REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-57/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3203/2019-37 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3203/2019-37 od 30. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 016-1632/2025 od 4.8.2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ništetna (točka I. izreke).

2. Naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.765,25 eur sa zateznim kamatama tekućim za razdoblja i u iznosima pobliže navedena u točki II. izreke sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.710,44 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u smislu odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke).

4. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

5. Na žalbu nije odgovoreno

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 016-1632/2005 od 4.8.2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetan, a također predmet spora je i zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 2.764,25 eur po osnovi pretplaćenog iznosa s osnova promijenjive kamatne stope uvećanog za zakonsku zateznu kamatu od dospijeća do isplate.

8. Suprotno žalbenim prigovorima, donošenje pobijane presude i u postupku koji je istoj prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. U postupku između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj i tuženik (tada pod nazivom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) 4.8.2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 016- 1632/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je potvrđen po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba 8.8.2005. pod br. OU-1929/05, a istim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit kunske protuvrijednosti iznosa od 46.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Sudužnici u tom kreditnom odnosu bili su JF i IF.

9.1. Kamata na iznos kredita zaračunata je od 3,99 % godišnje, dok se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima, a protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosila je 343,72 CHF te se trebala podmirivati u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama tuženika, počev od 30.9.2005. Trajanje kredita ugovoreno je do 31.8.2020. (15 godina). U čl. 6. Ugovora određeno je da banka prethodno ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 30.4.2006. ako se korisnik kredita pridržava svih ugovornih odredbi, a ugovorne strane usuglasile su se da je banka od 1.5.2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ovisno o skupini klijenta kojoj pripada korisnik kredita, odnosno i ranije ako se korisnik ne pridržava odredaba Ugovora. Nadalje, nije sporno da je tuženik doista u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka povećavao redovnu kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, a takva kamatna stopa iznosila je 3,99 % godišnje do 30.9.2006., zatim 4,60 % godišnje do 31.8.2007., potom 5,00 % godišnje do 29.2.2008., onda 5,99 % godišnje do 30.11.2008., nakon toga 6,20 % godišnje do 30.11.2010., zatim 5,95 % godišnje do 30.9.2011. te 5,45 % godišnje do konačno izvršene otplate kredita 15.2.2013.

10. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

11. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je kako slijedi:

- da je sporni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gore citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a da tuženik ničim ne dokazuje da su tužitelj i tuženik prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu konačno pregovarali i ugovorom te utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promijeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećavanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača;

- da su odredbe Ugovora o kreditu od 4.8.2005. koji se odnose na promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odnosima i internim aktima tuženika te obvezu tužitelja na plaćanje tako izmijenjenih anuiteta, nepoštena i stoga ništetne u smislu odredbe članka 87. ZZP/03;

- da eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavio obavijest o promijeni (povećanju) kamatne stope, odnosno da je tuženik "sam" odabrao kredit s promjenjivom kamatnom stopom, same za sebe nemaju značaj niti predstavljaju pojedinačno pregovaranje u smislu odredbe članka 81. ZZP/03;

- da su tužitelju u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

12. S obzirom na utvrđenje da se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koja je ništetna (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 103. i čl. 105. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 104. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti (ništavosti) tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove.

13. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nesavjestan (nepošten) stjecatelj (istom je kao banci s obzirom na sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, a što tužitelj i potražuje u ovom postupku.

14. Stoga je sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, odnosno njegovu dopunu, cijeneći ga u tom dijelu nepristranim i stručnim kojim je izračunao visinu tako postavljenog potraživanja tužitelja u iznosu od 2.764,25 EUR koji upravo predstavlja preplaćenu razliku kamata u utuženom razdoblju od 31.10.2006. do 31.1.2013. Navodi da je točno da sud, a posebice ne stranke, nisu ovlašteni određivati metodologiju samog vještačenja, no vještačenje da predstavlja dokaz kojim se utvrđuju činjenice za čije utvrđenje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, ali činjenice koje su od utjecaja na odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu, dakle traženju tužitelja, a ne činjenice koje to nisu niti određuju takvo potraživanje. Iz tih razloga nije prihvaćeno prvotno mišljenje vještaka kojim je visinu potraživanja izračunao u iznosu od sada 1.839,83 EUR (što je vjerojatno posljedica i nedovoljno precizno danog zadatka vještaku očitovati se za utuženo razdoblje o eventualnoj razlici između stvarno plaćenih iznosa na ime anuiteta te anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi).

15. Slijedom toga, prihvaćen je tužbeni zahtjev i uz prethodno utvrđenje ništetnosti dijela osporene odredbe naloženo je tuženiku isplatiti iznos od ukupno 2.764,25 EUR s osnova preplaćenih kamata koje tužitelj potražuje u ovom postupku. Zatezna kamata u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teče od dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci pobijane presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

16. Po stajalištu prvostupanjskog suda tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu i visinu potraživanja tužitelja. Za sud nije sporno da u naznačenom ugovoru o kreditu nije bila ugovorena fiksna već promjenjiva kamatna stopa, no s obzirom na gornja utvrđenja o ništetnosti tih odredaba u dijelu u kojem je ista promjenjiva na način da se mijenja u skladu s odlukama tuženika, za istaknuti je da odredba o početnoj redovnoj kamatnoj stopi nije nepoštena i time ništetna (to stranke niti ne tvrde), zbog čega nema razloga

da se ta valjana odredba ovdje ne primjenjuje.

17. Međutim, izloženo da ne pretvara predmetni ugovor o kreditu u ugovor s fiksnom kamatnom stopom kako to tuženik neosnovano navodi, niti eventualno ukazuje da bi se prilikom izračuna visine potraživanja tužitelja trebala primjenjivati kamatna stopa kao na kunske kredite u utuženom razdoblju, odnosno prosječna kamatna stopa.

18. Prema odredbama čl. 109. i čl. 110. ZOO-a na ništavost (ništetnost) sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništavosto ne gasi, pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništavosti ugovora regulirane su odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbi predmetnog ugovora o kreditu koja je nađena ništavom i koje kao takva stoga kao da nije niti postojala.

19. Točno je da je zakonodavac za pojedinačne postupke pokrenute povodom odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koristio termin naknada štete, međutim prema stajalištu ovoga suda istu formulaciju ne treba tumačiti doslovno i isključivo, već pod time valja razumijevati i obuhvatiti mogućnost poduzimanja sveukupnih pravnih radnji i instituta kojima će pojedini potrošač ostvariti ili zaštititi svoja konkretna prava koja su mu povrijeđena postupcima određene osobe koja su bila predmet postupka po kolektivnoj tužbi.

20. Tuženikov prigovor zastare također da nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 388. ZOO-a zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27.5.2019., to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 371. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao, kako u odnosu na prvotni tako i u odnosu na preinačeni zahtjev za isplatu od 30.11.2022.

21. Temelje izloženog da tužitelj naknadnim povećanjem zahtjeva za isplatu nije postavio zahtjev koji bi se činjenično i pravno razlikovao od ranije postavljenog zahtjeva (dakle, ne radi se o novoj tužbi ili novom zahtjevu), već je zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a koji dokaz se i upravo provodi zbog toga što sud ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje tih činjenica, koje znanje stoga u pravilu nemaju niti stranke. Prihvaćenje suprotnog tumačenja predstavljalo bi stoga nerazumno ograničenje prava na pristup sudu, kao najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje, a što nije dopustivo.

22. Odluku o trošku sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te na odredbama Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje u tekstu: Tarifa)

23. Gore navedena činjenična utvrđenja, odnosno opširno elaborirane pravne zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud te se žalitelj sa svojom žalbom u cijelosti upućuje na navode pobijane presude.

24. Valjano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, jer suprotno od tuženikovih žalbenih navoda, isti je sud na temelju svih izvedenih dokaza, odnosno gore citiranih odredbi zakona pravilno zaključio da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25. Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91). Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014. a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.

27. Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 12. lipnja 2019. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 13. lipnja 2014. (kamata), odnosno od 14. lipnja 2018. (valuta), pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice. Ovdje je imati u vidu i kako tužba nakon provedenog vještačenja nije preinačena budući je tužbeni zahtjev smanjen, što je sve ranije detaljnije obrazloženo. Ni ostalim žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

28. Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (članak 1115. ZOO-a), jer to proizlazi iz priloženog otplatnog plana i vještačenja.

U Splitu, 10. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić