Poslovni broj: Usž-1568/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FF, [adresa], zastupanog po opunomoćenicima Srđu Jakšiću, Vedranu Gjeneru i Nikoli Jakšiću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu "Jakšić, Gjenero i partneri" j.t.d. iz Dubrovnika, Iva Vojnovića 25, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi trošarine na duhanske prerađevine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1463/2022-11 od 7. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1463/2022-11 od 7. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1463/2022-11 od 7. studenog 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/21-01/286, urbroj: 513-04-22-3 od 29. travnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Carinskog ureda Dubrovnik, klasa: UP/I-415-02/20-09/107, urbroj: 513-02-8039/5-21- 8 od 17. svibnja 2021., te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

2. Naznačenim prvostupanjskim rješenjem Područnog carinskog ureda Split, Carinskog ureda Dubrovnik od 17. svibnja 2021. tužitelju je određeno da je zbog nezakonitog korištenja duhanskih prerađevina naknadno pronađenih u kamp kućici marke Ford Freetec na ime trošarine dužan platiti iznos od 48.736,64 kn uz kamate u iznosu od 1.247,91 kn.

3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu, pobijajući istu u cijelosti, iz svih žalbenih razloga. Smatra kako pobijana presuda predstavlja grubu povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 29. stavak 1., člankom 31. stavak 2., člankom 141. Ustava Republike Hrvatske i prava zajamčenog člankom 4. Protokola broj 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe kako je pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela iz članka 257. stavak 1. Kaznenog zakona – izbjegavanje carinskog nadzora. Navedeni postupak se vodio zbog istog događaja te se vodio zbog bitno istovjetnog nedozvoljenog ponašanja – nezakonitog prijevoza duhanskih prerađevina. Daljnjim vođenjem postupka radi naplate trošarine povrijeđeno mu je temeljno ustavno pravo – načelo ne bis in idem – odnosno povreda zabrane vođenja dva u naravi kaznena postupka za isti događaj. Poziva se na stajalište zauzeto u predmetima Europskog suda za ljudska prava Ruotsalainen protiv Finske, Maresti protiv Hrvatske i u odluci Ustavnog suda RH poslovni broj: U-III-5981/2016. Ističe da se u ovom predmetu radi o kaznenoj trošarini odnosno o kazni, a ne o poreznoj/carinskoj obvezi. Ističe kako se pravna praksa Europskog suda za ljudska prava ne odnosi isključivo na postupke radi prekršaja i kaznenih djela u najužem smislu, već su kroz tu praksu oblikovani kriteriji – tzv. mjerila Engel, za ocjenu pravne naravi bilo kojeg pravnog postupka odnosno mjere ili sankcije, na način da favoriziraju ono što je za određeni postupak, mjeru ili sankciju supstancijalno, a ne dopuštaju da se kaznenopravna narav prosuđuje isključivo prema tome kako su kategorizirani u domaćem zakonodavstvu. Primijenjeno na ovaj predmet neosnovano je voditi postupak radi naplate trošarine te vođenje postupka predstavlja povredu načela ne bis in idem. Nadalje, ističe kako je pobijano rješenje nezakonito jer tužitelj nije obaviješten o pribavljenim podacima i tako mu nije omogućeno sudjelovanje u izvođenju dokaza, a niti izjašnjenje o tim dokazima što je protivno odredbama članka 52. stavak 2. i 4. Zakona o općem upravnom postupku. Slijedom svega izloženog, predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se poništi pobijano rješenje tuženika i pobijano prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova ovog postupka.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje u tekstu: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz činjeničnog stanja spisa predmeta utvrđeno je kako je prvostupanjskim rješenjem Carinskog ureda Dubrovnik od 1. prosinca 2020. tužitelju zbog nezakonitog unosa duhanskih prerađevina utvrđena obveza na plaćanje trošarine u iznosu od 323.378,88 kn. Nadalje, rješenjem istog prvostupanjskog tijela od 9. prosinca 2020. oduzeto je tužitelju vozilo kojim je on prevozio cigarete jer su trošarinski proizvodi bili skriveni u posebno ugrađenom prostoru za prijevoz te robe u predmetnom vozilu te je određeno da će biti izloženo javnoj prodaji. Nadalje, 6. svibnja 2021. tijekom pregleda navedenog vozila od strane zainteresiranog kupca carinski službenik je otkrio da se u prostoru iza sudopera predmetnog vozila u duplim stranicama nalazi još skrivenih cigareta, o čemu je sastavljena službena zabilješka od 11. svibnja 2021.

8. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku tužitelju je pravilno sukladno odredbi članka 87. Zakona o trošarinama („Narodne novine“ 106/18. – 121/19.) u svezi s odredbom članak 3. Uredbe o visini trošarine na duhanske prerađevine i duhanske proizvode („Narodne novine“ 33/20.) obračunata trošarina na cigarete u iznosu od 48.736,64 kn zbog nezakonitog korištenja duhanskih prerađevina, a koje su naknadno pronađene u kamp kućici.

9. Tužitelj u žalbi, a i tijekom prvostupanjskog upravnog spora prvenstveno prigovara povredi načela ne bis in idem, obzirom da je za isti događaj pravomoćno kazneno osuđen zbog počinjenja kaznenog djela nezakonitog prijevoza duhanskih prerađevina.

9. Prema ocjeni ovog Suda, nije osnovan prigovor tužitelja da je donošenjem pobijanog rješenja kojim je tužitelju utvrđeno plaćanje trošarine na duhanske proizvode povrijeđeno načelo ne bis in idem koje jamči da nitko ne može biti dva puta suđen i kažnjen u istoj stvari, a u konkretnom slučaju postoji pravomoćna presuda Općinskog suda u Dubrovniku, broj: 39 K-77/2021-21 od 24. siječnja 2022. kojom je tužitelj proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – izbjegavanjem carinskog nadzora, opisano i kažnjivo po članku 257. stavku 1. Kaznenog zakona te je na temelju članka 257. stavka 1. Kaznenog zakona/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci, međutim, na temelju članka 56. Kaznenog zakona/11. izrečena mu je uvjetna osuda. Okolnost da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak i da je isti pravomoćno okončan navedenom presudom nije odlučna u predmetu utvrđivanja obveze plaćanja trošarine u konkretnom slučaju. Naime, u postupku naplate trošarine istu plaća osoba koja nezakonito posjeduje trošarinske proizvode, u ovom slučaju duhanske prerađevine, bez obzira na njezinu krivnju i utvrđenu odgovornost u kaznenom postupku jer Zakonom o trošarinama nije propisano da je uvjet za donošenje odluke o naplati trošarine postojanje pravomoćne odluke o kaznenoj odgovornosti obveznika trošarine. U kaznenom postupku je utvrđena kaznena odgovornost za kazneno djelo koje je tužitelj počinio te mu je izrečena kazna dok se u ovom postupku radi o naplati trošarine, dakle, radi se o dva potpuno odvojena postupka te je u kaznenom postupku utvrđena odgovornost tužitelja za kazneno djelo dok je u ovom postupku tužitelju utvrđena obveza plaćanja trošarine. Napominje se kako je svrha naplate dužne trošarine nadoknada manje plaćene trošarine, to jest naknade potpuno uskraćenog iznosa dužne trošarine kao prihoda Državnog proračuna, a ne kažnjavanje s ciljem opće prevencije, pri čemu porezno upravni postupak i naplata trošarine u smislu odredbi trošarinskih propisa tijekom kojeg se poreznim rješenjem utvrđuje naknadna naplata trošarine predstavlja provedbu odredbi poreznog prava s ciljem dužnog prikupljanja poreznog prihoda odnosno oporezivanje trošarinskih proizvoda koji se odnosi na osobe koje u porezno pravnom smislu raspolažu trošarinskim proizvodima, te prema ocjeni Suda nije povrijeđeno načelo ne bis in idem kako to pogrešno smatra tužitelj.

10. Na prigovor tužitelja u svezi s povredom načela ne bis in idem odgovorio je i prvostupanjski sud te detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno navedeno načelo, jer uvozni carinski dug u konkretnom slučaju nema značajke kazne i odvraćanja s ciljem specijalne i opće prevencije koje u smislu konvencije karakteristično za kazneno pravne sankcije propisane u kaznenom zakonodavstvu, dok je cilj naplate trošarina nadoknada manje plaćene trošarine odnosno naknada potpuno usklađenog iznosa trošarine kao prihoda Državnog proračuna, a ne kažnjavanje. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o dva potpuno odvojena postupka jer je u kaznenom postupku utvrđena odgovornost tužitelja za kazneno djelo dok je u ovom postupku tužitelja utvrđena obveza plaćanja trošarine. U tom smislu prvostupanjski sud se pravilno poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava Zolotukhin protiv Rusije.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdila činjenično stanje te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama sukladno odredbi članka 119. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima.

12. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

13. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima jer nije uspio u upravnom sporu, a iz istih razloga je i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 9. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković