Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1102/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik iz Hvara, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 koga zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P- 919/23 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P- 919/23 od 28. ožujka 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
" I.Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu, broj [broj kredita], od 26. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita :TO, T, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, kao kreditora :
PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB : 02535697732, i to odredba :
➢ članka 10. - u dijelu koji glasi ''U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.''
II. Nalaže se tuženiku : PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB : 02535697732, tužitelju : TO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, temeljem Ugovora od 26. svibnja 2006. godine, broj [broj kredita], isplatiti iznos od 408,75 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 15. prosinca 2012. godine, do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu o 651, 54 eura sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 13,27 eura."
2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog svih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da sud usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te nema nejasnoća ni drugih proturječnosti pa se može ispitati, tako da prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
8. Nadalje, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), što za posljedicu ima ništetnost odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita po čl. 87. istog Zakona. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a kako je u ovom predmetu u pobijanom dijelu presude u toč. II. izreke presuđeno.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 26. svibnja 2006., kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, koja odredba glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke na dan prijevremene otplate.“, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 408,75 eur, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 15. prosinca 2012. do isplate.
11. Prema podacima spisa i iz obrazloženja pobijane presude prvostupanjskog suda kao nesporno proizlazi:
- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 26. svibnja 2006. sklopljen ugovor o kreditu broj [broj kredita],
- da je ugovorena odredba da korisnik kredita može otplatiti kredit i prije ugovorenog roka, u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, s tim da je dužan unaprijed obavijestiti banku i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora,
- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit te platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 408,75 eur (što proizlazi iz knjigovodstvene kartice koju je tuženik dostavio u spis).
12. I u ovoj fazi postupka je sporno:
- da li je navedena ugovorna odredbe protivna pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine,
- da li je bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da li je nepoštena, kao i da li je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,
- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na povrat isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita,
- da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.
13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
14. Za napomenuti je da su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u duhu prava Europske unije i obvezujuće sudske prakse Suda Europske unije.
15. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
16. Prvostupanjski sud nije arbitrarno postupao u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude niti je povrijedio pravo tuženika na pravično i nepristrano suđenje, jer je proveo dokazni postupak po prijedlozima stranaka te nije onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom (tuženik odustao od saslušanja osobnog bankara na pripremnom ročištu od 19. studenog 2024.). Tuženik nije predložio izvođenje dokaza kojima bi osporio da se o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pregovaralo, a nije osporio da se radi o tipskom ugovoru o kreditu na standardiziranim obrascima banke.
17. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer je na osnovi provedenih dokaza utvrdio da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a što je u suprotnosti s odredbom čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 3. ZZP/03.
18. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu niti je bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što tuženik tijekom postupka nije osporio. Radi se o tipskom ugovoru o kreditu čiji sadržaj je pripremila banka bez mogućnosti potrošača da pregovara o unaprijed pripremljenim ugovornim odredbama. Nije dovoljno da je ugovorna odredba samo uočljiva, već je potrebno da ista bude jasna potrošaču i razumljiva. I po ocjeni ovog suda, radi se o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik, njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.
19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koje je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
20. Budući da tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita niti obrazložila troškove koji su uslijed toga nastali, proizlazi da tuženik u ovom postupku nije dokazao koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada pa stoga, i po ocjeni ovoga suda, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
21. Naime, određivanje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita je isključivo sloboda banke i to neovisno od činjenice je li za banku nastala stvarna šteta. Banka bi imala pravo na naknadu samo stvarne štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje ZOO), a budući da se ne radi o stvarnoj šteti, takva odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a pa je stoga ništetna u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a.
21.1. Za napomenuti je da, iako pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ta se naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. ZOO-a. U konkretnom slučaju tužitelj je bio u poziciji da mora platiti ovu naknadu na koju uopće nije mogao utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira i od čega ta visina ovisi, a tuženik tijekom postupka nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je ta naknada iznosila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.
22. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
23. Naime, i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.
24. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), proizlazi da zastarni rok, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako odluka o utvrđenju ništetnosti predmetne ugovorne odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok.
25. Nadalje, tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i - posljedično tome, njemu dosuđen parnični trošak.
26. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužitelju trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu. Odredbom Tbr. 52. citirane Tarife propisano je da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.
27. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.
28. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Osijek, 10. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ljiljana Banac
