Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-198/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i Amalije Švegović sutkinje članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Suzani Alač, odvjetnici iz Makarske, protiv tuženice ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Antunoviću, odvjetniku iz Makarske, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Makarskoj broj P- 1141/2022-13 od 15. studenog 2023., u sjednici vijeća 10. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P- 1141/2022-13 od 15. studenog 2023. te se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, u stadij glavne rasprave.

II. O zahtjevu tuženice za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka, odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1. Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između tužiteljice SF, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], na adresi [adresa], kao primateljice uzdržavanja i tuženice ZF, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], na adresi: [adresa] od 10. kolovoza 2017. koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Ante Barbića u [adresa] pod Ov. 8973/2017 istog dana, zbog neispunjenja od strane tuženice kao davateljice uzdržavanja i zbog izmijenjenih okolnosti.

2. Tuženica je dužna tužiteljici naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 972,62 EUR / 7.328,22 kn.“

2. Navedenu presudu pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti „zbog svih zakonom dopuštenih razloga“, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica je u cijelosti osporila žalbene navode tuženice i predložila drugostupanjskom sudu potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 10. kolovoza 2017. zaključenog između tužiteljice kao primateljice uzdržavanja i tuženice kao davateljice uzdržavanja i solemniziranog istog dana po javnom bilježniku Anti Barbiću iz [adresa] pod brojem Ov. 8973/2017 (dalje u tekstu: Ugovor o doživotnom uzdržavanju), a koji zahtjev tužiteljica činjenično temelji na tome da je došlo do nemogućnosti nastavka ugovornog odnosa između nje i tuženice zbog gubitka povjerenja, odnosno da zbog trajno poremećenog odnosa nije ostvariva niti buduća mogućnost zajednice života, iako ista nije ugovorena, ali za koju tužiteljica smatra da je životno za očekivati da će joj zbog njezine životne dobi u budućnosti biti potrebna u obavljanju svih životnih aktivnosti.

6. Polazeći od nesporne činjenice da su tužiteljica kao primateljica uzdržavanja i tuženica kao davateljica uzdržavanja 10. kolovoza 2017. sklopile Ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg se tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezala doživotno uzdržavati svoju tetu, ovdje tužiteljicu, na način da istoj osigura dnevne obroke, uredan, čist i podoban prostor za stanovanje, svu potrebnu njegu i po potrebi osigura medicinsku pomoć, a u slučaju bolesti primateljice uzdržavanja snosi eventualne troškove liječenja, te se obvezala ovdje tužiteljicu u slučaju smrti pokopati o svojem trošku prema mjesnom običaju ili po njezinoj želji, dok je primateljica uzdržavanja za uzvrat i na ime naknade za uzdržavanje dala u vlasništvo davateljici uzdržavanja nakon svoje smrti nekretninu – stan koji se nalazi u stambenoj zgradi u [adresa] u [adresa], ulaz 1., kat 4., ukupne površine 57,74 m2, koji se sastoji od hodnika, kupatila, spavaće sobe, dnevnog boravka, kuhinje i balkona, kao i namještaj i ostale pokretnine koje se nalaze u istom, a stambena zgrada u kojoj se stan nalazi izgrađena je na čk.br. 584/2 i 2186/3 k. o. [katastarska općina] – Makar, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u kojoj se stan nalazi te suvlasnički dio čestice zemlje na kojoj je izgrađena predmetna zgrada s kojim suvlasničkim dijelom je nedjeljivo povezano isključivo pravo vlasništva navedenog stana kao posebnog dijela nekretnine, prvostupanjski sud je analizom provedenih dokaza utvrdio da je tuženica izvršila renoviranje navedenog stana u [adresa] u većem opsegu nego što joj je to tužiteljica, kao vlasnica stana, odobrila, da je bez odobrenja tužiteljice bacila njezine osobne stvari i dio namještaja iz tog stana, a za koje je tužiteljica bila sentimentalno vezana jer ih je stjecala sa sada pokojnim, izvanbračnim suprugom S, pa kako je od tog renoviranja stana (osim u dijelu koji se odnosi na kupaonu i ulazna vrata) počelo nezadovoljstvo tužiteljice ponašanjem tuženice, to su postali poremećeni njihovi odnosi u takvom opsegu da zajednički boravak stranaka u navedenom stanu zbog trajno poremećenih odnosa između stranaka više nije moguć, iako Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije ugovorena zajednica života, ali je sud utvrdio postojanje faktične zajednice života u predmetnom stanu za vrijeme ljetnog razdoblja.

6.1. Obzirom na gore izneseno, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženica prekoračila svoje ovlasti iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju na štetu tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana i time prouzrokovala razlog za raskid tog Ugovora, posljedično čemu je odlučio kao u izreci pobijane presude.

7. Pobijajući navedenu presudu tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da iz obrazloženja nije moguće pouzdano utvrditi koje činjenice je sud utvrđivao i na temelju kojih dokaza ih je utvrdio, te na temelju koje odredbe materijalnog prava je odlučio o tužbenom zahtjevu tužiteljice, zbog čega smatra da je obrazloženje presude manjkavo i nedostatno, te kao takvo nerazumljivo, posebice stoga što se isto sastoji od citiranja iskaza izvedenih materijalnih i personalnih dokaza, bez analize i ocjene istih. Tuženica ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP jer je obrazloženje presude protivno citiranoj zakonskoj odredbi, prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, budući da iz obrazloženja presude proizlazi da su stranke ugovorile zajednicu života u predmetnom stanu, odnosno da je između njih postojala faktična zajednica života, iako je navedeno protivno sadržaju Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ističe da je tužiteljica činjenicu da je ona iznajmljivala predmetni stan bez suglasnosti tužiteljice iznijela tek nakon zaključenja prethodnog postupka, posljedično čemu takvu činjenicu sud nije mogao uzeti u obzir prilikom donošenja presude, te navodi da ugovorom određen način uzdržavanja ne zahtjeva neposrednu interakciju stranaka, zbog čega trenutni odnos stranaka nije od bitnog utjecaja na izvršavanje ugovorom preuzetih obveza u budućnosti, a što potvrđuje i činjenica da tužiteljica nije tražila raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na nekretninu u Srbiji (u [adresa]), koji ugovor su stranke zaključile 2006.

7.1. Konačno, tuženica osporava tvrdnje tužiteljice o neovlaštenom izvođenju radova u predmetnom stanu, tvrdeći da je tužiteljica znala za sve radove i da se istima nije protivila, a što potvrđuje iskaz tužiteljice da je u predmetnom stanu boravila 2018., nakon što je kuhinjski namještaj uklonjen iz stana, te da unatoč tome tuženici nije oduzela ključ od stana, dok bi u protivnom zasigurno već u kolovozu 2018. tužiteljica tuženici oduzela ključ od stana i zabranila joj ulazak u isti, već joj je uzela ključ od stana tek 2023., odnosno pet godina nakon što su izvedeni radovi u stanu. Stoga tuženica smatra da opisanim ponašanjem tužiteljice prema tuženici predstavlja očiglednu namjeru tužiteljice da samovoljno i zlonamjerno prouzroči poremećaj odnosa, kako bi stvorila pretpostavke za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju i za sklapanje novog ugovora sa IF i/ili nekim drugim iz njegove obitelji. Konačno, tuženica se u žalbi poziva na recentnu sudsku praksu prema kojoj pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada onoj strani čija krivnja za poremećenost odnosa ukazuje na zlouporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u namjeri da zajednički život postane nepodnošljiv i da se ugovor raskine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 961/01 od 12. lipnja 2002.).

8. U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da zajednica života između stranaka koje su sklopile Ugovor o doživotnom uzdržavanju postoji, bez obzira da li je ista ugovorena ili ne, jer stranke žive vrlo blizu jedna druge, te da je stoga za očekivati obzirom na životnu dob tužiteljice, da će joj relativno brzo biti potrebna stalna, svakodnevna skrb, pa da je za prosudbu međusobnog odnosa nje i tuženice osobito bitno međusobno povjerenje i svi drugi aspekti tako kompleksnog odnosa.

9. Razmatrajući stoga pobijanu presudu, imajući pritom u vidu način obrazlaganja iste po prvostupanjskom sudu i u njoj navedene razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, obzirom da utvrđenja i zaključci navedeni u istoj, za sada nemaju uporište u provedenim dokazima, a pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

10. Nije sporno da su tužiteljica i tuženica sklopile Ugovor o doživotnom uzdržavanju i da se davateljica uzdržavanja, ovdje tuženica, obvezala primateljicu uzdržavanja, ovdje tužiteljicu, uzdržavati na način kako je navedeno u čl. 1. istog Ugovora, između ostalog „na način da će istoj osigurati dnevne obroke, uredan, čist i podoban prostor za stanovanje, potrebnu njegu i po potrebi osigurati medicinsku pomoć, a u slučaju bolesti primateljice uzdržavanja da se obvezala snositi i eventualne troškove liječenja...“. Kod ovakve stipulacije u Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, zaključak ovoga suda je da tužiteljica i tuženica nisu ugovorile zajednicu života, kao i da su tuženica i njezina obitelj boravili u predmetnom stanu u [adresa] isključivo po odobrenju tužiteljice, obzirom da je čl. 4. st. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju ugovoreno da davateljica uzdržavanja preuzima u posjed i vlasništvo navedeni stan trenutkom smrti primateljice uzdržavanja. Prema tome, tužiteljica je kao vlasnica predmetnog stana bila ovlaštena u svakom trenutku zabraniti tuženici i njezinoj obitelji pristup stanu, a što nije učinila u kolovozu 2018. kada je izrazila nezadovoljstvo preinakom stana, već je promijenila bravu na ulaznim vratima stana i tuženici zabranila ulazak u isti pet godina nakon što su tuženica i njezin suprug renovirali navedeni stan, konkretno tek 2023.

10.1. Stoga je proturječno stanju spisa obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem navodi da je od odlučnog značaja za raskid Ugovora o zajedničkom uzdržavanju činjenica što su trenutno odnosi između stranaka takvi da zajednički boravak u predmetnom stanu više nije moguć zbog trajno poremećenih odnosa između stranaka.

11. Nadalje, prvostupanjski sud pod toč. 24. obrazloženja navodi da je u cijelosti poklonio vjeru svjedoku TF, a koji svjedok je u svojem iskazu jasno naveo da se nitko (dakle niti tužiteljica) nije protivio sanaciji i renoviranju navedenog stana, te da je tužiteljica jedino tražila da jedna soba ostane kao za života njezinog pokojnog izvanbračnog supruga Z, a što da je ispoštovano od strane tuženice, odnosno da je čuo da se tužiteljici nije sviđala nova kuhinja i uređenje interijera, te da su iz stana bačeni stara kuhinja i namještaj – krevet. Međutim, navedeni iskaz koji je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud nije analizirao unatoč činjenici da je tijekom postupka i sama tužiteljica navela da je tuženica sve njezine osobne stvari stavila u jednu sobu, odnosno da ih je bacila (?). Unatoč navedenoj proturječnosti, sud nije utvrđivao da li je tuženica doista bacila stvari za koje je tužiteljica bila sentimentalno vezana ili je iste doista spremila u jednu sobu, kako je to tražila tužiteljica. Sud nije cijenio niti iskaz svjedokinje ČF, koja je vlasnica stana na istom katu na kojem se nalazi i predmetni stan u vlasništvu tužiteljice, a koja je navela da je dan prije ročišta na kojem je dala iskaz kao svjedokinja u ovom predmetu, imala verbalne neugodnosti od strane tužiteljice.

12. Polazeći dakle od tužbene teze da su odnosi parničnih kao ugovornih stranaka do te mjere poremećeni da nastavak Ugovora o doživotnom uzdržavanju nije moguć, a što opravdava zahtjev tužiteljice za raskid predmetnog ugovora, te o tome suprotstavljene teze tuženice koja je tijekom postupka osporavala da bi ona izazvala takav poremećaj, istodobno negirajući da je neovlašteno, odnosno bez odobrenja tužiteljice renovirala stan u vlasništvu iste – prvostupanjski sud bio je dužan dokazni postupak koncentrirati na utvrđenje skrivljenosti evidentno poremećenih odnosa koji su rezultirali tužiteljičinom manifestacijom prekida svih kontakata s tuženicom i njezinom obitelji, odbijanjem uzdržavanja od strane tuženice i pokretanjem sudskog postupka radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Pritom valja imati u vidu da pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada stranci kod koje krivnja za poremećenost odnosa upućuje na zlouporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u namjeri da zajednički život, odnosno da kontakti postanu nepodnošljivi i da se ugovor raskine, pa je u konkretnom slučaju bitno utvrditi činjenicu skrivljenosti za poremećenost odnosa između ugovornih stranaka, a na što prvostupanjski sud ovlašćuje odredba čl. 7. st. 2. ZPP, prema kojoj je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele (….) ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

13. S tim u vezi valja navesti da se unatoč nespornoj činjenici da predmetnim ugovorom u formalno-pravnom smislu nije ugovorena zajednica života između ugovornih stranaka, u takvoj situaciji ne može isključiti ni primjena odredbe čl. 583. stav. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.; dalje u tekstu: ZOO) ukoliko ispunjenje ugovornih obveza davateljice uzdržavanja iziskuje svakodnevnu komunikaciju između ugovornih stranaka (isto i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-476/06). Naime, svaki ugovor o doživotnom uzdržavanju podrazumijeva skladne odnose između ugovornih strana i uzajamnu volju za primanjem i davanjem uzdržavanja, a kad se takvi odnosi poremete i naruše, izvršavanje obveza preuzetih ugovorom postaje otežano ili nije moguće.

14. Konačno, odredbom čl. 583. ZOO propisani su razlozi za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, te način raskida istog, pa je tako određeno da se ugovor o doživotnom uzdržavanju može raskinuti:

1. Sporazumno – i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje;

2. Svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor – ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv;

3. Svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.

15. Iz citirane zakonske odredbe nedvojbeno je da prekoračenje ovlasti iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davateljice uzdržavanja na štetu primateljice uzdržavanja nije propisan kao razlog za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju, posljedično čemu je u pravu tuženica kada u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije naveo u obrazloženju presude materijalno-pravni propis na temelju kojeg je odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a što je obveza suda prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP. S tim u vezi, samo subjektivno nezadovoljstvo jedne ugovorne strane ne može biti samo po sebi razlog a raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju, već je potrebno dokazati postojanje objektivnih okolnosti neispunjenja preuzetih obveza iz ugovora bez krivnje suprotne strane (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-961/01, Rev-1390/08). Stoga, a kako postojanje tih objektivnih okolnosti neispunjenja ugovorom preuzetih obveza tužiteljica za sada nije dokazala, dok se prvostupanjski sud prihvativši tužbeni zahtjev tužiteljice nije pozvao na niti jednu materijalno-pravnu odredbu, to se prema ocjeni ovoga suda, za sada se ne može prihvatiti odluka prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

16. Ovdje još valja navesti da prema sadržaju ugovornih obveza tuženice ne proizlazi da se predmet obveze davateljice uzdržavanja na bilo koji način odnosi na predmetni stan niti je tuženica u odnosu na taj stan Ugovorom o doživotnom uzdržavanju preuzela bilo kakvu obvezu na činjenje, trpljenje ili propuštanje, pa činjenica da je tuženica prekoračila svoje ovlasti u vezi istog, sam po sebi ne može biti zakonski razlog za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Stoga je prvostupanjski sud bio dužan, ako je već utvrdio postojanje poremećenosti odnosa i gubitka povjerenja između stranaka ocijeniti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 583. st. 2. ZOO, prema kojoj odredbi zbog poremećenih međusobnih odnosa stranaka može doći i kada nije ugovorena zajednica života, ako stranka koja traži raskid nije sama izazvala poremećenost odnosa u cilju raskida, time da se pitanje krivnje za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju aktualizira, ako ukazuje na zlouporabu prava, jer pravni poredak kako pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja zabranjuje zlouporabu prava i naređuje ugovarateljima da se u ostvarivanju prava i obveze iz ugovornog odnosa podržavaju načela savjesnosti i poštenja (članak 4. i 6. ZOO).

17. Međutim, kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije dao jasne razloge o odlučnim činjenicama, niti je dao valjane i logične razloge utemeljene na izvedenim dokazima o događajima zbog kojih je došlo do gubitka povjerenja i poremećenosti odnosa ugovornih strana, niti je utvrdio činjenice vezane uz pitanje krivnje, odnosno eventualne zlouporabe prava, tj. da li su se obje stranke ugovornog odnosa pridržavale načela savjesnosti i poštenja, u pravu je tuženica kada ukazuje na počinjenje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

18. Obzirom na sve gore izneseno, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, u fazu glavne rasprave.

19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočena proturječja i manjkavosti u dosadašnjem postupanju te će analizirati sve izvedene dokaze kako bi sa sigurnošću utvrdio da li je doista između tužiteljice i tuženice došlo do trajnog poremećaja odnosa zbog postupanja tuženice ili je do istog došlo uslijed zlouporabe prava od strane tužiteljice, time da će imati u vidu da nije sporno da je tuženica spremna nastaviti ugovoreno uzdržavanje, dok je u istom sprječava tužiteljica, koja joj onemogućuje uzdržavanje jer ne želi nikakav kontakt s njom, tvrdeći u bitnome da nema povjerenja u tuženicu. Stoga će prvostupanjski sud ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice i svoje materijalno-pravno stajalište potkrijepiti neproturječnim i potpunim razlozima i navesti materijalno-pravni propis na temelju kojeg je novu i zakonitu odluku, sve to kako bi ovaj sud u eventualnom budućem žalbenom stadiju mogao ispitati tu odluku.

19.1. Prvostupanjski sud će novom odlukom odlučiti i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

Varaždin, 10. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Ledinšćak-Babić