1            Poslovni broj: 15 P-240/2023-41

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 15 P-240/2023-41

 

                                                                                                                              

      Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

    Stalna služba u Županji

            Veliki kraj 48     

        OIB: 77561654785                                                                                                            

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. k. z. u l., OIB …, Ž., zastupan po punomoćniku H. G., odvjetniku u O., protiv tuženika I. M., OIB …, iz Ž., i A. M., OIB …, iz Ž., zastupane po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž., radi  pobijanja pravnih radnji dužnika, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. listopada 2023. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom, tuženika I. M. osobno i tuženika A. M. s punomoćnikom te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 27. studenoga 2023.,  

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"I. Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen dana 19. veljače 2007.g. između tuženika I. M., Ž.kao darodavatelja i tužene A. M. iz Ž. gubi pravni učinak prema tužitelju I. Š. k. z. u l. iz Ž. u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevih potraživanja prema tuženiku I.M. temeljem Aneksa ugovora br. 5521/K/2004 sklopljenog dana 14. travnja 2005. g. i Aneksa II Ugovora br. 5221/K/2004 sklopljenog dana 9. svibnja 2005. u iznosu od 32.198,04 eura /242.596,14  kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od  30. lipnja 2011. pa do isplate, kao i prouzročenim parničnim troškom."

II. Tužena A. M.  iz Ž., dužna je trpjeti namirenje tražbine tužitelja prema tuženom I. M. u iznosu od  32.198,04 eura / 242.596,14  kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 30. lipnja 2011. g. pa do isplate, kao i prouzročenim parničnim troškom, iz cijene postignute prodajom nekretnina na javnoj dražbi kod suda, upisane u z.k. ul. br. … k.o. Ž. koje se sastoje od k.č. br. …, Kuća i dvorište sa 395 m2.

III. Nalaže se tuženima da solidarno tužitelju Imetak ŠKZ u l. iz Ž. plate prouzročeni parnični trošak u u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju I. Š. k. z. u l., OIB …, Ž. da tuženoj A. M. na ime troškova postupka isplati iznos od 9.612,03 eura / 72.421,88 kn (devettisućašestodvanaesteuraitricenta / sedamdesetdvijetisućečetiristodvadesetjednakunaiosamdesetosamlipa) u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa naknadom parničnog troška u iznosu od 14.020,61 eura / 105.638,29 kn te se tužena A. M. odbija sa zatraženim troškovima parničnog postupka preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 15.055,79 eura / 113.437,85 kn.

 

Obrazloženje

 

              1. Rješenjem Vrhovnog suda R. H. posl. br. Rev-3436/2019-2 od 30. studenoga 2022., u ovoj pravnoj stvari prihvaćena je revizija tužitelja te ukinuta  presuda Županijskog suda u V. posl. broj Gž-474/2016-3 od 10. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-1083/15 od 31. svibnja 2016.

              1.1. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda RH ukinuto je i rješenje Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-474/2016-3 od 10. svibnja 2019. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-1083/15 od 31. svibnja 2016.

              1.2. Navedenim ukinutim prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe i odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je presuda i rješenje Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-474/16-3 od 10. svibnja 2019. i presuda i rješenje Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-1083/15 od 31. svibnja 2016. te se predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              2.  Presudom i rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-474/2016-3 od 10. svibnja 2019. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te potvrđena presuda i rješenje u ovoj pravnoj stvari, presuda i rješenje Općinskog suda u Vukovaru, stalna služba u Županji posl. br. 26 P-1083/15 od 31. svibnja 2016.

2.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe i odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen dana 19. veljače 2007.g. između tuženika I. M., Ž., , kao darodavatelja i tužene A. M. iz Ž.( u daljnjem tekstu Ugovor o darovanju) gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevih potraživanja prema tuženiku I.M.  temeljem Aneksa ugovora br. 5521/K/2004 sklopljenog dana 14. travnja 2005. g. i Aneksa II Ugovora br. 5221/K/2004 sklopljenog dana 9. svibnja 2005.  u iznosu od   242.596,14  kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od  30. lipnja 2011. g. pa do isplate, kao i prouzročenim parničnim troškom,  slijedom čega je tužena A. M. dužna trpjeti namirenje tražbine tužitelja prodajom nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 3325 k.o. Županja koje se sastoje od k.č. br. … , Kuća i dvorište sa 395 m2.

              2.2. Navedenom ukinutom prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da Ugovor o darovanju gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevih potraživanja prema tuženiku I. M.  temeljem ugovora o kreditu u iznosu od   242.596,14  kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od  30. lipnja 2011. g. pa do isplate, kao i prouzročenim parničnim troškom, slijedom čega je tužena A. M. dužna trpjeti namirenje tražbine tužitelja prodajom nekretnina upisanih u z.k. ul. br. … k.o. Ž. koje se sastoje od k.č. br. … , Kuća i dvorište sa 395 m2.

              3. Tijekom ranijeg postupka rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-1909/13-4 od 8. prosinca 2015. g. prihvaćena je žalba tužene A. M. te je ukinuta presuda ovog suda posl. broj P-366/09 od 10. travnja 2013. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, na način da Ugovor o darovanju gubi pravni učinak prema tužitelju za namirenje predmetnog potraživanja ali samo u odnosu na ½ predmetnih nekretnina.

              4. Tužitelj u tužbi i tijekom cjelokupnog postupka navodi da je tuženik I. M. s tužiteljem sklopio 31. prosinca 2004. ugovor o kreditu br. 5221/K/2004 na iznos od 242.366,67 kn (u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu) na rok otplate od 3 mjeseca s kamatom od 11,88% na godišnjoj razini, te dug po navedenom kreditu nije otplatio, a unatoč tomu tuženik I. M. je sa tuženom A. M. (svojom suprugom) dana 19. veljače 2007.g. sklopio ugovor o darovanju nekretnina po kojem je darovao tuženoj A. M. nekretnine u k.o. Ž. z.k. ul. br. … k.č. br. … u naravi kuća i dvorište u Ž.

              4.1. Nadalje tužitelj navodi da je ovakvom pravnom radnjom dužnika I. M. u korist treće osobe nanesena šteta tužitelju kao vjerovniku jer je ovakvom radnjom tužitelj doveden u situaciju da ne može namiriti svoje potraživanje budući da   dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine.

              4.2. Tužitelj je tijekom postupka naveo da je s prvotuženikom I. M. sklopio i Aneks ugovora br. 5521/K/2004 dana 14. travnja 2005. g. (u daljem tekstu Aneks I) te Aneks II Ugovora br. 5221/K/2004 dana 9. svibnja 2005.g. ( u daljem tekstu Aneks II), stoga tužbenim zahtjevom predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će se utvrditi da Ugovor o darovanju gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja u iznosu od 242.596,14 kn s kamatom i uz naknadu parničnog troška, koje potraživanje je proisteklo iz ugovora o kreditu te Aneksa I. i Aneksa II te da se naloži tuženoj A. M.  da je dužna dopustiti da tužitelj svoje potraživanje u gore navedenom iznosu namiri prodajom predmetnih nekretnina kao i da tuženi tužitelju solidarno nadoknade parnični trošak.

              5. Tuženik I. M. u odgovoru na tužbu navodi da se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi, osporava visinu potraživanja, što se tiče predmetnih nekretnina navodi da su iste stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice tuženika koji su brak razveli 2009.g. s tim da osam godina ne žive zajedno. Dalje navodi da su brak sklopili 1973.g., 1981.g. su kupili gradilište na kojem su sagradili predmetnu kuću, doprinos im je bio podjednak. također tuženik I. M. ističe prigovor prekluzije za tražbine po Aneksu ugovora broj 5221/K/2004 od 14. travnja 2015. g. i po Aneksu 2 ugovora 5221/K/2004 od 9. svibnja 2005. g. s obzirom na nespornu činjenicu da je darovni ugovor sklopljen 19. veljače 2007. g. a tužba za tražbine po aneksima koji su gore navedeni je podnesena nakon proteka toga roka, s obzirom da tek u podnesku od 15. listopada 2012. g. tužitelj navodi da osim tražbine u ugovoru o kreditu broj 5221/K/2004 ima i druge tražbine po gore navedenim aneksima ugovora o kreditu koji predstavljaju, bez obzira na svoj naziv, samostalne ugovore odnosno posebne pravne osnove s vlastitim predmetom obveze, tako da je u naravi riječ o tri samostalna ugovora o kreditu.

              6. Tužena A. M. u odgovoru na tužbu navodi da nema nikakvih saznanja o predmetnom potraživanju, nema saznanja o insolventnosti tuženika I. M. što je dužnost tužitelja da dokaže. Dalje navodi kako predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu stranaka na jednake dijelove. Dalje navodi da u naravi pobijani ugovor o darovanju je ugovor o podjeli bračne stečevine, također ističe prigovor prekluzije podnošenja tužbe navodeći da je riječ o naplatnom pravnom poslu koji je sklopljen između tuženika, te se protivi raspravljanju o dugu proisteklom o Aneksu ugovora o kreditu, navodeći da je riječ o preinaci tužbe, također ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda budući da je tužitelj I. Š. k. z. u l.

              7. Nadalje tijekom postupka na ročištu od 7. rujna 2023. drugotužena A. M.navodi da unatoč tome što je tužba neosnovana, ona ističe prigovor prava na dom, s obzirom da je tijekom postupka dokazano da nema drugih nekretnina, da je nezaposlena, a u međuvremenu izgubila je jedini prihod od najma jer je također ovdje tužitelj druge nekretnine u vlasništvu prvotuženika I. M. stekao u ovršnom postupku tako da je ostala i bez prihoda.

8. Također na ročištu 7. rujna 2023. drugotužena A. M. navodi da je tužba neosnovana jer u vrijeme darivanja 19.2.2007. tužitelj nije dokazao nikakvu insolventnost ili nedostatnost sredstava za namirenje jer u sudskom spisu tek prileže ovrha iz 2009. kao dokaz eventualne insolventnosti prvotuženika, dakle nisu ispunjene opće i posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji iz čl. 66. i 67. st. 3. ZOO-a, odnosno nisu dokazane dospjelost tražbine a osobito insolventnost prvo tuženika odnosno njegova nesposobnost u vrijeme darivanja već o tome dokazi tek prileže u spisu od 2009.

9. Tužitelj očitujući se na gore navedeni prigovor prava na dom drugotužene A. M. smatra da isti nije osnovan s obzirom da je pravo tužitelja utemeljeno na zakonskom institutu pobijanja dužnikovih pravnih radnji radi namirenja ovršne tražbine i da je to stoga nužno u demokratskom društvu. Nadalje smatra da čak i da predmetna nekretnina predstavlja dom drugotuženika, a imajući u vidu sve okolnosti ovog slučaja posebice da je tražbina utvrđena ovršnom ispravom te da postoji nenamireni dug, dugi niz godina, a upravo iz razloga koji leže u radnjama prvotuženika I. M. što je uzrokovalo nenamirenje tražbine uslijed predmetnog darovanja koje se pobija. Tako da prednost u namirenju tražbine ima tužitelj spram prigovora prava na dom, kojeg je istaknula drugotužena A. M., pri tom se poziva i na sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu izraženoj u odluci br. Gž-1980/22, pri tom smatra da predmetna nekretnina ne predstavlja dom drugotuženika A. M. u konvencijskom smislu.

10. Drugotužena A. M. u podnesku od 9. listopada 2023. navodi da u vrijeme sklapanja darovnog ugovora Od 19.07.2007. broj OV-III 1/07 i uknjižbe tužitelj protiv l-tuženika I. M. nije vodio nikakve sudske ili izvansudske postupke radi naplate novčane tražbine po predmetnim ugovorima ili aneksima, već je to učinio tek dvije godine kasnije u 2009. godini kada je pokrenuo ovrhu u predmetu OS 2upanja broj:Ovr-1044/09 na nekretnini u vlasništvu l-tuženika I. M. i kada je tužitelju vraćena zadužnica (15.06.2009.). odnosno ne postoje dokazi da je l-tuženik I. M. na dan 19.07.2007. bio insolventan ili da je tužitelj prema l-tuženiku I. M. imao dospjelu tražbinu koja ne bi bila podmirena,

              10.1. Nadalje u gore navedeno podnesku navodio da tužitelj nije dokazao postojanje jedne Od kumulativno propisanih pretpostavki za podnošenje tužbe a to je dospjelost tražbine i insolventnost I. M. na dan sklapanja darovnog ugovora. Pri tom se poziva na provedeno vještačenje od 28.06.2011., s dopunom nalaza od 02.07.2012. iz čega proizilazi da tužitelj nije dokazao jer nije uopće vještačeno postojanje dospjele tražbine tužitelja na dan 19.07.2007. ili insolventnost I-tuženika I. M. na dan 19.07.2007., već tek postojanje duga na dan 30.06.2011.

              10.2. Nadalje navodi da je iz ovršnog spisa OS Ž. broj Ovr-1044/09 proizlazi dokazanim da ovrha uopće nije vođena na temelju aneksa I i 2, već isključivo na temelju ugovora o kreditu broi:5221/K12004 radi naplate novčane tražbine 271.393,97 kn da je samo na , temeljni ugovor stavljena potvrda ovršnosti, ne i na anekse ( a morala temeljem zakona), dok je provedenim vještačenjem utvrđeno da je sa danom 30.11.2009. l-tuženik I. M. preplatio tražbinu za 17.756,52 kn. a kako se ovrha vodila na temelju izvatka iz poslovnih knjiga na dan 11.02.2008. gdje je utvrđena tražbina tužitelja iznosila 271.393,97 kn (u međuvremenu dokazano pretplaćena ovrhom). jasno je da na dan 19.07.2007. tužitelj nije dokazao niti dospjelost tražbine a niti insolventnost l-tuženika I. M., te se poziva na sudsku praksu i to presudu Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-817/2016 od 01.03.2017.

              11. Tužbu, tužena A. M. smatra neosnovanom i po drugim pravnim osnovama, budući da je tijekom postupka dokazano, da sklopljeni ugovor od 19.07.2007. de facto predstavlja naplatni ugovor, budući da tuženici  u vrijeme sklapanja nisu živjeli zajedno, jer je uključio osim rješavanja njezinog stambenog pitanja i tada stambenog pitanja za djecu i rješavanje njezina pitanja zakonskog uzdržavanja, a kako je dokazano, u vrijeme sklapanja ugovora uopće drugotužena A. M. nije znala za kredite i dugove, stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pobijanje iz čl. 67 st. 1 i 2. ZOO. odnosno nastupio je protek prekluzivnog roka iz čl.71 st. 1 ZOO u vezi s čl .67 st. 1.   ZOO, jer se u konkretnom slučaju ne radi o darovnom ugovoru, već de facto naplatnom ugovoru.

              12. U prilog osnovanosti prigovora prava na dom 2-tužena A. M. navodi da nema nikakvih nekretnina u (su)vlasništvu i posjedu u RH, tako da joj predmetna nekretnina čini jedini dom, a živi isključivo od nacionalne mirovine koja iznosi 120,71 EUR/909,49 kn mjesečno dok nije sporno da osobe koje ostvaruju pravo na nacionalnu mirovinu prema Zakonu o nacionalnoj naknadi za starije osobe (NN br.62/20) uz osnovni uvjet da je hrvatski državljanin i da je navršio 65 godina života, mora imati i daljnje uvjete kao: da 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava imaju neprekidno prebivalište RH, da nije korisnik mirovine niti osiguranik u obveznom mirovinskom osiguranju, da njegov prihod niti prihod članova njegovoga kućanstva ostvaren u prethodnoj kalendarskoj godini po članu kućanstva mjesečno ne prelazi utvrđeni iznos nacionalne naknade za starije osobe od 120,71 EUR/909,49 kn, da nije korisnik prava na zajamčenu minimalnu naknadu prema propisima o socijalnoj skrbi, da mu nije priznato pravo na uslugu smještaja prema propisima o socijalnoj skrbi, da nije sklopio ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ili ugovor o doživotnom uzdržavanju kao primatelj uzdržavanja.

              13. Nadalje nije niti sporno da 2-tužena A. M. od 1985 godine neprekidno ima prebivalište u predmetnoj nekretnini, odnosno nema druge nekretnine u kojima bi mogla živjeti, pa s obzirom na dugotrajnost življenja u predmetnom nekretnini ta nekretnina po svim kriterijima Konvencije za zaštitu ljudskih prava i to čl. 8. i čl. 1 Protokol 1 predstavlja dom predlagateljice i ima odgovarajuću zaštitu u skladu s navedenim članovima Konvencije, a dugotrajnost bivanja u njoj dokazuje kako je veza sa njome dovoljno jaka, stvarna i trajna (kontinuirana). pri tome je bitno naglasiti i na stajališta iskazana primjerice u odlukama Ustavnog suda RH 1.1-111-46107 od 22.12.2020.: LI-111-5342/2012 od 25.10.2016.: 1.1-111-635412016 od 08.02.2017 i dr.) da prigovor prava na dom je u primjeni ne samo u sporovima gdje je tužitelj država ili jedinica lokalne samouprave i uprave. već i o sporovima između fizičkih osoba. pa tako samim time i slučaju tužitelja.

              14. Slijedom navedenog ovdje se dokazano radi o jedinoj nekretnini koju 2-tužena A. M. posjeduje i u kojoj može stanovati i koja služi za zadovoljenje i zadovoljenje njezinih osnovnih životnih potreba od 1985 pa sve do današnjeg dana, te zato što nema druge nekretnine niti drugih mogućnosti da svoje potrebe za stanovanjem zadovolji (starije životne dobi Stara 69 godine), živi od nacionalne mirovine" koja je nedostatna da bi mogla na drugi način dugoročno ostvariti i realizirati stambeno zbrinjavanje, dok suprotno tome tužitelj u vlasništvu samo na području bivše Općine Ž. ima više od 17 kuća i stanova (u RH i znatno više) pa svako razuman i realan dužan je u takvim prilikama zakonom ocijeniti da bi šteta koju bi 1 -tužena A. M. trpjela bila daleko veća od koristi koju bi tužitelj imao naplatom duga prodajom jedine nekretnine, obiteljske kuće, doma 2-tužene A. M., jer bi prodajom doma bila narušena pravična ravnoteža interesa jer je svakako značajniji interes tužena da se sačuva dom od interesa moćnog i imućnog tužitelja da naplati dug. Miješanje javne vlasti u pravo na dom prodajom nekretnina u konkretnom slučaju níje nužno pa sud prigovor prava na dom naprosto mora uvažiti, u slučaju da se odbije tužba i tužbeni zahtjev, jer miješanje svakako nije nužno u konkretnom slučaju (osim što je tužba neosnovana).

              15. Slijedom navedenog. predlaže se odbijanje tužbenog zahtjeva. te usvajanje prigovora prava na dom 2-tužene A. M. 

16. Nesporno je da je u historijatu tužbe tužitelj naveo  jedino ugovor o kreditu i, ne navodeći Aneks I i Aneks II koje je prvi puta naveo sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, potom je tužitelj u pismenom podnesku od 15. listopada 2012. g. u izreci predložene presude naveo kako Ugovor o kreditu, tako i Aneks I i Aneks II.

17. Navođenje pored ugovora o kreditu Aneksa I i Aneksa II ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08,  57/11, 148/11 i 25/13 u daljnjem tekstu ZPP). Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

18. Zaključeni Aneks I i Aneks II ne predstavljaju nove ugovore o kreditu odnosno zasebne radnje od kojih bi se računao rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju, već su sastavni dio osnovnog Ugovora o kreditu. U takvoj situaciji riječ je, u okviru istog činjeničnog supstrata i postavljenog tužbenog zahtjeva, o dopuni činjenične osnove tužbe te se ista ne može smatrati preinakom tužbe, jer takvom dopunom nije promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva, ovakav sav zauzima i Vrhovni sud RH u rješenju posl. br. Rev-3436/2019-2 od 30. studenoga 2022., koja odluka je donesena u ovoj pravnoj stvari.

19. Prigovor stvarne nenadležnosti je neosnovan temeljem odredbe čl. 34 b. ZPP-a.

              20. Proveden je dokaz uvidom u spis ovog suda posl. br. Ovr - 1044/09, uvidom u obračun kamata, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke I. Š., kao i njegovim saslušanjem, saslušanjem tuženika I. M. i A. M., saslušanjem svjedoka K. V., uvidom u podatke zk. odjela ovog suda o vlasništvu tužene A. M. na nekretninama i u podatke o vlasništvu tužitelja na nekretninama.

              21. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja prozilazi da su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 66. ZOO-a za pobijanje dužnikove pravne radnje. Nadalje proizilazi da je osnovan prigovor prava na dom drugotužene A. M.

              22. Nesporno je da je kod ovog suda vođen ovršni postupak u pravnoj stvari ovrhovoditelja Imetak Š. k. z. iz Ž. protiv ovršenika I. M. iz Ž. radi namirenja potraživanja iz ugovora o kreditu br. 5521/K/2004 od dana 31. prosinca 2004.g., te se potraživao iznos od 271.393,97 kn s kamatom od 11. veljače 2008.g., ovrha se provodila na suvlasničkom dijelu ovršenika koji se sastoje od 1/3 dijela na k.č. br. … iz z.k. ul. … k.o. Ž. U navedenom postupku ovrhovoditelj je kupio ovršenikov suvlasnički dio na nekretninama na kojima je određena ovrha, za iznos od 98.000,00 kn s tim da je kupoprodajna cijena prebijena s tražbinom ovrhovoditelja što znači da je dug djelomično umanjen ali nije u potpunosti namiren.

              23. Nesporno je da su tuženik I. M. i tužena A. M. bivši bračni drugovi te da je tužena A. M. kao tužiteljica podnijela kod ovog suda 1. rujna 2009.g. tužbu protiv tuženika I. M. kojom traži da joj se prizna 1/2 dijela na k.č. br. … s osnova bračne stečevine s tim da je tužbu tijekom postupka povukla.

              24. Nesporno je da su tuženi dana 19. veljače 2007.g. sklopili darovni ugovor po kojem je tuženik I. M. tuženoj A. M. darovao nekretnine iz z.k. ul. … k.o. Ž. k.č. br. … .             

              25. Sporna je visina tražbine, insolventnost tuženika I. M., pravna narav darovnog ugovora s obzir9om da tužena A. M. navodi da je riječ o naplatnom pravnom poslu, kao i pozivanje A. M. na pravo na dom.

              26. Temeljem čl. 66 st. 1 Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekstu ZOO (N/N 35/05, 41/08, 88/09 u daljnjem tekstu ZOO) tužitelj kao vjerovnik koji ima dospjelo potraživanje za isplatu ovlašten je pobijati pravnu radnju svog dužnika I. M., predmetna tužba za dug po kreditu je podnesena u roku iz čl. 71 st. 1 ZOO-a, budući da je raspolaganje učinjeno dana 19. veljače 2007.g., a je tužba  predana sudu 30. lipnja 2009.g., odnosno u roku od tri godine,  te je tuženik I. M. u smislu odredbe čl. 67 st. 3 ZOO-a znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku.

27. Nadalje, tužitelj je u smislu odredbe čl. 66 st. 2 dokazao da je poduzeta radnja na njegovu štetu, budući da je tužitelj kao ovrhovoditelj vodio ovršni postupak za predmetno potraživanje kod ovog suda u predmetu posl. br. Ovr-1044/09 u kojem se djelomično namirio za svoje potraživanje, a potom se tužitelj obratio H. A. A. B. d.d. dostavljanjem zadužnice te je dobio obavijest od 15. lipnja 2009. g. iz koje je vidljivo da mu se vraća navedena zadužnica uz napomenu da po predmetnom osnovu prisilne naplate nije moguće provoditi naplatu iz razloga što je dužnik I. M. odjavio obrt.

28. Budući da je između stranaka sporno da li postoji dug I-tuženika I. M. prema tužitelju i u kojem iznosu, valjalo je knjigovodstvenim vještačenjem utvrditi visinu duga.

29. Uvidom u nalaz i mišljenje sud. vještaka knjigovodstvene struke I. Š. vidljivo je da je sudski vještak utvrdio visinu duga po predmetnom ugovoru o kreditu s aneksima, te je utvrdio da je u ovršnom predmetu ovog suda posl. br. Ovr. 1044/09 navedena glavnica od 289.261,02 kn na što su obračunate zakonske zatezne kamate od 62.847,80 kn. Dalje navodi da se glavnica sastojala od 184.385,81 kn a ostalo su zakonske zatezne kamate i sudske pristojbe. Budući da se u ovršnom postupku  namirio iznos od 98.000,00 kn, navodi da je ovaj iznos tretirao kao djelomičnu otplatu kredita, uz to navodi da je uzeo u obzir sve uplate po navedenom kreditu koje su izvršene od 31. prosinca 2004.g. do 26. travnja 2010.g. nakon čega je utvrdio visinu duga na dan 30. lipnja 2009.g. kao dan posljednje promjene na karticama kredita prije ovrhe, potom je utvrdio visinu duga na dan 30. lipnja 2011.g. i utvrdio da glavnica iznosi 87.902,86 kn i kamate 154.693,28 kn odnosno ukupno 242.596,14 kn.

              30. Sudski vještak I. Š. na ročištu navodi da je prilikom vještačenja uzeo u obzir predmetni ugovor o kreditu sa dva aneksa, te je utvrdio ukupan dug, kako po kreditu tako i po aneksima, smatra da je ekonomski nemoguće promatrati predmetni ugovor odvojeno od ovršnog postupka jer se u ovršnom postupku ovrhovoditelj djelomično naplatio u iznosu od 98.000,00 kn, a u pravnu ocjenu navodi da ne može ulaziti.

              30.1. U dopuni nalaza i mišljenja sudski vještak knjigovodstvene struke navodi da, ukoliko se uzme u obzir da su sve uplate koje su izvršene od strane tuženika I. M. tužitelju izvršene s namjerom povrata duga po kreditu, stanje kredita na 2. srpnja 2012. g. bez iznosa vrijednosti izlicitirane nekretnine iznosilo bi 81.426,27 kn, kada bi se u navedene uplate pridodala vrijednost izlicitiranih nekretnina proizilazi da bi 30. studenog 2009. g. kredit bio preplaćen za 17.756,52 kn a s uplatom od 26. travnja 2010. g. preplata bi iznosila 27.756,52 kn, međutim ostalo bi neizmireno potraživanje po dva aneksa ugovora koje bi iznosilo 288.266,44 kn.

              30.2. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka knjigovodstvene struke proizilazi da tuženik I. M. nije namirio dug tužitelju po ugovoru o kreditu, Aneks I i Aneksu II, te da je djelomičnim namirenjem preostao dug u iznosu od 242.596,14 kn s tim da glavnica duga iznosi 87.902,86 kn a kamata na glavnicu 154.693,28 kn.

31. Tužitelj je dokazao da je postojao dug tuženika I. M. i u vrijeme kada je sklopljen darovni ugovor (19. veljače 2007.) budući da u nalazu i mišljenju sudskog vještaka knjigovodstvene struke stoji da počev od 31. prosinca 2004. postoji dug tuženika I. M. prema tužitelju te se dug u daljnjem periodu povećavao unatoč uplati iznosa od 9.601,84 kn 15. travnja 2005., uplati iznosa od 36.500,00kn 17. svibnja 2005., uplati iznosa od 72.900,00 kn 16. lipnja 2005., uplati iznosa od 72.500,00 kn 8. srpnja 2005., te uplati iznosa 247,90 kn 10. siječnja 2006. a potom namirenjem iz kupoprodajne cijene prodane nekretnine tuženika I. M. u iznosu od 98.000,00 kn.

32. Nesporno je da je ugovor o kreditu sklopljen 31. prosinca 2004., da je odobren kredit u iznosu od 235.376,00 kn u protuvrijednosti iznosa od 31.300,00 eura, da je kredit odobren s rokom otplate od 3 mjeseca, odnosno do 30. ožujka 2005. Sve ovo ukazuje da je i 19. veljače 2017. postojao dug tuženika I. M. prema tužitelju.

              33. Nadalje tužitelj je dokazao insolventnost prvotuženika I. M. s obzirom da je tužba podnesena nakon provedenog ovršnog postupka  na drugoj imovini prvotuženika I. M. u kojem postupku je dug djelomično namiren, a banka je kao nenaplativu vratila tužitelju zadužnicu prvotuženika I. M.

              34. Vezano za "pravnu narav" darovnog ugovora saslušana je svjedokinja K. V. kao i tuženici.

35. Svjedok K. V. u svom iskazu navodi da su tuženici njezini roditelji, da je ona u roditeljskoj kući živjela negdje do 2001. g. a potom se odselila u Z. s tim da je u periodu od 2006. do 2008. g. živjela u V. Za svog oca je navela da je imao moždani udar 2002. ili 2003. g. a iza toga je njegov posao došao u probleme te su se njezini roditelji rastali, koliko se ona sjeća 2007. g., radi čega su njezini roditelji podijelili imovinu. Njezinoj majci koja je bila nezaposlena je pripala kuća koja je predmet ovog postupka a ocu je pripao dio na drugoj kući u Županji, s tim da je ostao bez tog dijela "jer mu je otet". Majci je pripala kuća koja je predmet postupka te su roditelji osim što su na taj način podijelili bračnu stečevinu imali namjeru i da se riješi pitanje uzdržavanje majke od strane bivšeg supruga.

 

35.1. Na upit punomoćnika tužitelja navela je da je po njezinoj procjeni njezin otac zbog moždanog udara bio "nesposoban" sklopiti ugovor o kreditu, te da mu se zdravstveno stanje nije poboljšalo niti u vrijeme sklapanja darovnog ugovora 2009. g. međutim ona smatra da to jedno s drugim nema veze te ona smatra da je otac darovanjem rješavao uzdržavanje supruge, te se tužena trenutno uzdržava od socijalne pomoći. Nadalje je navela da je njezin otac smatrao za svoju dužnost da kuću koja je predmet ovog postupka prenese u vlasništvo njezine majke jer ista nije imala izvor sredstava te je uz to morala školovati tada punoljetno dijete u R., a njezina majka tijekom trajanja bračne zajednice nije bila u radnom odnosu, nije bila u radnom odnosu niti u vrijeme kada su tuženici odnosno njezini roditelji vršili diobu bračne stečevine.

              36. Tuženik I. M. u svom iskazu navodi da je s II-tuženom bio u braku od 1973. g., predmetne nekretnine koje su tada u naravi predstavljale gradilište kupili su 1981. g. potom su sagradili kuću uz podjednak doprinos. Dalje, navodi da je prije sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju predmetnih nekretnina on bio upisan kao samovlasnik predmetne nekretnine, a predmetno darovanje je izvršio budući da on i supruga unazad 7 do 8 godina ne žive zajedno a brak su razveli prije 2,5 do 3 godine. Nadalje je naveo kako predmetne nekretnine su zajednička stečevina njega i II-tužene a nekretnine joj je darovao u cijelosti a ne u 1/2 iz razloga što je bio svjestan da je njegova bivša supruga mogla tražiti uzdržavanje. Učinio je nespornim da u vrijeme darovanja nije imao druge nekretnine u svom vlasništvu.

              36.1. Budući da su tuženici brak sklopili 1973. g., predmetne nekretnine koje su u to vrijeme predstavljale gradilište, kupili su 1981. g. te sagradili kuću a brak razveli 2008. g., proizilazi uvjerljivim iskaz I-tuženika da je II-tužena sudjelovala u stjecanju predmetnih nekretnina, a nesporno je da je II-tužena podnijela tužbu radi utvrđenja bračne stečevine na predmetnim nekretninama, koju je povukla uz navode da će u ovom parničnom postupku, što je i učinila, zatražiti da se pitanje bračne stečevine riješi kao prethodno pitanje.

37. Tuženik A. M. u svom iskazu navodi da kuća u kojoj živi je njezin jedini dom u kojem živi od 1984., tu kuću su ona i njezin bivši suprug stekli zajedno, za vrijeme trajanja bračne zajednice, budući da su se vjenčali 1973. U vrijeme razvoda, navodi da je ona suprugu prepustila svu imovinu, jer joj je bilo bitno da ima kuću u kojoj će živjela, radi čega je on njoj u toj podjeli imovine darovao svoju polovinu kuće. Druge nepokretne imovine osim ove kuće ona nema. Do unazad 10 ili 12 godina je primala najamninu za poslovni prostor u drugoj kući koju je tužitelj "kupio za dug", te od tada nema nikakve prihode, radi čega je bila prisiljena ishoditi socijalnu pomoć, a unazad 2 do 3 godine ima pravo na nacionalnu mirovinu, koja iznosi 100,00 eura, te se od toga uzdržava.

37.1. Na pitanje svog punomoćnika navela je da ona u vrijeme kada je dijelila imovinu sa bivšim suprugom, a kada je i sklopljen sada pobijani darovni ugovor, ona za nikakve dugove svog supruga niti njegovog obrta nije znala, za sve je saznala kasnije kada je dobila "poštu od Imetka". Nadalje je navela da je njezin bivši suprug, iz predmetne kuće iselio 2009. godine, a te godine su se i razveli, a iz braka imaju troje djece, svi su punoljetni, sin živi u Ž., jedna kći u Z., a jedna kći živi u Nj. i još se uvijek školuje. 

37.2. Na daljnje pitanje svog punomoćnika navela je da u drugoj kući koju je "Imetak kupio za dug" i sada žive njezin bivši suprug i sin, a u toj kući se nalazi poslovni prostor za koji je ona unazad 10 do 12 godina primala zakupninu. Za sebe je navela da se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji, da npr. tijekom ljetne sezone ode raditi na more ali svega 10-ak dana u pripomoć nekome, da bi malo sebi priskrbila sredstava, a ponekad joj u okviru svojih skromnih mogućnosti pomognu kćerke, koje su obje podstanari, jedna u Z., jedna u Nj., dok ona sama živi u predmetnim nekretninama.

37.3. Na pitanje punomoćnika tužitelja koje pitanje je glasilo: "Da li ste darovanjem kuće htjeli spasiti kuću?" Tužena A. M. koja je prema zapažanju suca u lošem psihofizičkom stanju, oborene glave, je rekla "ne znam", vrteći glavom u znak negodovanja, dalje navodeći kako nju pripada predmetna kuća koja joj je pripala u podjeli bračne imovine jer tada nije znala ni za kakve dugove, a bivši suprug ju je držao u uvjerenju kako postoje i neki stanovi u Zagrebu kao bračna stečevina, a poslije se ispostavilo da su ga "svi izvarali", te napominje da je bivši suprug doživio i moždani udar prije razvoda braka.

              38. Nisu se mogli prihvatiti navodi tuženika I. M. i  A. M. i svjedoka K. V. da pobijani ugovor predstavlja naplatni pravni posao, odnosno ugovor o podjeli bračne stečevine i izvršenja obveze uzdržavanja drugotužene A. M. od strane njezinog bivšeg supruga prvotuženika I. M. Da su točni ovi navodi tada su tuženici mogli sklopiti ugovor o podjeli bračne stečevine a u odnosu na zakonsku obvezu uzdržavanja bivšeg bračnog druga mogli su npr. sklopiti nagodbu, što nisu učinili nego je tužena A. M. podnijela tužbu protiv prvotuženika I. M. za utvrđenje da kuća koja je predmet ovog postupka predstavlja bračnu stečevinu stranaka na jednake dijelove, koju tužbu je povukla.

              39. Sporno je da li bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva bilo povrijeđeno pravo na dom drugotužene A. M.

40. Odredbama čl. 34. i 35. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 15/14 u daljem tekstu Ustav RH) proklamirano je pravo i zaštita nepovredivosti doma te osobnog i obiteljskog života, a koja zaštita je proklamirana i odredbom čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( Narodne Novine- Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/01 u daljem tekstu Konvencija) međutim Ustavom RH proklamirana je i zaštita prava vlasništva čl. 48 kao i odredbom čl. 1. navedene Konvencije.

41. Opisana činjenična i pravna situacija vezana za tužbeni zahtjev tužitelja koji ima dospjelo potraživanje prema tuženiku I. M. te koji traži da pravna radnja njegovog dužnika I. M. (darovni ugovor) izgubi pravni učinak prema tužitelju, slijedom čega traži da tužena A. M. je dužna trpjeti namirenje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku I. M., protiv tužene A. M. kao korisnika za stanovanje predmetne nekretnine u naravi kuće potvrđuje da se radi o dva suprostavljena privatna interesa stranaka i to pravo na namirenje svog potraživanja na strani tužitelja i prava na dom na strani tužene A. M.

              42. Potrebno je napomenuti da prigovor prava na dom iznesen na glavnoj raspravi je pravodoban, ovo stoga što tužena A. M., iako je za ovu činjenicu znala u ranijem tijeku postupka, tu činjenicu u ranijem tijeku postupka nije smatrala pravno relevantnom, a ovdje je sud imao u vidu dosadašnju praksu da osoba kojoj prijeti gubitak doma treba barem na glavnoj raspravi istaknuti činjenicu da se postupak vodi o njezinoj jedinoj nekretnini ili neku sličnu okolnost.

              43. Da bi došlo do povrede čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potrebno je najprije utvrditi što čini dom u smislu citirane Konvencije.

              44. Dom u smislu navedene Konvencije je svaka nekretnina koja služi za stanovanje ovlaštenika koji se poziva na pravo na dom, ali i njegove obitelji, a dom pri tome čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. Dakle, da bi se nešto u smislu citirane Konvencije smatralo domom potrebno je to da nekretnina služi za stanovanje, te da je ona nastanjena, a iznimno domom se može smatrati i nekretnina u kojoj se uopće ne živi i ne namjerava živjeti, pri čemu je potrebno da postoji iznimno jaka subjektivna povezanost s tim mjestom.

              45. Na ovo pravo mogu se pozivati sve osobe kojima prijeti gubitak doma prisilnim iseljenjem, a očito je da usvajanjem tužbenog zahtjeva, koji je usmjeren na dužnost trpljenja prodajom kuće tuženoj A, M. prijeti gubitak doma prisilnim iseljenjem, stoga je ona aktivno legitimirana na ulaganje ovog prigovora.

              46. Radi ocjene povrede prava na dom potrebno je provesti test razmjernosti.

              47. Prilikom provođenja testa razmjernosti potrebno je provesti postupak u kojem će se odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja, a to je u ovom predmetu pravo na dom tužene A. M., a taj postupak se zove test razmjernosti, koji se sastoji od utvrđenja: mogu li se sporne nekretnine smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom, je li to miješanje utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te ako jeste, je li mjera iseljenja nužna u demokratskom društvu odnosno potrebno je ispitati je li miješanje nužno u demokratskom društvu odnosno je li prihvaćanje tužbenog zahtjeva razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti.

              48. Tužena A. M. je iskazala da u kući koja je predmet ovoga postupka živi neprekidno od 1984., da nema drugih nekretnina koje bi mogla koristiti za stanovanje, a također, ni njenih troje punoljetnih djece nemaju nekretnine za stanovanje. Na ovaj iskaz tužene A. M. nije bilo prigovora, a iz podataka zk. odjela ovog suda (te službena bilješka od 12. listopada 2023.) proizilazi da su točni  navodi A. M. te da joj je predmetna kuća jedina nekretnina.

              49. Imajući u vidu ovakav iskaz tužene A. M., kao ovlaštenika koji se poziva na pravo na dom iz kojega je utvrđeno da je kuća koja je predmet ovoga postupka nekretnina koja njoj služi za stanovanje, da niti ona, niti članovi njene obitelji nemaju drugih nekretnina koje bi mogli koristiti za život, po stavu ovoga suda ona je i ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost sa navedenom nekretninom, (kućom koju je stjecala zajedno sa tuženikom I. M. u bračnoj zajednici) u kojoj živi neprekidno stanuje od 1984. Dakle, ta kuća se u smislu citirane Konvencije smatra domom, jer je to nekretnina koja služi za stanovanje tuženoj A. M., u kojoj stanuje 39 godina, postoji i iznimno jaka subjektivna povezanost tužene A. M. s tim mjestom, zbog navedenog isti se može smatrati domom u smislu čl. 8. citirane Konvencije. Pri čemu je potrebno istaknuti da osim što ova kuća predstavlja jedini dom tužene A. M., da ona nije vlasnica drugih nekretnina i ekonomski je ugrožena osoba, bez imovine kojom bi sebi osigurala neki drugi smještaj odnosno dom, budući da joj je jedini prihod tzv. nacionalna mirovina u iznosu od 100,00 eura.

              50. Činjenice je da bi presudom kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužena A. M. bila iseljena, jer se traži njezino trpljenje da tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku I. M. ostvari prodajom kuće na javnoj dražbi, što predstavlja akt miješanja u pravo na poštovanje njenog doma, a zakonitost miješanja tužitelja proizlazi iz odredbe čl.66- do 71. ZOO. pa je miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu.

              51. Legitimnost cilja miješanja u pravo na dom proizlazi iz zakonskog prava tužitelja na pobijanje pravnih radnji svog dužnika i iz prava tužitelja na namirenje, nasuprot zaštiti prava na dom tužene A. M.

              52. Iako je zahtjev tužitelja za namirenje kojim bi doveo do iseljenja tužene A. M. utemeljen na zakonskoj odredbi čl.66- do 71. ZOO, tužitelj nije dokazao da mu je predmetne kuća potrebna radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja osoba čije su potrebe veće od potrebe tužene A. M. ( a prema podacima zk. odjela ovog suda ima veći broj nekretnina u svom vlasništvu). Tužitelj je dokazao da ima ekonomski interes - pravo na namirenje duga, no ekonomski interes nije dovoljan razlog miješanja u pravo na dom tužene A. M., a usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja predstavljao bi miješanje u pravo na dom tužene A. M., kao ekonomski slabije strane od tužitelja, a tužitelj tuženoj A. M. kao ekonomski slabijoj strani nije pružio dovoljnu zaštitu na drugi način, osiguravajući joj drugi smještaj kojeg tužena A. M. zbog svog lošeg ekonomskog stanja nije u mogućnosti osigurati. Stoga miješanje od strane tužitelja nije dopušteno, jer ono nije nužno u demokratskom društvu, a prihvaćanje tužbenog zahtjeva nije razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti, jer prihvaćanje tužbenog zahtjeva bi dovelo do iseljenja tužene iz jedinog doma, što nije razmjerno legitimnom cilju tužitelja da se namiri na toj kući koji predstavlja jedini dom tužene A. M., a iseljenje tužene A. M. kao ekonomski i socijalno ugrožene osobe radi prava tužitelja na namirenje ne bi bilo u skladu sa tekovinama demokratskog društva u državi koja je čl.1. Ustava RH proklamirana kao demokratska i socijalna država.

              53. Imajući u vidu navedeno utvrđeno je da je osnovan i prigovor prava na dom koji je istakla tužena A. M.

54. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1, a u svezi s čl. 155 st. 2 ZPP-a tuženoj A. M. je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to prema priloženom troškovniku priznat joj je trošak sastava odgovora na tužbu, za što joj se temeljem odredaba Tbr. 8 toč. 1 Tbr. 9 toč. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 u daljem tekstu Tarifa)mogao priznati iznos od 250 bodova s obzirom na vrijednost predmeta spora od 242.596,14 kn, zastupanja na ročištima od 8. ožujka 2010. g., 10. studeni 2010. g., 8. veljače 2011. g. i 28. veljače 2012. g. i  4. veljače 2016., koja su odgođena prije upuštanja u raspravljanje za što se temeljem Tbr. 9 toč. 5 Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, te trošak zastupanja na ročištima  od 21. prosinca 2010. g., 12. travnja 2011. g., 6. listopada 2011. g., 6. prosinca 2011. g., 17. travnja 2012. g., 16. listopada 2012. g., 26. ožujka 2013. g., 15. ožujka 2016. g., 21. travnja 2016. g., 7. rujna 2023. i 12. listopada 2023. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za svako ovo ročište temeljem Tbr. 9 toč. 1 Tarife iznos od 250 bodova.

54.1. Nadalje priznat je trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 27. studeni 2023. za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, također je priznat trošak sastava žalbe od 5. svibnja 2013. g. za što se temeljem Tbr. 10 toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 312,50 bodova. Tuženoj A. M. je priznat i trošak sastava podneska od 9. listopada 2023. u kojem se očituje o osnovanosti prigovora prava na dom za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. tarife mogao priznati iznos od 250 bodova.

54.2. S obzirom na navedeno tuženoj A. M. je priznat trošak zastupanju po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 9.612,03 eura 72.421,88 kn, u čemu je sadržan i PDV.

54.3. Tuženoj A. M. se nije mogao priznati zatraženi trošak zastupanja na ročištu od 4. studeni 2009. s obzirom da tog dana nije održano ročište kao i trošak zastupanja na ročištu 31. svibnja 2016. g. na kojem je bila osobno bez punomoćnika te joj nije priznat trošak sastava podnesaka od 4. veljače 2016. i 15. ožujka 2016., kao niti sastav odgovora na reviziju jer nisu bili nužni za vođenje postupka.

55. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) dosuđeni iznosi iskazani su i u eurima po fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

 

 

U Županji, 27. studenoga 2023.

Sudac:

Anica Pastović v.r.

 

 

 

 

 

              Uputa o pravnom lijeku :

              Protiv ove presude, dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste. Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

                           

 

              Obavijest :

1. H. G., odvjetnik u O., 
2. I. M., Ž.,
3. K. G., odvjetnik u Ž.