Poslovni broj: P-1025/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Petri Đerek Ivezić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 178-50-395207, koji je solemniziran po javnom bilježniku Ignacu Vugeru dana 20.03.2007. godine pod posl.br. OV-5820/2007, sklopljen između tužitelja VD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 3,95% godišnje te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju VD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], V [adresa], iznos od 15.235,47 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose:

- na iznos od 34,57 EUR s kta od 07.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 34,55 EUR s kta od 09.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 34,54 EUR s kta od 07.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 34,53 EUR s kta od 02.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 39,14 EUR s kta od 02.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 34,50 EUR s kta od 09.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 103,04 EUR s kta od 31.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 103,02 EUR s kta od 21.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 102,99 EUR s kta od 20.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 102,96 EUR s kta od 24.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 102,94 EUR s kta od 28.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 127,53 EUR s kta od 08.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 107,52 EUR s kta od 22.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 132,81 EUR s kta od 22.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 136,63 EUR s kta od 11.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 138,32 EUR s kta od 10.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 133,41 EUR s kta od 12.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 134,26 EUR s kta od 16.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 126,82 EUR s kta od 14.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 121,34 EUR s kta od 21.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 122,72 EUR s kta od 16.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 125,51 EUR s kta od 14.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 125,19 EUR s kta od 14.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 122,25 EUR s kta od 10.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 127,57 EUR s kta od 23.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 131,81 EUR s kta od 14.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 137,85 EUR s kta od 19.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 136,37 EUR s kta od 24.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 144,54 EUR s kta od 23.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 142,90 EUR s kta od 12.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 145,86 EUR s kta od 11.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 172,16 EUR s kta od 08.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 166,59 EUR s kta od 13.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 153,21 EUR s kta od 14.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 146,07 EUR s kta od 07.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 134,60 EUR s kta od 11.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 158,82 EUR s kta od 08.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 189,63 EUR s kta od 08.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 167,81 EUR s kta od 09.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 175,46 EUR s kta od 11.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 165,73 EUR s kta od 07.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 167,48 EUR s kta od 16.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 208,78 EUR s kta od 07.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 212,81 EUR s kta od 16.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 247,32 EUR s kta od 09.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 229,59 EUR s kta od 07.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 210,19 EUR s kta od 08.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 208,10 EUR s kta od 11.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 206,61 EUR s kta od 17.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 215,86 EUR s kta od 10.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 223,93 EUR s kta od 11.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 209,52 EUR s kta od 15.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 204,08 EUR s kta od 12.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 207,75 EUR s kta od 11.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 210,27 EUR s kta od 19.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 206,03 EUR s kta od 14.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 207,15 EUR s kta od 14.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 203,98 EUR s kta od 18.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 197,12 EUR s kta od 17.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 204,43 EUR s kta od 17.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 207,94 EUR s kta od 18.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 205,48 EUR s kta od 16.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 191,70 EUR s kta od 19.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 203,40 EUR s kta od 15.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 204,43 EUR s kta od 16.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 199,84 EUR s kta od 16.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 185,56 EUR s kta od 19.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 185,20 EUR s kta od 15.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 188,71 EUR s kta od 20.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 194,33 EUR s kta od 18.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 202,11 EUR s kta od 16.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 198,10 EUR s kta od 14.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 200,94 EUR s kta od 19.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 204,16 EUR s kta od 16.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 149,81 EUR s kta od 20.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 153,45 EUR s kta od 20.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 152,26 EUR s kta od 17.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 148,22 EUR s kta od 21.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 146,93 EUR s kta od 21.06.2014. godine do isplate

- na iznos od 147,51 EUR s kta od 23.07.2014. godine do isplate

- na iznos od 152,10 EUR s kta od 26.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 155,95 EUR s kta od 27.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 155,15 EUR s kta od 25.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 158,49 EUR s kta od 27.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 160,75 EUR s kta od 11.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 159,42 EUR s kta od 16.01.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 25.02.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 31.03.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 29.04.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 28.05.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 30.06.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 30.07.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 28.08.2015. godine do isplate

- na iznos od 161,24 EUR s kta od 25.09.2015. godine do isplate

- na iznos od 374,51 EUR s kta od 29.10.2015.godine do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju VD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 6.837,97 €, s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.07.2025.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 09.03.2007.g. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 178-50-3959207 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 139.000,00 CHF-a obračunatom prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu od 3,95 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a namjena kredita je stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka.

2. U čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno je da je tužitelj dužan platiti tuženiku redovnu kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama u kojem slučaju tužitelj kao korisnik kredita pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a kamatna stopa iznosi 3,95 %, a isto tako kredit je vezan za valutnu klauzulu u CHF-u.

3. U tijeku otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu, kao što se i mijenjao tečaj CHF-a.

5. Tužitelj u navedenom kreditnom odnosu nije bio ravnopravna strana jer s tuženikom nije mogao pregovarati o sadržaju Ugovora, pa isto tako niti o odredbama Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na pravo banke da svojim jednostranim odlukama tijekom otplate kredita mijenja prvobitno ugovorenu kamatnu stopu.

6. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa gdje je pod točkom 4. izreke te presude utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa.

7. Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.g. reviziju odbio kao neosnovanu, a ove presude su potvrđene presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g.

8. Tužitelj nadalje ističe vezano za valutnu klauzulu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita), kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

9. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

10. Neravnopravnost stranaka dovela je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a koji definira da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

11. Tužitelj navodi da nije nastupila zastara njegove tražbine, jer je pokretanjem parničnog postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnošenjem tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.04.2012. došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. st. 5. Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualni restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je bilo na dan 13.06.2014. kada je VTS donio presudu i rješenje u predmetu broj Pž-7129/2013. Tužba u ovom predmetu je podnesena dana 12.06.2019.

12. Predmetni kredit je konvertiran sukladno ZID ZPK s danom 03.02.2016. kojim Ugovorom su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice.

13. Provedbom konverzije te sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer niti se tužitelj odrekao bilo kakvog prava, niti je tužitelj obeštećen s naslova ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

16. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva.

17. U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

18. Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

19. Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od Europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

20. Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

21. Tuženik nadalje navodi da je u predmetnom razdoblju na koje se odnosi sklopljeni kredit između stranaka tuženik postupao sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o bankama.

22. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

23. Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

24. Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

25. Konačno tuženik ističe da je kredit konvertiran sukladno ZID ZPK/15, pa slijedom toga su tim Ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.

26. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovor o kreditu je došlo do promjene valute kredita iz CHF u €, došlo je do promjene kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru pa i ubuduće, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, te Sporazum o raspolaganju preplatom odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Tuženik predlaže saslušanje tužitelja kao stranke.

28. Stoga, tuženik čineći nespornim da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, te da je imao zakonsku ovlast jednostrano po svojoj odluci mijenjati visinu te kamatne stope i da je ugovorena valutna klauzula koja nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te uz tvrdnju da je provedenom konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen, predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

29. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 178-50-395207 koji je solemniziran po javnom bilježniku (list 11-15 spisa), pročitan je otplatni plan kredita (list 18-36 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (list 37-55 spisa), pročitan je Dodatak ugovoru o kreditu KONV-01/2016 od 03.02.2016. (list 80-84 spisa), pročitana je ponuda izračuna konverzije kredita (list 85-88 spisa i list 121-128 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku FORENZIKA PRIMA d.o.o. (list 177-200 spisa), na primjedbe tuženika pisanim putem se očitovao vještak (list 276-280 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 295-298 spisa).

30. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

31. Među strankama je neprijeporno da su tužitelj i tuženik dana 09.03.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-395207 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 139.000,00 CHF-a, te da je ugovorena inicijalna promjenjiva kamatna stopa od 3,95%.

32. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

33. Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

34. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

35. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.

36. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

37. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine.

38. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

39. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

40. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

41. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

42. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

43. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

44. Stoga su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita i otplata anuiteta) vežu za valutu švicarskog franka (CHF) i u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama banke.

45. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

46. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

47. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

48. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

49. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

50. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

51. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

52. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

53. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

54. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

55. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

56. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

57. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

58. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

59. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

60. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/ 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

61. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu.

62. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

63. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

64. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

65. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

66. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

67. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

68. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

69. Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž- 7129/13, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019.g. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja glede zahtjeva za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope, a glede valute zastara je nastupila 14.06.2023.

70. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 03.02.2016.g. izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog Ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužitelj ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po Ugovoru o kreditu od 20.05.2005.g. neovisno o izvršenoj konverziji.

71. U odnosu na nesporno provedenu konverziju ( sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

72. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZID ZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

73. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku ( tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u eure ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da:

„Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u € i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u € podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZID ZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti euro, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

74. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

75. Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti euro.

76. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti Euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

77. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

78. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.09.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u euriima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.

79. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.09.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.09. 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

80. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

81. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

82. Kako je već rečeno cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

83. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.

84. Aneksima /sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.

85. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

86. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

87. Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom, pa su tvrdnje tuženika da se preplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije treba odbiti od izračuna preplate koju je vještak utvrdio u potpunosti neutemeljene.

88. Time tužitelj upravo ima pravo na preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope u visini kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

89. Radi ostvarivanja načela jednakosti u oružju sud je prema prijedlogu tužitelja i tuženika izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

90. Tužitelj VD saslušan kao stranka iskazao je da je predmetni kredit podignut kao stambeni kredit radi rješavanja stambenog pitanja i to na rok od 30 godina. Predmetni kredit je konvertiran i još ga otplaćuje sada u valuti euro. Predmetni ugovor o kreditu je podignut kod tuženika kao najpovoljniji kredit za njega, jer ima najnižu kamatu i najniži tečaj. Kako je već rekao u to vrijeme su rješavali stambeno pitanje i otišao je u par banaka i tamo je zatražio ponudu za kredit. Kod tuženika je ponuđen kredit vezan za valutu CHF kao najniži anuitet i najpovoljniji. Cijeli kreditni paket je i bio prikazan kao najbolja varijanta. Navodi da su u RBA banci rekli da imaju najbolju ponudu za njega i nisu mu nudili kredit vezan za valutu euro jer to nije bilo najpovoljnije. Ne sjeća se jesu li banke u to vrijeme uopće nudile kredite u kunama. U to vrijeme je Švicarska slovila kao vrlo sigurna zemlja isto tako kao i njihova valuta. Nije bilo spomena, niti je upozoren da bi moglo doći do porasta tečaja CHF niti da može doći do značajnog jednostranog povećanja kamatnih stopa.

91. Neko vrijeme nakon podizanja kredita anuiteti su bili otprilike kako je to i ugovoreno, ali ubrzo nakon toga je došlo do povećanja anuiteta pa je tako anuitet čak porastao na 700,00 eura mjesečno. Sad nakon konverzije anuitet iznosi 500,00 eura mjesečno. U ugovoru je vidio da je njegova obveza kredita vezana uz valutu CHF, te da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, ali nije znao niti mogao znati kako i na koji način i zbog čega će se mijenjati tečaj CHF i koji parametri će utjecati na promjenu kamatne stope jer mu to ništa nije bilo rečeno niti objašnjeno. Nakon što je naglo porastao tečaj CHF i počeli rasti anuiteti išli su u banku pitati zašto se tako povećava anuitet i može li se išta mijenjati, a odgovor od banke je bio da je to tako i da oni tu ništa ne žele i ne mogu učiniti. Nisu imali nikakav izbor kraj uvjeta koje je postavila banka. Nikakve mogućnosti pregovaranja nije bilo jer su dobili gotov i unaprijed napisani ugovor kojeg je banka priredila i o kojem nije bilo nikakvih pregovora.

92. Inicijalna glavnica za otplatu kredita iznosila je 86.000,00 eura, a na dan konverzije je glavnica kredita iznosila 106.000,00 eura. Do takvog povećanja glavnice je došlo zbog činjenice što mjesečni anuiteti nisu mogli pokriti takav rast tečaja i porast kamata. Prilikom konverzije banka je utvrdila da ne postoji nikakva preplata po kreditu. Predmetni Ugovor o kreditu je pročitao.

93. Navodi da je u ugovoru upisano da je moguće promijeniti valutnu klauzulu, ali na to nije mogao utjecati on nego banka. Nakon što mu punomoćnik tuženika predočava odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu navodi da su bili u banci kad su upali u teškoće s otplatom, pitali su u banci što se može učiniti s time, a u banci su im rekli da je to tako i nikako drugačije i da se ništa ne može učiniti. Navodim da se na adresi nekretnine nije obavljala nikakva djelatnost, a u vrijeme dizanja kredita nije imao nikakvo trgovačko društvo u svome vlasništvu

94. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke jer je iskazivao vrlo logično i uvjerljivo i posve je jasno da tužitelju tuženik nije predočio što ga čeka u ugovornom odnosu s bankom tijekom otplate kredita.

95. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

96. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

97. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

98. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

99. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku FORENZIMA PRIMA d.o.o., te se na primjedbe tuženika pisanim putem očitovao vještak. Zadaća vještaka je bila utvrditi koliko iznosi preplata temeljem primjene ništetne i jednostrano promjenjive kamatne stope i koliko je iznosila preplata temeljem valute zbog promjene tečaja valute CHF tijekom otplate kredita.

100. Iz nalaza i mišljenja vještaka, a temeljem provedenih izračuna i uvidom u dokumentaciju o kreditu proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa u razdoblju otplate do 01.01.2014. bila 3,95%, a od 01.01.2014. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa iznosi 3,23%, preplata temeljem kamate iznosi 42.349,56 kn.

101. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta do izračuna konverzije 30.09.2015., iznosi ukupno 93.100,99 kn.

102. Slijedom navedenog pod pretpostavkom da je tužitelju za cijelo vrijeme otplate kredita u CHF do dana konverzije u primjeni bila kamatna stopa iz ugovora do 1/2014.g. te 3,23% od 1/2014.g. te pod pretpostavkom da je u primjeni bio tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja tužitelj je ukupno preplatio iznos od 114.791,63 kn.

103. Na nalaz i mišljenje vještaka FORENZIKA PRIMA d.o.o. tužitelj nije imao primjedaba, dočim je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da vještak nije proveo valjane izračune, da nije uzeo u obzir da je tužitelj plaćao i niže iznose od onih koje je stvarno dugovao banci, da je vještak pogrešno primijenio tečaj koji je važio na dan isplate kredita i da nalaz i mišljenje vještaka nije točan u pristupu i rezultatu.

104. Na primjedbe tuženika očitovao se vještak FORENZIKA PRIMA d.o.o., te je vještak naveo da je svoj nalaz i mišljenje sačinio točno prema zadaći vještačenja, te se točno pozvao na sve točke u kojima je detaljno obrazložio svoj nalaz i mišljenje i uzeo u obzir sve potrebne parametre za valjani izračun. Nakon očitovanja vještaka sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano i temeljem valjano provedenih izračuna, a tuženik svojim primjedbama utvrđenja vještaka nije doveo u pitanje. Osim toga da tužitelj nije obeštećen konverzijom jasno svjedoči činjenica da je tužitelj podigao iznos glavnice kredita od 86.000,00 € u 2007. godini, te da je nakon 8 godina kontinuirane otplate kredita na način da mu se svakomjesečno povećavao anuitet kredita dugovao na dan konverzije (30.09.2015. prema ZID ZPK/15 iznos glavnice od 106.000,00 €.) Dakle, ne samo da tužitelj uz takve anuitete koji su bili toliko povećani zbog povišenja kamatne stope i povišenja tečaja CHF-a nije uspio otplatiti baš ništa, nego mu je glavnica obaveze bila 20.000,00 € veća nego što je bila početna glavnica i upravo ova činjenica svjedoči stupanj nepoštenog postupanja banke prema tužitelju.

105. Sukladno utvrđenjima vještaka tužitelj je u cijelosti postavio tužbeni zahtjev kojim je tražio dosuđenje iznosa koje su neosnovano naplaćene tužitelju.

106. S obzirom da je sud provedenim vještačenjima u cijelosti utvrdio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je tužitelju dosudio preplatu iznosa kredita temeljem ništetnosti promjenjive kamatne stope i s osnova ništetnosti valutne klauzule ukupan iznos glavnice od 15.235,47 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

107. Navedene iznose sud je dosudio temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

108. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

109. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

110. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

111. Dospijeće svakog pojedinog iznosa dosuđeno je na način kako je to tužitelj zatražio.

112. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

113. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

114. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 250 bodova, troška sastava 3 podnesaka (03.02.2020., 16.02.2021., 02.10.2024.), svako po 250 bodova i troška zastupanja na 5 ročišta (17.02.2020., 02.03.2021., 09.10.2024., 19.03.2025. i 10.07.2025.), svako po 250 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

115. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 2500 bodova / 5.000,00 €.

116. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 1.250,00 €, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 € i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 256,16 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 6.837,97 €.

117. Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

118. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

119. Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. do III. izreke presude.

U Zagrebu, dana 10. srpnja 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika