Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:Gž-14/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, te Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Iliji Boić, odvjetniku u Zaboku, Matije Gupca 28, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-437/2019-39 od 20. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  je

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P- 437/2019-39 od 20. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VII. izreke.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tužene te se preinačuje odluka o troškovima postupka na način da se rješava:

Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split da tužiteljici NN naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.818,01 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2024. do isplate, po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se za više traženo do iznosa od 4.318,01 eur zahtjev tužiteljice (za 1.500,00 eur) odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako slijedi:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. t. 1. Ugovora o kreditu broj 53454/06 od 12. listopada 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Jadranke Kramar pod brojem: OU-830/06, koji glasi: “redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 10. t. d. Ugovora o kreditu 53454/06 od 12. listopada 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Jadranke Kramar pod brojem: OU-830/06, koji glasi: “mjesečni anuiteta izraženi su u CHF – valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.”

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 6. Ugovora o kreditu 53454/06 od 12. listopada 2006., ovjeren kod Javnog bilježnika Jadranke Kramar pod brojem: OU-830/06, koji glasi: „Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK“.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split da tužiteljici NN zbog ništetne odredbe o kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 22.384,57 EUR, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023. do namirenja, prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split da tužiteljici NN naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.318,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 20. studenoga 2024. do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice NN za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. izreke ove presude."

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22,155/23 - dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana glede odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora čini deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim dijela odredbe sadržan u članku 11. točka 11. Ugovora o kreditu br. 53454/06 od 12.10.2006., a kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva te da se utvrđuje odlukom kreditora kao i odredba članka 10. točka d. istog Ugovora, a kojim je ugovorena otplata mjesečnog anuiteta izračenog u CHF – valuti Ugovora, koja se podmiruje uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća kao i zahtjev da se utvrdi ništetnim i odredbe sadržane u članku 2. točki 6. navedenog Ugovora, a prema kojem korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivosti tečaja izabrane valute ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obaveza po ugovoru kao i dvi odredbe kojom pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.

5.1 Nadalje, predmet spora čini i kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojom se nalaže tuženiku da zbog ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici isplati iznos od 22.384,57 eur sa pripadajućom zakonskom kamatom počevši od 1.10.2015. do isplate, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Između parničnih stranaka su nesporne sljedeće okolnosti:

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 53454/06 od 12.10.2006. na iznos od 141.400,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20 % godišnje;

- da je provedena konverzija kredita po Aneksu ugovora o kreditu broj 53454/06 od 4.02.2016..

7. Između parničnih stranka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbe, odnosno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 53454/06 od 12.10.2006. ovjerene kod javnog bilježnika Jadranke Kramar pod brojem OU-830/06 o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kao i ugovorna odredba kojom korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivosti tečaja izabrane valute ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK;

- da li se tužiteljica može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-7129/13-4 od 13.6.2014. i Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-6632/2017 od 14.6.2018

- da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti obzirom na presude Suda Europske unije broj C-81/2019, od 09.07.2020. godine i broj: C-243/2020 od 21.12.2021. godine;

- da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora bili informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužiteljica koja je provela konverziju kredita ima pravo na obeštećenje;

- sporno je da li je nastupila zastara za novčano potraživanje tužiteljice;

- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano, odnosno sporna je visina tužbenog traženja.

8. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

9. Stoga, sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koje tuženik ističe u žalbi.

11. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

12. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio i materijalno pravo.

13. Tužiteljica se u tužbi pozvala na odluke donesene u postupku povodom tužbe radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača – korisnika kredita i to presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je u točci II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te je navela da prema odredbi čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09. 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), sada propisano u čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Slijedom navedenog, tužiteljica tvrdi da se utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti i na ovaj spor.

14. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF i kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stope sukladno jednostranoj odluci tuženika. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila da se tuženiku naloži da joj na ime manje priznatog iznosa umanjene glavnice isplati iznos od 60.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate te da se tuženiku naloži da joj na ime manje priznatog iznosa preplate isplati iznos od 115.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate.

15. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te osnovu i tijek zateznih kamata. Naveo je da je tužiteljica prihvatila ponudu izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 te je sklapanjem dodatka br. 1. ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 4. veljače 2016. pristala da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršila od početka otplate pa do 30. rujna 2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu te smatra da tužiteljica nakon toga nema pravo potraživati iznose koji su iskorišteni za zatvaranje obveza po novom EUR kreditu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Nadalje, tuženik je naveo da su odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane temeljem čl. 22. i 26. ZOO-a, da su u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iste jasne, lako razumljive i uočljive i da je tužiteljica o istima u razumnoj mjeri bila obaviještena. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i da su bili rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran, niti je za njih mogao znati, pa tako ni na iste nije mogao utjecati. Tuženik je naveo da odluke u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača ne obvezuju sud u ovom predmetu.

16. Tuženik je naveo da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tužiteljica na izračun konverzije nije imala prigovora, već je prihvatila ponudu te su tužiteljica i tuženik 23. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim su dogovorno promijenili osnovni CHF ugovor na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja dodatka ugovoru iznosila 6,39% te je također ugovorena promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valuti EUR te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije u iznosu od 77.269,74 EUR. Tuženik tvrdi da je tužiteljica navedenim dodatkom ugovora priznala na početno ugovorenu kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim ugovorom, zatim da su na EUR kamatne stope tijekom cijelog razdoblja otplate kredita bile više od kamatnih stopa koje je plaćala po CHF kreditu, da je pristala na promjenu valute uz koju se veže njezina kreditna obveza te da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Tuženik je stoga istaknuo da su dodatkom ugovora promijenjeni bitni sastojci ugovora o kreditu i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu te da su svi iznosi koje plaćala tužiteljica više zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF, tužiteljica odlučila koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do 30. rujna 2015. 2. 3. Tuženik je naveo da je njegova zakonska obveza bila tužiteljici ponuditi konverziju kredita te izračun konverzije izraditi prema zakonskim pravilima iz čl. 19. c ZID ZPK/15, a da navedena pravila ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije koristi početni anuitet u iznosu od 698,36 CHF kao fiksni, odnosno da kao fiksnu kamatnu stopu7 koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,20% za cijelo vrijeme otplate kredita. Osporio je stoga navod tužiteljice da iznos glavnice naveden u obračunu konverzije nije točan.

17. Tuženik je naveo da, ukoliko bi usprkos provedenoj konverziji tužbeni zahtjev sud ocijenio osnovanim, ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 15.625,15 kn, koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u sporazumu o korištenju preplate po konverziji od 4. veljače 2016., uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine mjesečne iznose počevši od 11. ožujka 2016. do 11. listopada 2016. do isplate.

18. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

19. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 24. rujna 2024. istaknula tužbeni zahtjev za isplatu potražujući od tuženika isplatu iznosa od 22.384,57 EUR zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u.

20. Tuženik je također nakon provedenog financijskog vještačenja istaknuo materijalno pravni prigovor prijeboja u visini iznosa preplate iz konverzije od 2.791,07 EUR, uvećano za negativne razlike koje vještak u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir, pa je predložio dopunu nalaza i mišljenja vještaka na način da prikaže i tzv. negativne razlike za razdoblje kada su tečaj CHF-a i kamatna stopa bili niži od istih u vrijeme korištenja kredita. Istaknuo je i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. ZOO-a u istom iznosu preplate koja je uvećana za negativne razlike, sa zakonskim zateznim kamatama u odnosu na oba prigovora, koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos prema nalazu vještaka. 5. Tužiteljica se protivila tuženikovim prigovorima prijeboja, posebno navodeći da prilikom određivanja financijskog vještačenja i nakon provedbe istoga od strane tuženika nije predloženo da se izračunaju i tzv. negativne razlike.

21. Tuženik je istaknuo da su oba prigovora prijeboja materijalno-pravne naravi i da ih može istaknuti sve do zaključenja glavne rasprave.

22. Tuženik se protivio povlačenju tužbe u odnosu na smanjenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a podredno i ukoliko sud odobri povlačenje tužbe u tom dijelu, tuženik je potraživao naknadu troškova postupka u visini razlike sudske pristojbe između pristojbe na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev i tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 24. rujna 2024.

23. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za provođenje dopunskog financijskog vještačenja radi izračuna tzv. negativnih razlika jer tuženik takav dokazni prijedlog nije istaknuo do zaključenja prethodnog postupka, osim toga je tuženik kao financijska institucija mogao i morao znati za iznose istih, a prigovor prijeboja kojeg je istaknuo do zaključenja glavne rasprave nije određeno naveo. Konačno, sud je utvrdio da tuženikova tražbina po osnovi negativnih tečajnih i kamatnih razlika prema tužiteljici ne bi bila osnovana.

24. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

25. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., N,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

26. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe, odnosno za adaptaciju obiteljske kuće o refinanciranje stambenog kredita, što je izričito navedeno u osnovnom ugovoru kod ugovaranja namjene kredita. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru i potrošačkoj svrsi istoga.

27. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

28. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu i to u dijelu kojim se ugovora način rješavanja kamatne stope (dio odredbe članka 8.) i u dijelu kojim se ugovora valutna klauzula u CHF (dio odredbe članka 7.) što je sud utvrdio kao prethodno pitanje te obvezao tuženu na isplatu gore navedenih iznosa.

28.1. Naime, prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama, br. 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP, postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti će se prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ovaj) vode se i dovršavaju po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

28.2. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

28.3. Žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije mogao primjenom čl. 502.c ZPP-a tužiteljima dosuditi sporne iznose, jer oni ne predstavljaju naknadu štete već zahtjev za isplatu, neosnovani su jer pod pojmom „naknada štete“ iz čl. 502. c. ZPP-a do njegovih izmjena iz 2019. treba podrazumijevati i iznose koje po osnovi vraćanja stečenog bez osnove tužitelji u ovom postupku potražuju. Zbog toga sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a kada o prethodno navedenome nije dao razloge.

28.4. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. ZPP-a (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

28.5. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28.6. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je u ovakvim parnicama riječ o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Slijedom navedenoga, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da je sud u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

29. Nadalje, presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

29.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, dalje: ZOO/05).

30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/2014 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

31. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio odluku broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak). Slijedom svega prethodno navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

32.1. Pri tome treba istaknuti da je i presudom Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

33. Da su sporne ugovorne odredbe ništetne potvrđuju i navodi samog tužitelja koji je iskazao da je 10. ožujka 2008. sa tadašnjom Hypo Alpe Adria bank, sada Addiko bank, sklopio ugovor o kreditu, a iz razloga jer mu je novac trebao za kupnju stana, te je uzeo kredit u iznosu od 91.400,00 CHF. Prije nego je uzeo taj kredit kod tuženika raspitivali su se kod više banaka za kredit. Ovaj kredit koji je uzeo mu je u Hypo banci prezentiran kao najpovoljniji i zato se za njega odlučio. U odnosu na kredit u eurima im je izgledao povoljniji jer je kamata bila niža. U vrijeme sklapanja tog ugovora je bio zaposlen i plaća mu je iznosila nešto više od 4.000,00 kuna, po zanimanju je prodavač. Isprva mu je mjesečna rata iznosila 2.600,00 kuna. Nakon nekog vremena su mjesečne rate porasle za 1.000,00 kuna iz razloga jer je rastao tečaj CHF. Nije posebno išao u banku jer je vidio da taj tečaj raste i da su zbog toga rate velike. Plaćao je i te povišene rate. Plaća i nadalje jer je isti ugovor sklopljen na 25 godina.

33.1. Tijekom 2015., je sklopio aneks ugovora gdje je valuta CHF konvertirana u valutu EUR i tim aneksom mu je smanjena mjesečna rata pa je zbog toga pristao na to i dalje je onda plaćao 2.600,00 kuna mjesečno. U suštini zna da se kamatna stopa može promijeniti, međutim nisu znali rizike, niti im je objašnjeno do kud se može mijenjati ta kamatna stopa. Kada je sklapao taj ugovor o kreditu nije mogao pregovarati oko bilo koje odredbe ugovora npr. oko visine kamate, oko instrumenata osiguranja i sl., to je bilo ponuđeno kao paket. Ranije se nije susretao s valutom CHF. Kada su se rate povisile to je predstavljalo teret, jer je tih 1.000,00 kuna više velika razlika. Da mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno da može doći do tolikog rasta anuiteta kredita, ne bi na to pristao.

33.2. Iskaz svjedokinje AN, koja je osobno je sudjelovala kada je tužitelj sa tuženikom 10. ožujka 2008. sklapao ugovor o kreditu, ne dokazuje suprotno od onoga što je tužitelj iskazivao jer je ona općenito iskazivala o svom postupanju kada su klijenti s bankom sklapali, odnosno solemnizirali ugovore o kreditu, a o konkretnom ugovoru nema podrobnija saznanja pa se ne može zaključiti da bi tuženik ovim iskazom dokazao nešto suprotno od onoga što je tužitelj iskazivao.

34. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelji nisu bili u dovoljnoj mjeri informirani o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelje prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljima nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ih je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

34.1. Tužitelji su morali u cijelosti biti informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

34.2. Prema članku 84. ZSP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

34.3. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

35. Prema članku 59. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

35.1. Odredbom članka 26. st. 3. ZOO-a, propisano je da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

35.2. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Dakle, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

35.3. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelji, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelje, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljima, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

35.4. Tuženik nije dokazao da je tužitelje upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

36. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

36.1. Tužiteljima je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

36.2. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

36.3. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelje kao potrošače u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

36.4. Tuženik nije dokazao da je tužitelje upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da su tužitelji bili upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

36.5. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelji imaju obvezu vratiti banci i cijena.

37. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće.

37.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

37.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

37.3. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

37.4. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

38. Osim svega navedenog, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

38.1. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

38.2. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

38.3. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

38.4. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

39. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

39.1. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

40. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

41. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

41.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

41.2. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

42. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

42.1. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

43. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ĆN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

43.1. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

43.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĆN protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

44. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

44.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati da tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma.

44.2. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., tužitelji su još uvijek otplaćivali sporni kredit, te je za njih zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 17. svibnja 2019. podnošenjem tužbe.

45. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

46. Nadalje, budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102842913, od 09.02.2006. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci tuženika od tužiteljice naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 1.006,78 eura sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.I. tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 1.006,78 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.I. izreke ove presude.

47. Isto tako, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102842913, od 09.02.2006. godine, koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenu tečaja od tužiteljice naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 5.991,01 eura sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.I. tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 5.991,01 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.II. izreke ove presude.

48. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 1.006,78 eura iz toč.I. presude, te novčanog iznosa od 5.991,01 eura iz toč.II. presude, bio nesavjestan, sud je temeljem čl.1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod pod toč.I. i pod toč.II. izreke ove presude.

49. Tuženik je u odgovoru na tužbu od dana 09.06.2020. godine istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je zatražio da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 2.523,00 kuna s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, te u iznosu od 2.309,84 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 14.477,22 kuna ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama.

50. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke od 01.05.2023. vještak je utvrdio da razlika između iznosa obroka koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa obroka koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK iznosi 319,27 eura, te da razlika između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iznosi 2.300,76 CHF odnosno 1.430,12 eura, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 10.775,24 kuna, te je tuženik te je nakon vještačenja prigovor radi prijeboja specificirao na način da po osnovi razlika koje su nastale u razdoblju kada se tužitelju primjenjivao tečaj koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita (negativne tečajne razlike) potražuje iznos od 319,27 eura / 2.405,54 kuna, a po osnovi razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po kamatnoj stopi nižoj od početne ugovorene te na taj način potražuje iznos od 2.300,76 CHF / 10.775,24 kuna / 1.430,12 eura, te je zatražio da se izvrši prijeboj navedenih tražbina tuženika s tražbinom tužitelja.

51. Tuženik prigovorom radi prijeboja obuhvaća iznose kada je tužiteljica ispunjavala svoje obveze po predmetnom kreditu plaćajući anuitete po sniženim kamatnim stopama, i po nižem tečaju CHF prema tadašnjoj kuni, međutim sud smatra kako za to potraživanje tuženik nema pravnu osnovu.

52. To iz razloga jer ZOO/05 u čl.323.st.2. propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, slijedom čega tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, niti u tom smjeru isticati prigovor radi prijeboja, slijedom čega je temeljem čl.338.st.3. ZPP-a u svezi s čl.323.st.2. ZOO/05 odlučeno kao u točIII. I toč.IV.

izreke ove presude.

53. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 37/22 i 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa).

54. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini prplate umanjene za iznos koji je tužiteljima priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

55. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljima iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

56. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

57. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

58. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji (Aneksom) u visini od 20.500,18 kn, pravilnim obračunom prema odredbama ZOO-a, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju.

59. Nakon uračunavanja utvrđene preplate, utvrđeno je da preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi ukupno 28.940,45 kuna.

60. U odnosu na žalbene navode tuženika da su tužitelji dovedeni u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti da tomu nije tako. Ovo iz razloga što je vještak oduzeo od ukupnog iznosa koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi onaj dio koji tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

61. Slijedom navedenog djelomično je prvostupanjska presuda potvrđena, a žalba tuženika odbijena kao neosnovana u točki I., II., III., IV. i VII. izreke, sve sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

62. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženika glede odluke o troškovima spora.

63. Naime, prvostupanjski je sud neosnovano tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 18.12.2019. i 28.9.2020. u iznosu od po 250,00 bodova koji podnesci se ne mogu smatrati obrazloženim podnescima u smislu Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje u tekstu: Tarifa).

64. Također, na ročište od 15. studenog 2022. nije pristupila tužiteljica iako uredno pozvana radi čega je neosnovano sud istoj obistinio trošak pristupa na navedeno ročište, u iznosu od 250,00 bodova, po Tbr. 9/1 Tarife.

65. U ostalom dijelu žalba koja se odnosi na odluku o troškovima postupka nije osnovana iz razloga koji je naveo i prvostupanjski sud. Naime, tužiteljica nakon provođenog financijskog vještačenja je uskladila svoj zahtjev sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka radi čega se ne radi o povlačenju tužbe kojim bi se tuženik mogao protiviti. Stoga je tužiteljici, s obzirom na gore navedeni broj bodova te s obzirom na vrijednost boda, u iznosu od 20 eur valjalo priznati parnični trošak u iznosu od 2.818,01 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, a za više zatraženih 1.500,00 eur zahtjev odbiti kao neosnovan.

66. Slijedom iznesenog, valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka, na način naveden u izreci pod III., ove drugostupanjske odluke, sukladno odredbi članka 380. točka 3. ZPP-a.

Splitu 10. srpnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Dragica Samardžić