Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1494/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Branki Guljaš kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Suzana Malenica odvjetnica iz Šibenika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay&Partneri d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, rješavajući žalbu tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku od 1. kolovoza 2024., poslovni broj P-1662/2019-5, 10. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku od 1. kolovoza 2024., poslovni broj P-1662/2019-5.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti toga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika.

2. Ovo rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik iz razloga označenih čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23. dalje: ZPP), kao i u odluci o parničnom trošku, s prijedlogom da se preinači ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Rješenje suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a ne postoje ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora u konkretnom slučaju je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 14. veljače 2007. sklopljenog između stranaka, te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, navodeći da su ugovorne stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora.

8. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da se radi o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u mjestu kreditora unaprijed formulirana od strane tuženika.

9. Iz podneska tužitelja od 24. studenog 2020. i zapisnika o održanoj raspravi od 22. rujna 2023. razvidno je da je tužitelj svećenik, da je naveo da je Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba radi kupnje vozila za osobne potrebe, da mu je kredit odobren iz kreditne linije za potrošače, da ima prebivalište u [adresa] na području nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, da bi radi vođenja parnice u Zagrebu u kojem je sjedište kreditora morao angažirati odvjetnika na području Zagreba i putovati u Zagreb, da bi to iziskivalo dodatno vrijeme posvećeno parnici i dodatno povećalo troškove vođenja parnice, a što bi ga odvratilo od ostvarenja njegovih prava podnošenjem tužbe, da je odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu formulirao tuženik, da o toj odredbi nije pregovarao s tužiteljem, da tužitelj nije imao niti mogao imati utjecaja na spomenutu odredbu, te da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

10. Tuženik pak nije tvrdio da se o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora pregovaralo, niti je u tom smislu ponudio dokaze.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP), a koji se s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka ZZP-a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim što je odredbom st. 4. istoga članka propisano da je trgovac, u slučaju ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to i dokazati, a što tuženik u ovom predmetu nije dokazao.

11.1. Odredbom čl. 82. st. 1. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. toga Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice, između ostalog, i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

11.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.2. Jednako je određeno i odredbama čl. 3. Direktive Vijeća 93/13. EZ od 5. travnja 1993.

12. Sud Europske unije povodom zahtjeva za prethodnu odluku u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98 (Oceano Grupo Editorial i Salvat Editores) od 27. lipnja 2000. zauzeo je pravno shvaćanje da ugovornu odredbu o prorogaciji nadležnosti u potrošačkim ugovorima kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta prodavatelja robe ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i ako je takva odredba u suprotnosti sa zahtjevom o dobroj vjeri na štetu potrošača i stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud je u tom predmetu pojasnio da takva odredba potrošaču nameće obvezu podvrgavanja isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova domicila, što može otežati njegovo pojavljivanje, tako da bi troškovi pojavljivanja potrošača mogli imati odvraćajući učinak i dovesti do toga da se potrošač odrekne svake pravne zaštite ili obrane.

13. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, da tužitelj ima prebivalište u [adresa], udaljenost između [adresa] i sjedišta tuženika u Zagrebu, da je punomoćnik tužitelja odvjetnik iz [adresa], predvidivi broj ročišta u Zagrebu, trošak dolaska i vrijeme potrebno za dolazak na ročište kad bi se održavalo u Zagrebu, to i ovaj sud nalazi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a koji bi radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Zagreb i imati povećane troškove, to i ovaj sud smatra da se radi o ništetnoj odredbi ugovora i da se tužitelj opravdano opredijelio za nadležnost suda u kojem ima prebivalište.

13.1. S pravom je stoga prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

14. Za istaći je da pravo potrošača da može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane u sporu koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu proizlazi i iz odredbe čl. 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15. i 102/15. (tako i Gr1 143/2019-2).

15. Dakle, ne postoje žalbeni razlozi niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je s obzirom na izloženo odlučeno kao u izreci (čl. 380. toč.2 . ZPP-a).

Osijek, 10. srpnja 2025.

Sudac

Branka Guljaš