmeta koje se odnose na tužitelja i potom dati svoju ocjenu o tome uzrokuje li u konkretnom predmetu to miješanje (usklađivanje iznosa novčane pomoći i razloga njezina prestanka s odredbama Odluke 25/22.) povredu prava tužitelja na mirno uživanje njegova vlasništva, te navesti relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana. Svako drukčije postupanje javnopravnog tijela upućivalo bi na zaključak o arbitrarnosti. Dakle, sud u postupku ocjene zakonitosti Odluke 25/22. nije niti mogao provoditi test razmjernosti pojedinačno u odnosu na svakog korisnika mjere, jer on nije bio određen, tj. konkretiziran. Međutim, kada se u provedbi općeg akta donese pojedinačni upravni akt kao u konkretnom predmetu, tada je adresat toga općeg akta konkretiziran, pa javnopravno tijelo nema zapreka da u odnosu na istog razmotri sve specifične okolnosti predmeta, te da svoju ocjenu o tome je li miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva u kontekstu tih specifičnih okolnosti u skladu sa zakonom i predviđeno zakonom, je li ono u skladu s općim interesom i je li ono razmjerno. Tužiteljica smatra da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, odnosno postupanje prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela prilikom donošenja tih rješenja nezakoniti, te protivni Ustavom zajamčenim pravima i slobodama tužitelja, slijedom čega je došlo i do povrede njegovih prava i interesa, a sve iz sljedećih razloga:

- Drugostupanjsko rješenje je nezakonito, jer prije donošenja odluke o prigovoru tužitelja nije donesena odluka o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika, odnosno zato jer je doneseno od strane službene osobe koja se trebala izuzeti. Tako je tužitelj naveo da je gradonačelnik taj koji je (u svrhu ostvarivanja svojih političkih ciljeva – izgradnja vrtića) inicirao ukidanje prava na novčanu pomoć, te da je upravo po njegovome prijedlogu došlo do donošenja općeg akta – Odluke 25/22., kojim je propisano smanjenje iznosa novčane pomoći kao i njezinog vremenskog trajanja, iz čega da je jasno vidljivo stajalište gradonačelnika u odnosu na pravo na novčanu pomoć. Nadalje, takvim postupanjem gradonačelnika tužitelj je onemogućen u djelotvornoj zaštiti svojih prava u konkretnoj upravnoj stvari, jer prije donošenja odluke o njegovom prigovoru nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće službene osobe koja je odlučivala o njegovom pravu i koja se po samoj prirodi upravnog postupanja u odnosu na tužitelja nalazi u nadređenom položaju. Zbog toga su jamstva i pravila postupanja propisana u članku 24. ZUP-a ostala samo teorijska i iluzorna, baš kao i pravo tužitelja na neovisan i nepristran sud, odnosno službenu osobu, a navedeno za posljedicu ima i nezakonitost drugostupanjskog rješenja. Prema stavu tužiteljice odluka o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika je prvi i osnovni procesni preduvjet za bilo kakvo daljnje postupanje u konkretnoj upravnoj stvari. Gradonačelnik kao službena osoba ne udovoljava kriterijima nepristranosti, kako u pogledu zahtjeva subjektivnog testa, tako i u pogledu zahtjeva objektivnog testa nepristranosti, čime je u konkretnom predmetu narušena pravičnost postupka u aspektu prava na neovisan i nepristran sud, tj. povrijeđeno je pravo tužitelja iz članka 29. stavka 1. Ustava RH i članka 6. stavka 1. Konvencije. Osim što je gradonačelnik predlagatelj Odluke 25/22., te predstavnik i zastupnik političke opcije koja u predstavničkom tijelu koje je izglasalo Odluku 25/22. ima većinu, tužiteljica razloge za njegovu nepristranost nalazi i u njegovim daljnjim medijskim istupima u kojima gradonačelnik i dalje iznosi negativan stav o pravu korisnika na novčanu pomoć, te svojim negativnim pristupom dodatno smanjuje već ionako narušeno povjerenje tužiteljice.

- Garancije i prava iz članka 24. ZUP-a, odnosno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na neovisan i nepristran sud povrijeđeno je i iz razloga jer tužitelju nije omogućeno da prije donošenja prvostupanjskog rješenja podnese zahtjev za izuzeće službene osobe u prvostupanjskom tijelu da bi potom ocjenu o neovisnosti i nepristranosti službene osobe u prvostupanjskom tijelu iznosio gradonačelnik prije odluke o njegovom izuzeću. Dakle, tužitelj je u prigovoru izjavljenom protiv prvostupanjskog rješenja tvrdio da službena osoba koja je donijela prvostupanjsko rješenje ne udovoljava kriterijima neovisnosti i nepristranosti u bitnom navodeći da je, zbog unutarnjeg ustrojstva, načina rada i hijerarhije odnosa u Gradu Zagrebu, podložna utjecaju gradonačelnika, a isto tako je iznio i detaljno obrazložio opravdane i dokazive razloge zbog kojih smatra da je od rješavanja konkretne upravne stvari trebalo izuzeti i samog gradonačelnika. Osim toga, iz prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja vidljivo je da niti službena osoba u prvostupanjskom tijelu, niti gradonačelnik sukladno odredbi članka 98. ZUP-a u obrazloženjima nisu naveli dostatne i relevantne razloge o tome zašto smatraju da je miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tužitelja u specifičnim okolnostima predmeta u skladu sa zakonom i zakonito, u skladu s javnim interesom i razmjerno što jasno upućuje na arbitrarnost u postupanju.

- Prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nisu zakoniti, jer je tužitelju povrijeđeno pravo na pravni lijek. Kako prije donošenja drugostupanjskog rješenja nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće gradonačelnika, tako je tužitelju u tom aspektu povrijeđeno pravo na pravni lijek iz članka 12. stavka 2. ZUP-a, ali i ustavno pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Nadalje, uputom o pravnom lijeku u prvostupanjskom rješenju tužitelj je poučen da protiv tog rješenja može izjaviti prigovor. Tužitelj smatra da je i prvostupanjsko rješenje u tom dijelu nezakonito, jer mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravni lijek iz članka 12. stavka 1. ZUP-a. Navedenom odredbom je propisano da protiv prvostupanjske odluke stranka ima pravo žalbe, osim ako nije zakonom drukčije propisano. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je u upravnoj stvari tužitelja o njegovom pravu pri čemu je prvostupanjsko tijelo u konkretnom predmetu pri sastavljanju upute o pravnom lijeku primijenilo opći akt – Odluku 25/22., te na taj način postupilo suprotno članku 12. stavku 1. ZUP-a zbog čega je došlo do povrede prava tužitelja na pravni lijek.

- Nisu postojali uvjeti za pokretanje upravnog postupka i donošenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja. Dakle, nesporno je da se u okolnostima konkretnog predmeta ovlast javnopravnog tijela za usklađivanje iznosa novčane pomoći i razloga prestanka iste s odredbama Odluke 25/22. temelji na članku 6. Odluke 25/22., te da nema uporište u ZUP-u, niti u jednom drugom propisu zakonske snage. Isto tako je nesporno da članak 6. Odluke 25/22. niti bilo kojom drugom njezinom odredbom nije propisan način i postupak usklađivanja. Polazeći od prethodno navedenog tužiteljica smatra da u konkretnom predmetu nisu postojali uvjeti za pokretanje upravnog postupka i donošenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja iz više razloga: a) Gradska skupština Grada Zagreba kao predstavničko tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave nije ovlaštena urediti pitanje postupanja i rješavanja u konkretnoj upravnoj stvari; b) odredbom članka 6. Odluke 25/22. nije propisano na koji način će se uskladiti iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka iste, što u okolnostima konkretnog slučaja upućuje na arbitrarnost u postupanju i samovolju javnopravnih tijela; c) prvostupanjsko pa samim time i drugostupanjsko rješenje su doneseni nakon proteka roka propisanog odredbom članka 6. Odluke 25/22. Nesporno je da članak 6. Odluke 25/22. nije propisan način i postupak usklađivanja, nego samo ovlast nadležnom gradskom uredu za to usklađivanje. Stoga nadležni gradski ured ne može samo na temelju članka 6. Odluke 25/22. usklađivati novčane iznose, jer na taj način postupa samovoljno van zakonom propisane procedure, odnosno postupa nezakonito.

- Prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nisu zakoniti, jer u konkretnom predmetu prvostupanjsko tijelo nije moglo pokrenuti upravni postupak po službenoj dužnosti samo na temelju Odluke 25/22., a samim time niti donijeti prvostupanjsko rješenje. Nadležno gradsko upravo tijelo je suprotno članku 42. ZUP-a na temelju članka 6. Odluke 25/22., koja ima snagu općeg akta i ne temelji se na obvezi ili ovlasti iz zakona pokrenulo konkretni upravni postupak i donijelo prvostupanjsko rješenje. Upravo na temelju navedenih specifičnosti tužiteljica dolazi do zaključka da je postupanje prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela u okolnostima konkretnog predmeta samovoljno i arbitrarno, te da isto nema uporište kako u normi zakonske snage, tako niti u odredbama Odluke 25/22. (prvostupanjsko rješenje je doneseno van propisanog roka i u postupku koji nije uređen odredbama Odluke), pa nije niti bilo uvjeta za pokretanje konkretnog upravnog postupka po službenoj dužnosti, slijedom čega su rješenja nezakonita.

- Pravomoćni i zakoniti pojedinačni upravni akt na temelju kojega je tužiteljica stekla pravo na novčanu pomoć i dalje egzistira zbog čega su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti, jer ne mogu istodobno egzistirati dva pojedinačna upravna akta koji isti pravni odnos uređuju na različit način. - Iz sadržaja izreke prvostupanjskog rješenja i samog obrazloženja nejasno je na koji će način nadležno tijelo odrediti i isplatiti iznos neto minimalne plaće u Republici Hrvatskoj.

- Prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nisu zakoniti, jer u konkretnom predmetu nije proveden ispitni postupak, pa samim time nisu utvrđene činjenice i okolnosti bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, niti je tužiteljici omogućeno ostvarenje i zaštitu njezinih prava i pravnih interesa. Kako su se u citiranim predmetima utvrđivale činjenice i iznosila ocjena o općim učincima općih akata i o tome je li tim općim aktima nametnut prekomjeran teret apstraktnim adresatima, tako VUS nije mogao niti je utvrđivao individualne okolnosti i čimbenike koji su karakteristični za svakog pojedinog korisnika novčane pomoći, pa stoga u citiranim odlukama nije mogao dati ocjenu o tome je li usklađenjem iznosa novčane pomoći i razloga prestanka iste pojedinačnom korisniku u specifičnim okolnostima njegova slučaja povrijeđeno pravo vlasništva. Tužiteljica je tako već u prigovoru ukazivala kako obveza javnopravnog tijela da tužiteljici omogući sudjelovanje u upravnom postupku ne proizlazi samo iz odredbe članka 30. ZUP-a, nego da ta obveza proizlazi i iz zahtjeva zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, jer se prvostupanjskim rješenjem tužiteljici ograničava pravo vlasništva. U tom kontekstu u prigovoru je istaknuto i to da javnopravno tijelo, odnosno službena osoba ne može sukladno članku 49. ZUP-a neposredno riješiti upravnu stvar, jer je u specifičnim okolnostima predmeta potrebno ispitati i dati ocjenu o tome je li miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva u skladu sa zakonom i zakonito, u općem interesu, nužno i razmjerno. Osim što se javnopravna tijela nisu osvrnula na iznesene prigovore i argumente tužiteljice ona nisu pribavila niti relevantne podatke koji se tiču specifičnih i obiteljskih prilika tužiteljice, a na temelju kojih bi mogla provesti test razmjernosti, niti su dala relevantne i dostatne razloge zašto te podatke nije bilo potrebno pribaviti. Javnopravno tijelo u takvim okolnostima stoga mora provesti ispitni postupak i ispitati sve specifične okolnosti na strani tužiteljice, jer tek nakon toga može ocijeniti predstavlja li usklađenje iznosa novčane pomoći i razloga njezina prestanka u takvim specifičnim okolnostima povredu tužiteljičinog prava na mirno uživanje vlasništva.

- Prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nije zakonito, jer su javnopravna tijela postupila protivno članku 6. stavku 1. ZUP-a. Naime, prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je smanjen iznos novčane pomoći, te je skraćeno njezino vremensko trajanje, čime je došlo do miješanja u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, odnosno do ograničenja toga prava. Člankom 6. stavkom 1. ZUP-a propisano je da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je to propisano zakonom, te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići. Tužiteljica je u prigovoru isticala da miješanje u njezino pravo vlasništva u okolnostima konkretnog predmeta nije predviđeno zakonom, da nije u skladu s općim interesom, te da nije nužno i razmjerno i ukazivao na to da zbog toga dolazi do povrede toga prava, slijedom čega da je i prvostupanjsko rješenje nezakonito. Neprovođenje testa razmjernosti i ispitnog postupka prouzročilo je u okolnostima konkretnog predmeta povredu prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva u postupovnom aspektu, a isto je suprotno i članku 6. ZUP-a zbog čega su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje nezakoniti.

- Tužiteljica smatra da nije bilo mjesta odbijanju zahtjeva tužiteljice za naknadu troška, jer je konkretni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, a isti je obzirom na istaknute prigovore trebao biti okončan povoljno za tužiteljicu. Osim toga, tužiteljica je u upravnom postupku imala procesnu ulogu stranke, te je zbog zaštite svojih prava i složenosti predmeta bila primorana angažirati punomoćnika, zbog čega su joj nastali troškovi.

Nadalje, tužiteljica ističe da je člankom 26. stavkom 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak, ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužiteljici nanijela šteta, koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Tužiteljica smatra da bi joj se izvršenjem prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja nanijela šteta, koja bi se teško mogla popraviti, te da tražena odgoda u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta nije suprotna javnom interesu. Obzirom na činjenična i pravna pitanja iz konkretnog postupka posve je sigurno da će rješavanje ove tužbe trajati izvjesno vrijeme. Tužiteljica nema potrebna stručna znanja, te je stoga u zaštiti svojih prava primorana angažirati odvjetnika. U takvoj situaciji tužiteljica uz troškove sudskih i upravnih pristojbi mora podmirivati i troškove odvjetnika, a sve za vrijeme dok joj se pravo na novčanu pomoć smanjuje i na kraju u potpunosti ukida. Ovdje se ne može zanemariti niti to da je tužiteljica nezaposlena osoba i da novčana primanja koja ostvaruje kroz pravo na novčanu pomoć čiju zaštitu od nezakonitog postupanja javnopravnih tijela sada traži predstavljaju izvor prihoda za njezinu višečlanu obitelj. U trenutku pisanja tužbe ta su primanja već smanjena, a dodatno smanjenje tih primanja nastupit će od 1. srpnja 2023. Obzirom na istaknute povrede i štetne posljedice koje nastaju za tužiteljicu, tražena odgoda u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta nije suprotna javnom interesu, niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta. Zaštita ljudskih prava od najveće je važnosti za načelno određivanje sadržaja javnog interesa, a u okolnostima konkretnog predmeta ne može se zanemariti niti to prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje proizvode pravne posljedice na cijelu obitelj tužiteljice, jer novčana pomoć predstavlja njihov izvor prihoda pri čemu se kod korisnika novčane pomoći radi o obiteljima s troje i više djece. Upravo je u javnom interesu štititi subjektivna prava pojedinca od eventualnog nezakonitog postupanja javnopravnih tijela te djeci osigurati uvjete za dostojan život. Osim toga, radi se samo o privremenoj odgodi koja traje do donošenja odluke o upravnoj tužbi.

3. Slijedom iznesenog tužiteljica predlaže da sud poništi rješenje Grada

Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/591, URBROJ: 251-02- 01/001-23-5 od 3. srpnja 2023. godine, te da naloži tuženiku naknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u roku od 15 dana uvećan za zakonske zatezne kamate od dana presuđenja do namirenja. Tijekom upravnog spora tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev, te predložila da sud prekine ovaj upravni spor i uputi Visokom upravnom sudu RH zahtjev za ocjenu zakonitosti odredaba općeg akta na koje je ukazano.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, pobijano rješenje donijeto je na temelju odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18, 20/21. i 25/22. - dalje: Odluka), kojom je propisano da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnog tijela. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da je gradonačelnikova odluka o prigovoru konačna. Ovlast za donošenje prvostupanjskog rješenja proizlazi, iz naprijed navedene odredbe članka 6. Odluke 25/22. Navedena Odluka bila je predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VUSRH), te je VUSRH dana 27. veljače 2023. donio presudu Poslovni broj: Usoz-143/22, kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom. U navedenoj presudi VUSRH je, ponovno, kao i u ranijoj presudi Poslovni broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16. i Odluke/18. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi, odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim, odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje, odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći, te je pobijano rješenje donijeto upravo na temelju Odluke, kojom se uređuje odnosno, modificira predmetna novčana pomoć. S obzirom na navedeno neosnovanim se ukazuje navod tužiteljice da je imala legitimna očekivanja da će pravo na novčanu pomoć zasnovano na zakonitom i pravomoćnom rješenju biti poštovano i njegovo ostvarenje zaštićeno. Pojedinačni akt kojim je podnositeljica stekla pravo na novčanu pomoć i dalje je na snazi i pravomoćan u dijelu koji se odnosi na njezino pravo, dok se prvostupanjsko rješenje odnosi na usklađivanje iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći, slijedom čega se ne radi o dva akta koja istu pravnu stvar uređuju na drugačiji način, a kako to pogrešno smatra tužiteljica. U odnosu na navod da prvostupanjsko tijelo nije moglo pokrenuti postupak po službenoj dužnosti tuženik ističe da je VUSRH u presudi Poslovni broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., kako je već naprijed navedeno, ocijenio legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje, odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći. Prema odredbi članka 6. Odluke, na temelju koje je donijeto prvostupanjsko rješenje, nadležno gradsko upravno tijelo obvezano je isto donijeti po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, nadležno gradsko upravno tijelo prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja postupilo je u skladu sa odredbom općeg akta koji je presudom VUSRH-a ocjenjen zakonitim. Tuženik tome dodaje da predmetna novčana pomoć nije uređena zakonom i da se ne može u niti jednom zakonu niti nazrijeti. Ista nije u skladu i nije uklopiva ni u kakve propise niti najširim teleološkim tumačenjima, a ni u načela kojima se uređuju obiteljski odnosi, radno pravo ili socijalno pravo. Kako se, u konkretnom slučaju, o iznosu novčane pomoći i razlozima prestanka iste donosi pojedinačni akt u upravnom postupku procesna pravna pravila za donošenje takvog pojedinačnog akta uređena su Zakonom o općem upravom postupku („Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21.- dalje u tekstu: ZUP). Odredbom članka 42. ZUP-a postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. Iz naprijed navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju, radi o specifičnoj pravnoj situaciji u kojoj je mjerodavnu normu trebalo primijeniti upravo u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Neosnovan je i navod da nisu utvrđene činjenice i okolnosti bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, jer nije proveden ispitni postupak, te tužiteljici nije omogućeno ostvarenje i zaštita njezinog prava i pravnih interesa. Naime, prema odredbi članka 49. stavka 1. ZUP-a službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti, ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. U konkretnom slučaju, pobijano rješenje doneseno je po službenoj dužnosti, na temelju članka 6. Odluke radi usklađenja iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći, dok se samo pravo na novčanu pomoć nije utvrđivalo, jer je isto već utvrđeno naprijed navedenim rješenjem. Kako je prvostupanjsko upravno tijelo iznose novčane pomoći i razloge prestanka moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolaže, te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje podnositeljice niti izvođenje dokaza, službena osoba mogla je neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar. Tužiteljica niti ne navodi odnosno konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak. Ujedno, prema pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda RH pravo stranke da sudjeluje u ispitnom postupku odnosi se na redovan upravni postupak (presuda VUSRH, Poslovni broj: Usž- 318/2022). U konkretnom se slučaju ne radi o toj vrsti postupka, stoga prigovori podnositeljice istaknuti u tom smislu nisu osnovani. Nadalje, u odnosu na povredu prava tužiteljice na pravni lijek tuženik ističe da je Odlukom 25/22 propisano pravno sredstvo protiv prvostupanjskog rješenja. Ujedno, izjavljivanje prigovora ne priječi korisnicima sudsku zaštitu. Vezano uz obvezu nadležnog gradskog upravnog tijela da do 31. prosinca 2022. mora donijeti pojedinačni akt potrebno je istaknuti da je rok propisan odredbom članka 6. Odluke 25/22 instruktivan rok. Dakle, radi se o roku čije propuštanje poduzimanja neke radnje ne proizvodi štetne posljedice, pa se radnja koja nije obavljena u roku može obaviti i naknadno. Također, treba istaknuti i da je VUSRH dana 12. prosinca 2022. obustavio od izvršenja Odluku do donošenja odluke VUSRH- a u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta. Nadalje, tuženik navodi da je minimalnu plaću za 2023. godinu Vlada RH definirala u listopadu 2022. godine, dakle nakon donošenja Odluke. Uredbom o visini minimalne plaće za 2023. godinu („Narodne novine", broj: 122/22.) visina minimalne plaće definirana je u bruto iznosu od 700,00 eura. Preračunavanje iznosa bruto minimalne plaće u neto minimalnu plaću vrši se jednoznačno i nedvojbeno sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine", broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20 i 151/22), Zakona o doprinosima („Narodne novine", broj: 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18) i Odluke o lokalnim porezima i o prirezu porezu na dohodak („Narodne novine", broj: 28/17 i 140/20). Nadalje, u odnosu na navod tužiteljice glede izuzeća službene osobe valja reći da se o zahtjevu za izuzeće stavljenom u žalbenom postupku više ne može samostalno rješavati, već samo kao o jednom od žalbenih razloga (USH, Us-307/85 od 22.V.1985.). Međutim, tužiteljica u prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja nije niti tražila izuzeće, već je samo paušalno navela da službena osoba koja je donijela prvostupanjsko rješenje ne udovoljava kriteriju neovisnosti i nepristranosti bez da je svoje navode potkrijepila određenim dokazima i činjenicama. U odnosu na zahtjev za izuzeće Gradonačelnika valja reći da je u obrazloženju pobijanog rješenja navedeno da će se o istom odlučiti posebnim zaključkom. Naime, odredbom članka 24. ZUP-a uređeno je pitanje izuzeća službene osobe. Navedena odredba propisuje obligatorno izuzeće (stavak 1. i 2.) i fakultativno izuzeće (stavak 3.). Na razloge za izuzeće Gradonačelnika koje je tužiteljica navela u prigovoru primjenjuje se odredba članka 24. stavka 3. točke 4., koja propisuje da čelnik tijela zaključkom može izuzeti službenu osobu od vođenja postupka, odnosno rješavanja ako se utvrde drugi razlozi koji dovode u sumnju nepristranost službene osobe. Dakle, radi se o fakultativnom izuzeću kada čelnik tijela nije u obvezi izuzeti službenu osobu od vođenja postupka, odnosno rješavanja o upravnoj stvari, već to može učiniti ako utvrdi da postoje drugi razlozi koji dovode u sumnju njezinu nepristranost. Ostali navodi tužbe odnose se na ocjenu zakonitost Odluke 25/22 i nisu od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja iz razloga, jer se istima osporava zakonitost općeg akata (Odluke 25/22.), a ne pojedinačnog pobijanog rješenja. Osim toga, tužiteljica je u okviru tužbe postavila i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe. Odredbom članka 26. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17. i 110/21.) propisani su uvjeti kada sud može odrediti odgodni učinak, a koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. Tuženik smatra da je prijedlog tužiteljice neosnovan iz razloga jer nije dokazala da bi joj izvršenjem pobijanog rješenja nastala šteta koja bi se mogla teško popraviti. Naime, tužiteljica uz prijedlog nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Ujedno, u konkretnom slučaju, obzirom na prirodu ove upravne stvari smatramo da bi odgoda bila protivna javnom interesu, pa nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23- 014/591, URBROJ: 251-02-01/001-23-5 od 3. srpnja 2023. godine (stranica 129-137 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/1281, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-6 od 14. travnja 2023. godine, te rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17- 013/734, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 5. svibnja 2017. godine.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 3. srpnja 2023. godine, kojim se točkom I. izreke odbija prigovor ZN podnijet protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22- 013/1281, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-6 od 14. travnja 2023., kao neosnovan, dok se točkom II. izreke odbija zahtjev ZN za naknadu troška. Potonjim rješenjem zamijenjeno je rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/734, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 5. svibnja 2017. godine u dijelu koji glasi: „Novčana pomoć će se isplaćivati mjesečno u visini prosječnog iznosa neto mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj prema zadnjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku prije isplate novčane pomoći, umanjenog za pripadajuće doprinose, porez i prirez, počev od 2. svibnja 2017. Pravo na novčanu pomoć prestaje sukladno odredbama članka 6. Odluke.“ novim dijelom rješenja na način da je određeno da se podnositeljici prigovora novčana pomoć isplaćuje mjesečno, i to: do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine; od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj; od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj. Također, određeno je da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece; posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika; posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije; posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je pobijano rješenje donijeto na temelju odredbe članka 6. Odluke, kojom je propisano da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj Odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove Odluke, do 31. prosinca 2022. Ovlast za donošenje pobijanog rješenja proizlazi, dakle, iz naprijed navedene odredbe članka 6. Odluke na temelju koje je pobijano rješenje i doneseno. Navedena Odluka bila je predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VUSRH), te je VUSRH dana 27. veljače 2023. donio presudu Poslovni broj: Usoz-143/22, kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom. U navedenoj presudi VUSRH je, ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16. i Odluke/18. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi, odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim, odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, VUSRH je ocijenio legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje, odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći, te je pobijano rješenje donijeto upravo na temelju Odluke kojom se uređuje, odnosno modificira predmetna novčana pomoć. Podnositeljica je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17- 013/734, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 5. svibnja 2017. godine stekla pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja. Pobijanim rješenjem zamijenjeno je navedeno rješenje samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka novčane pomoći sukladno naprijed navedenom zaključku VUSRH-a. Dakle, pojedinačni akt kojim je podnositeljica stekla pravo na novčanu pomoć i dalje je na snazi i pravomoćan u dijelu koji se odnosi na njezino pravo. U odnosu na navode da službena osoba koja je donijela pobijano rješenje ne udovoljava kriterijima neovisnosti i nepristranosti tuženik ističe da su isti paušalni. Naime, razlozi ovisnosti i pristranosti moraju biti utemeljeni na određenim dokazima i činjenicama, a koji dokazi i činjenice nisu ni priloženi ni navedeni u konkretnom slučaju. Nadalje, podnositeljica neosnovano podnosi zahtjev za prekid postupka radi pokretanja postupka ocjene zakonitosti odredbe članka 6. Odluke. Ovo iz razloga jer je Odluka već bila predmetom ocjene zakonitosti pred VUSRH-om. Povezano s tim nalazi se neodlučnim i zahtjev za prekid postupka dok se ne riješi pitanje retroaktivnosti Odluke. Naime, VUSRH se u presudi Poslovni broj: Usoz-143/22 pozvao na raniju presudu Poslovni broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. u kojoj je jasno zaključio da Odluka nema povratno djelovanje, koje je za opće akte beziznimno zabranjeno, već je riječ o kvaziretroaktivnosti, tj. pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten, a koje stajalište Suda da je u potpunosti primjenjivo na osporenu Odluku u sporu Poslovni broj: Usoz-143/22. Nadalje, u odnosu na navod daj e dana pogrešna uputa o pravnom lijeku tuženik navodi da je člankom 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18, 20/21. i 25/22.) propisano da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju predmetne Odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnog gradskog upravnog tijela, te da je gradonačelnikova odluka o prigovoru konačna. Vezano uz obvezu nadležnog gradskog upravnog tijela da do 31. prosinca 2022. mora donijeti pojedinačni akt potrebno je istaknuti da je rok propisan odredbom članka 6. Odluke instruktivan rok. Dakle, radi se o roku čije propuštanje poduzimanja neke radnje ne proizvodi štetne posljedice, pa se radnja koja nije obavljena u roku može obaviti i naknadno. Također, tuženik ističe i da je VUSRH dana 12. prosinca 2022. obustavio od izvršenja Odluku do donošenja odluke VUSRH-a u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta. Grad Zagreb, suprotno mišljenju podnositeljice, nije mogao znati da će VUSRH donijeti odluku o obustavi izvršenja Odluke. Radi se o sudskoj odluci ,koja se ne može i ne smije prejudicirati, a kako to neosnovano smatra podnositeljica. Dakle, pojedinačni akt kojim je podnositeljica stekla pravo na novčanu pomoć i dalje je na snazi i pravomoćan u dijelu koji se odnosi na njezino pravo, dok se pobijano rješenje odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka novčane pomoći slijedom čega se ne radi o dva akta koja istu pravnu stvar uređuju na drugačiji način. U konkretnom slučaju, pobijano rješenje doneseno je po službenoj dužnosti, na temelju članka 6. Odluke radi usklađenja iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći, dok se samo pravo na novčanu pomoć nije utvrđivalo, jer je isto već utvrđeno naprijed navedenim rješenjem. Kako je prvostupanjsko upravno tijelo iznose novčane pomoći i razloge prestanka moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolaže, te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje podnositeljice niti izvođenje dokaza, službena osoba mogla je neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar. Podnositeljica niti ne navodi, odnosno konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak. Prema odredbi članka 6. Odluke, na temelju koje je donijeto pobijano rješenje, nadležno gradsko upravno tijelo obvezano je isto donijeti po službenoj dužnosti. Slijedom navedenog, nadležno gradsko upravno tijelo prilikom donošenja pobijanog rješenja postupilo je u skladu sa odredbom općeg akta, koji je presudom VUSRH-a ocjenjen zakonitim. Ovome tuženik dodaje da predmetna novčana pomoć nije uređena zakonom i da se ne može u niti jednom zakonu niti nazrijeti. Ista nije u skladu i nije uklopiva ni u kakve propise niti najširim teleološkim tumačenjima, a ni u načela kojima se uređuju obiteljski odnosi, radno pravo ili socijalno pravo. Kako se, u konkretnom slučaju, o iznosu novčane pomoći i razlozima prestanka iste donosi pojedinačni akt u upravnom postupku procesna pravna pravila za donošenje takvog pojedinačnog akta uređena su ZUP-om. Nadalje, odredbom članka 42. ZUP-a postupak se pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. Iz naprijed navedenog proizlazi da se, u konkretnom slučaju, radi o specifičnoj pravnoj situaciji u kojoj je mjerodavnu normu trebalo primijeniti upravo u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Naime, Ustavni je sud u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline, te je s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva. U odnosu na zahtjev podnositeljice kojim potražuje naknadu za trošak postupka tuženik ističe da je isti neopravdan. Naime, ZUP troškove uređuje odredbama članaka 161., 162. i 163. Odredbom članka 161. ZUP-a uređeni su troškovi postupka i stranaka, člankom 162. nagrade i naknade troškova drugim osobama koje sudjeluju u upravnom postupku, a člankom 163. oslobođenje od troškova. Prema odredbi članka 161. stavku 1. ZUP-a javnopravno tijelo snosi redovite troškove postupka, osim troškova upravnih pristojbi ili drugih troškova koje stranke plaćaju po posebnim propisima. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut po službenoj dužnosti, ali prigovor podnositeljice se odbija, pa ista nema pravo na naknadu troška.

8. Sud smatra da su pobijane odluke zakonite, budući da su iste donesene na temelju pravilno utvrđenih činjenica, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravila postupka. Naime, pobijani pojedinačni akti nadležnog gradskog upravnog tijela doneseni su na temelju Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18, 20/21. i 25/22. – dalje: Odluka), s time da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom Poslovni broj: Usos-143/22-91 od 27. veljače 2023. godine ocijenio zakonitom Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, koju je donijela Gradska skupština Grada Zagreba 8. rujna 2022. godine ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 25/22. – dalje: Odluka/22). Time je ocijenio zakonitim i članak 6. Odluke/22, koji propisuje da o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj odluci nadležno gradsko upravno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove odluke, do 31. prosinca 2022. Pri tome je potrebito naznačiti da sud smatra da se radi o instruktivnom roku, budući da nisu propisane posljedice nepostupanja u navedenom roku, a Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dozvolio izmjene vremenskih rokova trajanja novčane pomoći i izmjene visine novčane pomoći, ali uz preporuku da modifikacije postojeće mjere traju dulje, tijekom kojih će se postupnije smanjivati prava u visini i trajanju novčane pomoći. Tako prema Odluci/22 prvih šest mjeseci nakon donošenja odluke iznos novčane pomoći ostaje isti i svi korisnici ostaju u mjeri. Nakon šest mjeseci iznos novčane pomoći se postupno smanjuje, a prvi korisnici izlaze iz mjere godinu dana nakon donošenja odluke. Na taj je način ostavljeno značajno vrijeme prilagodbe korisnika na novonastale okolnosti, kako korisnicima ne bio nametnut prekomjerni teret. Osim toga, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dana 12. prosinca 2022. godine obustavio od izvršenja Odluku/22 do donošenja odluke tog suda u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta, a koja odluka je donesena 27. veljače 2023. godine. Za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno gradsko upravno tijelo nije smjelo postupati po istom, odnosno nije smjelo donositi pojedinačne akte, s time da su gradska upravna tijela dužna osigurati učinkovito obavljanje poslova iz svog djelokruga shodno članku 119. stavku 5. Statuta Grada Zagreba.

8.1. Nadalje, prema članku 4. Statuta Grad Zagreb u okviru svog samoupravnog djelokruga obavlja poslove iz djelokruga grada i djelokruga županije, te druge poslove u skladu sa zakonom. Povjerene poslove državne uprave utvrđene posebnim zakonom obavljaju nadležna upravna tijela Grada Zagreba. U obavljanju poslova iz stavka 2. ovoga članka upravna tijela Grada Zagreba imaju ovlasti i obveze tijela državne uprave sukladno zakonu kojim se uređuje sustav državne uprave. Grad Zagreb samostalan je u odlučivanju u poslovima iz svojega samoupravnog djelokruga u skladu s Ustavom, zakonom i ovim Statutom. Grad Zagreb ima prava i obveze grada i županije. Nadalje, prema članku 5. stavku 1. Grad Zagreb izvršava ovlasti i obveze koje proizlaze iz njegova samoupravnog djelokruga preko tijela Grada Zagreba, tijela mjesne samouprave, gradskih upravnih tijela i javnih službi, što čini gradsku upravu u cjelini. Grad Zagreb u svom samoupravnom djelokrugu obavlja poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, te poslove područnog (regionalnog) značaja, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima, i to osobito one koji se odnose: 1. gospodarski razvoj, 2. komunalno gospodarstvo, 3. prostorno i urbanističko planiranje, 4. uređenja naselja i stanovanja, 5. odgoj i obrazovanje, 6. zdravstvo, 7. socijalnu skrb, 8. brigu o djeci, shodno članku 36. stavku 1. Statuta. Prema članku 37. stavku 1. Statuta poslove iz samoupravnog djelokruga Grada Zagreba obavljaju tijela Grada Zagreba i gradska upravna tijela, a prema članku 38. Statuta tijela Grada Zagreba jesu: Gradska skupština, 2. Gradonačelnik, dok prema članku 41. Gradska skupština: 1. donosi Statut Grada Zagreba, 2. donosi odluke i druge opće akte kojima uređuje pitanja iz samoupravnog djelokruga Grada Zagreba … Prema članku 119. stavku 1. Statuta gradska upravna tijela osnovana za obavljanja poslova iz samoupravnog djelokruga Grada Zagreba pripremaju i izvršavaju opće i druge akte koje donose tijela Grada Zagreba, prate stanja u upravnim područjima za koju su osnovana, poduzimaju mjere za koju su zakonom i drugim propisom ovlaštena, te obavljaju i druge poslove u skladu sa zakonom, statutom i gradskim odlukama. Prema stavku 2. istog članka gradska upravna tijela iz stavka 1. ovoga članka neposredno izvršavaju provođenje općih akata koje donosi Gradska skupština, dok prema stavku 3. u izvršavanju općih akata Gradske skupštine, gradska upravna tijela donose pojedinačne akte kojima rješavaju o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba (upravne stvari) osim ako je zakonom određeno da te akte donose prvostupanjska tijela državne uprave. U obavljanju poslova iz stavka 1. ovoga članka gradska upravna tijela dužna su raditi po uputama, smjernicama i preporukama tijela Grada Zagreba (stavak 4.). Prema članku 120. stavku 1. Statuta nadležna gradska upravna tijela obavljaju povjerene poslove državne uprave utvrđene posebnim zakonom, dok prema stavku 2. istog članka u obavljanju povjerenih poslova državne uprave gradska upravna tijela imaju ovlasti i obveze tijela državne uprave sukladno zakonu kojim se uređuje sustav državne uprave.

8.2. Treba naglasiti da iz obrazloženja Prijedloga odluke o novčanoj pomoći za majku odgojiteljicu iz kolovoza 2016. godine proizlazi da se tom odlukom promiče obiteljska, pronatalitetna politika na području Grada Zagreba, te se osigurava bolja ekonomska situacija u obiteljima s troje ili više djece u kojima je zaposlen samo jedan roditelj. U skladu s pronatalitetnom politikom Grada Zagreba, koja se provodi u kontinuitetu od 2000. ovom odlukom želi se pojačati cjelovita skrb i poboljšati uvjeti života obitelji s djecom. U prvom redu nastoji se pomoći obiteljima s većim brojem djece, kako bi im se olakšalo zadovoljavanje svakodnevnih potreba. Mjerama pronatalitetne politike indirektno bi se utjecalo bolje demografske slike Grada Zagreba. U obrazloženju Prijedloga odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja iz 2018. godine, između ostaloga, navodi se da se Odluka/16 primjenjuje od 2016., a tijekom primjene iste uočeno je kako je potrebno istu izmijeniti i dati pravo roditeljima koji u svom kućanstvu imaju punoljetnu djecu s težim ili teškim invaliditetom. Naime, tijekom primjene Odluke/16 uočilo se kako je potrebno istu izmijeniti i prilagoditi je različitim životnim situacijama. Nadalje, neke od promjena Odluke/16 su usklađene sa zakonodavnim normama Republike Hrvatske. Iz obrazloženja prijedloga Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja iz 2022. godine proizlazi da korisnici mjere roditelj odgojitelj ostvaruju novčanu pomoć u skladu s Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18. i 20/21.), te da je ta mjera na snazi od rujna 2016. godine, a do danas je na nju utrošeno 2.141.468.247,30 kn. Istovremeno, ovaj Prijedlog izmjena i dopunama štiti javni interes, definiran kao pravednija raspodjela (ograničenih) financijskih sredstava gradskog proračuna radi ostvarivanja prava na priuštiv i kvalitetan institucionalni odgoj i obrazovanje za svu djecu rane dobi, s posljedicom smanjivanja društvenih nejednakosti i kasnijeg rizika od siromaštva i socijalne isključenosti, budući da u 2023. godini predviđa uštedu u proračunu u visini 207.000.000,00 kn, čime će se otvoriti mogućnost značajnih proračunskih investicija u nove vrtiće. U svezi gore navedenog potrebito je uputiti na Gradsku demografsku politiku "Od prvog osmjeha do punoljetnosti", nakladnika Grada Zagreba, Ureda za demografiju iz prosinca 2019. godine, kao i na završni rad HN, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet Hrvatskih studija, Odsjek za sociologiju: Populacijska i obiteljska politika u Republici Hrvatskoj – razvoj, značaj i demografski učinak, Zagreb, 2023. Nadalje, treba uputiti i na Nacionalnu populacijsku politiku, koju je donio Hrvatski Sabor na sjednici 24. studenog 2006. godine, a koja se odnosi i na sustav obiteljskih potpora. Tako obiteljske potpore imaju kao prioritetan cilj osnaživanje obitelji u podizanju djece, počevši od rodiljnog dopusta do prava na rad sa skraćenim radnim vremenom radi skrbi o djetetu, mjesečnih novčanih naknada, jednokratnih pomoći i poreznih olakšica. Posredstvom Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti obiteljima se osiguravaju naknade u obliku: jednokratne novčane pomoći za opremu novorođenog djeteta; naknade zaposlenom roditelju za vrijeme korištenja dodatnoga rodiljnog dopusta; naknade nezaposlenoj rodilji-majci do prve, odnosno treće godine života djeteta i doplatak za djecu. Treba za korisnike doplatka za djecu uvesti pronatalitetni dodatak za treće i četvrto dijete u jedinstveni propis/zakon o sustavu obiteljskih potpora; utvrditi visinu iznosa pronatalitetnog dodatka za treće i četvrto dijete, te provesti uvodne analize učinkovitosti mjere svake dvije godine, a cjelovitu analizu za pet godina od početka provedbe mjere. Stoga treba naglasiti da je populacijska politika koju provodi neka država, s ciljem usklađivanja demografske slike (broj, strukturu i razmještaj stanovništva). Populacijsku politiku podrazumijeva skup akcija i mjera. Ekspanzivne (pronatalitetne) populacijske politike predstavljaju skup mjera koje države poduzimaju kako bi povećale stopu nataliteta. Ove politike su često odgovor na demografske izazove kao što su starenje stanovništva, smanjenje radno sposobne populacije i ekonomski pritisci povezani s niskom stopom rađanja. lako ove politike mogu donijeti značajne pozitivne promjene, njihov uspjeh ovisi o pažljivoj implementaciji i osiguravanju da mjere budu sveobuhvatne, pravedne i dugoročno održive. Francuska populacijska politika predstavlja uspješan primjer kako sveobuhvatan i dobro osmišljen set mjera može pozitivno utjecati na demografske trendove i kvalitetu života. Pružanje financijske potpore, poreznih olakšica, subvencioniranih usluga skrbi o djeci, roditeljskih dopusta i fleksibilnih radnih aranžmana stvorilo je povoljno okruženje za obitelji s djecom. Dugoročni učinci ove politike uključuju održavanje visoke stope nataliteta, visoku stopu sudjelovanja žena na tržištu rada i jačanje socijalne kohezije. Za razliku od najrazvijenijih europskih zemalja koje imaju i najviši fertilitet, poput Francuske, Švedske, Irske, Danske i Norveške, Njemačka je donedavno ulazila u skupinu zemalja s niskim fertilitetom - kaže Z. Tome je glavni razlog povijesno opterećenje zbog kojeg Njemačka desetljećima nije mogla svojim javnim politikama provoditi mjere koje bi pomagale obiteljima u usklađivanju obiteljskog života i plaćenog rada. Posljednjih godina Njemačka pripada skupini zemalja koje izdvajaju najviše novca za obiteljske i dječje naknade. Njemački analitičari veliku važnost pridaju ulaganjima u dječje vrtiće i jaslice te u povećanje rodiljskog, odnosno roditeljskog dohotka i njegovo omogućavanje za oba roditelja. Deutsche Welle tako navodi da je u posljednjih deset godina njemačka vlada donijela mjere s ciljem poticanja povećanja nataliteta. U njih spada i isplata dvije trećine mjesečnog osobnog dohotka za roditelja koji u prvoj godini djetetova života odluči ostati kod kuće. Zapravo, oba roditelja imaju pravo na 14 mjeseci rodiljskog, odnosno roditeljskog dopusta ukupno, ali jedan smije izbivati najviše 12 mjeseci. Moguće je, recimo, da oba roditelja imaju plaćen dopust po sedam mjeseci. Roditelji imaju i pravo da s djetetom budu prve tri godine njegova života, s tim da druge dvije godine odsutnosti nisu plaćene. Osim toga, zakonom se jamči mjesto u jaslicama za dijete kada napuni godinu dana. Broj mjesta povećao se u nekim regijama, ali to je još uvijek problem u gusto naseljenim područjima. Drugi pak kao ključnu stvar koja koči rast nataliteta ističu tržište rada.

8.3. Razvidno je da se izravna pronatalitetna mjera o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja odnosi na roditelja odgojitelja s najmanje troje djece, pa Grad Zagreb pozitivno diskriminira iste, odnosno obitelji koje imaju troje i više djece, kako bi se uklonile potencijalne nejednakosti u društvu na način da im se olakša zadovoljavanje svakodnevnih potreba i osigura bolja ekonomska situacija istih. To daje ovlaštenje Gradskoj skupštini Grada Zagreba da naknadno uredi isto pitanje na drugačiji način, i to svojom odlukom s povratnim djelovanjem, a koja ne vrijeđa opća pravna načela, odnosno ne vrijeđa načelo legitimnih očekivanja, niti načelo stečenih prava. Tako je npr. ESLJP zaključio „da članak 1. Protokola br. 1 ne stvara pravo na stjecanje vlasništva. On ne ograničava slobodu država ugovornica na odlučivanje hoće li imati neki oblik sustava socijalne sigurnosti ili mirovinski sustav, ili na izbor vrste ili iznosa novčanih naknada ili mirovina u okviru takvog sustava. Međutim, ako država ugovornica ima na snazi zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu neke naknade socijalne skrbi ili mirovine, bilo da je to pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije, mora se smatrati da takvo zakonodavstvo za osobe koje ispunjavaju njegove uvjete stvara vlasnički interes koji spada u doseg članka 1. Protokola br. 1. Stoga, ako se iznos novčane naknade ili mirovine umanji ili ukine, to može predstavljati miješanje u vlasništvo koje mora biti opravdano općim interesom.

8.4. U konkretnom slučaju prvostupanjsko rješenje donijeto je na temelju Odluke kojom se uređuje, odnosno modificira predmetna novčana pomoć, iako je rješenje za ostvarivanje prava na novčanu pomoć doneseno na temelju članka 5. Odluke/16. Naime, članak 11. Odluke propisuje da će se roditeljima odgojiteljima koji su novčanu pomoć ostvarili do stupanja na snagu ove odluke, uskladiti mjesečni novčani iznosi s iznosima iz članka 5. ove odluke, dok članak 5. stavak 2. podstavak 3. Odluke propisuje da se novčana pomoć isplaćuje mjesečno, i to od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove Odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj. Stoga treba uputiti na stajalište Visokog upravnog suda RH iz presude, Poslovni broj: Usoz-254/2023: "Budući da se ovdje radi o pravu utvrđenom gradskom odlukom, a ne zakonom, za prava roditelja odgojitelja se u smislu ZUP-a predmetnu gradsku odluku treba vrednovati (svrhovito analogno primjenjivati) kao zakon (lokalni zakon). Ne prihvati li se takvo percipiranje Odluke, koncept hijerarhije pravnih akata koji se iskazuje kroz načelo zakonitosti bio bi doveden do apsurda, jer kad se gradska odluka u ovom slučaju ne bi vrednovala (svrhovito analogno primjenjivala) kao zakon (lokalni zakon), pojedinačni akti doneseni na temelju iste se niti u jednom slučaju ne bi mogli izmijeniti. Slijedom navedenog, pravo utvrđeno gradskom odlukom mora se moći gradskom odlukom (aktom iste pravne snage donesenim od istog tijela – Gradske skupštine Grada Zagreba) izmijeniti, kako to u točki 141. presude Poslovni broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. potvrđuje i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Iz tog razloga zakoniti pojedinačni akti doneseni na temelju gradske odluke mogu i moraju moći izmijeniti u cijelosti ili djelomično kako je to dopušteno člancima 3, 4. i 6. Odluke o izmjenama/22."

8.5. Uvidom u Sistematizaciju radnih mjesta u uredu (članak 74.), koji je Prilog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ( Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 13/22 i 31/22) (članak 5. podtočka 2.2.1.) razvidno je da je u opisu poslova i zadataka stručne savjetnice za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike, a koja službena osoba je donijela prvostupanjsko rješenje, rješavanje u najsloženijim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Dakle, prvostupanjsko rješenje donijela je ovlaštena službena osoba. Nadalje, upravo je odredbom članka 10. stavak 1. Odluke propisano da se prigovor izjavljuje gradonačelniku Grada Zagreba, koji je i donio osporeno rješenje u povodu izjavljenog prigovora tužiteljice, dok su navodi o njegovom potpisu paušalni i ne dovode u sumnju njegovu valjanost.

8.6. Sud prihvaća pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari (članak 49. stavak 1. ZUP-a), jer se činjenično stanje u konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke. Imajući u vidu citiranu odredbu kao i činjenice konkretnog predmeta iz kojega nedvojbeno proizlazi da se radi o usklađivanju novčane pomoći prethodno priznate korisnicima mjere roditelj odgojitelj na identičan način u dijelu koji se odnosi na visinu novčane pomoći i računanje trajanja, kako je propisano odredbama Odluke, te da nisu od utjecaja na opseg priznatog prava individualne okolnosti svakog korisnika osim podatka o djetetu/djeci korisnika. Sud prihvaća stajalište upravnih tijela da je prvostupanjsko rješenje moglo biti doneseno primjenom citirane odredbe, neposrednim rješavanjem, bez posebnog ispitnog postupka.

8.7. Prema odredbi članka 102. stavka 2. točke 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da sud rješenjem može prekinuti spor dok se ne odluči o prethodnom pitanju ako je postupak o prethodnom pitanju pokrenut pred sudom ili nadležnim javnopravnim tijelom ili dok Visoki upravni sud ne odluči o zakonitosti općeg akta koji se u konkretnom slučaju primjenjuje. U konkretnom slučaju ovaj sud je odlučio odbiti prijedlog za prekid ovog postupka, budući da je o zakonitosti Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18, 20/21. i 25/22. – dalje: Odluka) već odlučivano, te da ne postoji obveza suda da utvrdi prekid u slučaju podnošenja ustavne tužbe ili zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava.

8.8. Prema mišljenju ovog suda ne postoji zakonska osnova za izuzeće gradonačelnika, u konkretnom slučaju čelnika drugostupanjskog tijela, budući da niti jednom zakonskom odredbom niti ZUP-a, niti Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ( „Narodne novine“, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19. i 144/20.) nije propisana niti mogućnost niti obveza izuzeća čelnika drugostupanjskog tijela. Osim toga i razlozi izuzeća koje navodi tužiteljica su prema ocjeni ovog suda paušalni i neosnovani, budući da je predmetni opći akt donesen u skladu s zakonskim ovlastima predstavničkog tijela Grada Zagreba i gradonačelnika Grada Zagreba. Također, u upravnom sporu u dva stupnja suđenja osigurana je sudska kontrola zakonitosti postupanja i prvostupanjskog tijela i gradonačelnika kao drugostupanjskog tijela.

8.9. Ostali navodi tužbe ponovljeni su navodi prigovora, na koje se na sudu prihvatljiv način očitovao tuženik u osporenom rješenju (npr. o troškovima upravnog postupka, koji je pokrenut po službenoj dužnosti, a nije povoljno okončan za podnositeljicu).

9. Izvođenje daljnjeg dokaznog postupka sud je cijenio nepotrebnim i neekonomičnim, usmjerenim odugovlačenju postupka, pa je u skladu s načelom učinkovitosti spora, raspravnim rješenjem prijedloge odbio.

10. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

11. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 147. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Nadalje, članak 145. stavak 1. ZUS-a propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

12. Sud nije prihvatio prijedlog tužiteljice za odgodnim učinkom tužbe, budući da ista nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz članka 42. stavka 2. ZUS-a. Naime, tužiteljica nije dokazala da bi joj izvršenjem pobijanog rješenja nastala šteta koja bi se mogla teško popraviti, a odgoda izvršenja istog bi bila protivna javnom interesu.

U Zagrebu 11. srpnja 2025. godine

Sudac:

Ivan Levak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dna:

1. Odvjetnk Nikola Pleša, [adresa] Zagreb, Kralja Držislava 4

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Stjepana Radića 1

3. U spis