Poslovni broj: Usž-2359/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. B. GRAD d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 10120762395, zastupanog po opunomoćeniku Miljenku Krželju, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Pavlak & Partneri j.t.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 3, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi ovrhe poreznog duga, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3395/2018-11 od 25. veljače 2020., a povodom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3442/2021 od 13. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se žalba tuženika i poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3395/18-11 od 25. veljače 2020. i sudi se: Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-01/18-01/494, urbroj: 513-04/18-2 od 12. rujna 2018. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-20/2018-001/9117, urbroj: 513-007-01/2018-01 od 25. srpnja 2018.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, točkom I. izreke poništava se rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-01/18-01/494, urbroj: 513-04/18-2 od 12. rujna 2018. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-20/2018-001/9117, urbroj: 513-007-01/2018-01 od 25. srpnja 2018. Točkom II. izreke nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn, a točkom III. izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora preko iznosa navedenog u točki II. izreke.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja o ovrsi, kojim se utvrđuje da tužitelj kao ovršenik, na dan 25. srpnja 2018. duguje temeljem ovršnih isprava iznos od 4.495.542,77 kn, te je određeno da će se naplata provesti pljenidbom i prijenosom sredstava koje ima na računu kod banke. Ujedno se nalaže Financijskoj agenciji da provede ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika sa svih ovršenikovih računa i na oročenim novčanim sredstvima, sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

3. Protiv označene presude žalbu je izjavio tuženik iz svih razloga propisanih odredbom članak 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da je postupak predstečajne nagodbe otvoren 7. veljače 2014., te da je vjerovnik, porezno tijelo, sukladno odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine, broj 108/12., 144/12., 81/13., 112/13. – dalje: ZFPPN) izvršilo prijavu tražbine u ukupnom iznosu od 10.743.463,20 kn, od kojeg iznosa se iznos od 375.085,32 kn odnosi na dugovanje po računu 1651 – porez na dobit, a koji iznos se odnosi na predujmove poreza na dobit utvrđene temeljem prijave poreza na dobit za 2012. Navodi da je nesporna činjenica da je porezno tijelo u prijavi tražbine, u vezi iznosa poreza na dobit, navelo da se isti prijavljuje temeljem prijave poreza na dobit (PD obrazac) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013., te da je ovršna isprava prijava poreza na dobit (PD obrazac) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. Tuženik ističe da je nesporna činjenica i to da je tužitelj dana 21. veljače 2014. poreznom tijelu podnio godišnju prijavu poreza na dobit za 2013. te je u istoj iskazao obvezu poreza na dobit za 2013. u iznosu od 3.597.120,72 kn. Nadalje, navodi da je porezno tijelo u postupku predstečajne nagodbe moglo prijaviti samo tražbine koje su dospjele do dana otvaranja postupka 7. veljače 2014. u iznosima koja je imao evidentirana u svojim službenim evidencijama, odnosno nije moglo izvršiti prijavu tražbine i to za iznos od 3.597.120,72 kn, a koji je tužitelj prijavio poreznom tijelu 21. veljače 2014. u prijavi poreza na dobit za 2013. Pojašnjava da je u prijavi tražbine sadržan samo iznos od 375.085,32 kn poreznog dugovanja evidentiranog na računu 1651 – porez na dobit, a koji iznos se odnosi na predujmove poreza na dobit utvrđene temeljem prijave poreza na dobit za 2012. Iz navedenog tuženik zaključuje da predstečajna nagodba proizvodi pravne učinke samo u pogledu tražbina koje su nastale do dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe, te bi u predmetnoj stvari ovršna isprava, prijava poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. trebala izgubiti u odnosu na tužitelja pravnu snagu samo za iznos od 375.085,32 kn, dok bi u pogledu iznosa od 3.597.120,72 kn koji je prijavljen temeljem prijave poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. trebala zadržati pravnu snagu ovršne isprave, s obzirom da je sam tužitelj istu podnio poreznom tijelu nakon što je otvoren postupak predstečajne nagodbe. Iz navedenih razloga predlaže da se poništi prvostupanjska presuda.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da tuženik žalbu temelji na prigovorima kojima nastoji netočno prikazati i osporiti dospjelost tražbina prijavljenih u predstečajnoj nagodbi, kao i činjenicu da je predmetnu tražbinu prijavilo samo porezno tijelo. Smatra da su navodi tuženika iz prvog dijela žalbe o tome kako porezno tijelo nije moglo izvršiti prijavu tražbine netočni jer je upravo porezno tijelo prijavilo tražbinu sukladno ZFPPN-a dana 5. ožujka 2014., te je kao dokaz prijavi o postojanju tražbine priložena i prijava poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. Navodi da je sud u presudi utvrdio da je porezno tijelo prijavilo tražbinu prema tužitelju kao dužniku u ukupnom iznosu od 10.743.463,30 kn po osnovi poreznog duga, a koji obuhvaća predmetni porez na dobit za 2013. godinu temeljem godišnje prijave za tu godinu pa je iz toga nedvojbeno da je taj porezni dug obuhvaćen sklopljenom predstečajnom nagodbom. Nadalje navodi da je drugi žalbeni navod tuženika da bi ovršna isprava, prijava poreza na dobit trebala izgubiti pravnu snagu samo za iznos od 375.085,32 kn, netočan i u suprotnosti s priloženim dokazima, posebno s navedenom prijavom tražbine poreznog tijela, kao i s odredbama navedenog ZFPPN. Ističe da se radi o porezu na dobit koji se sukladno odredbama članka 72. ZFPPN prijavljuje kada je dospio, a koji članak citira i tuženik, međutim, propušta ga primijeniti. Smatra da je tijekom postupka dokazao činjenicu da je prijava poreza na dobit iz 2013. bila obuhvaćena u prijedlogu prijava tražbina, a posljedično tome obuhvaćena i kasnije sklopljenom i odobrenom predstečajnom nagodbom. Tužitelj navodi, da kada bi se i pošlo od pretpostavke da porezno tijelo nije prijavilo prijavu poreza na dobit za 2013., istom je nastupila prekluzija prava na naplatu poreznog duga, budući da je svoju tražbinu trebao prijaviti vodeći se odredbom članka 72. ZFPPN. Iz navedenog razloga predlaže da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Žalba je osnovana.

6. Ustavni sud Republike Hrvatske, odlukom broj: U-III-3442/2021 od 13. svibnja 2025. usvojio je ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo presudu ovoga suda, poslovni broj: Usž-2499/20-3 od 3. veljače 2021. i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

7. Navedenom presudom ovoga suda, usvojena je žalba tuženika i poništena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3395/18-11 od 25. veljače 2020. te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-01/18-01/494, urbroj: 513-04/18-2 od 12. rujna 2018. (rješenje tuženika) i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-20/2018-001/9117, urbroj: 513-007-01/2018-01 od 25. srpnja 2018. (prvostupanjsko porezno rješenje) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

8. Navedenom presudom Upravnog suda u Zagrebu poništeno je rješenje tuženika od 12. rujna 2018. i prvostupanjsko porezno rješenje od 25. srpnja 2018. te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora zatraženog iznosa.

9. Prvostupanjski se sud u obrazloženju presude pozvao na prijavu tražbine vjerovnika, Ministarstva financija od 3. ožujka 2014., rješenje Financijske agencije, klasa: UP-I/110/07-14-01/6083, urbroj: 04-06-14-6083-173 od 7. svibnja 2014. rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Stpn-436/14 od 16. ožujka 2015. (ispravno Stpn-426/14 od 16. ožujka 2015.) i rješenje Financijske agencije, klasa: UP- I/110/07/14-01/6083, Urbroj: 04-06-14-6083-347 od 4. studenoga 2014.

10. Prvostupanjski sud iz navedenog utvrđuje da iz prijave vjerovnika, Ministarstva financija od 3. ožujka 2014. jasno proizlazi da je Ministarstvo financija u postupku predstečajne nagodbe prijavilo tražbinu prema tužitelju kao dužniku u ukupnom iznosu od 10.743.463,30 kn te se izričito pozvalo na godišnju prijavu poreza na dobit za 2013. kao ovršnu ispravu, koju potom prilaže uz svoju prijavu. Nadalje navodi da iz rješenja Financijske agencije od 7. svibnja 2014. proizlazi da se u odnosu na tražbinu vjerovnika navodi iznos tražbine koji odgovara upravo onom iznosu poreznog duga koji je naveden u prijavi tražbine i za koji su priložene ovršne isprave te da iz rješenja Financijske agencije od 5. studenoga 2014. proizlazi da se i u izmijenjenom planu financijskog restrukturiranja za vjerovnika, Ministarstvo financija, navodi isti iznos tražbine koji odgovara iznosu u rješenju od 7. svibnja 2014. i prijavi tražbine od 5. ožujka 2014.

11. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud nije prihvatio navod tuženika da predmetna tražbina (porez na dobit za 2013.) nije mogla biti prijavljena, navodeći da tuženik zanemaruje stvarno činjenično stanje i isprave koje je naveo uz prijavu tražbina te ujedno zaključuje da u situaciji kada je sklopljena predstečajna nagodba i kada ista očigledno obuhvaća i tražbinu po osnovi prijave poreza na dobit, tada više nije odlučno je li predmetna tražbina dospjela na dan otvaranja postupka predstečajne nagodbe ili je dospjela danom podnošenja porezne prijave. Uslijed navedenog, prvostupanjski sud smatra kako su očigledno netočni navodi tuženika da je predstečajnom nagodbom obuhvaćen porez na dobit za 2012. navodeći kako taj porezni dug uopće nije naveden u prijavi tražbine niti se za taj porezni dug prilaže dokaz i/ili navodi ovršna isprava.

12. Ovaj Sud u ranijoj presudi nije prihvatio zaključke prvostupanjskog suda, a imajući na umu i stajalište ovoga Suda u presudi poslovni broj, Usž-105/20-2 od 13. svibnja 2020. u kojem postupku se ocjenjivala osnovanost odbijanja zahtjeva tužitelja za obustavom postupka ovrhe za dug poreza na dobit za 2013.

13. Međutim, Ustavni sud u svojoj odluci ističe da u predmetu na koji se ovaj sud poziva nije došlo do obustave ovrhe povodom zahtjeva podnositelja, kao ovršenika. Rješenje Porezne uprave kojim je odbijen zahtjev podnositelja za obustavu postupka ovrhe za dug poreza na dobit za 2013. koje je doneseno na temelju članka 147. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16.) prema ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja pravnu zapreku da se odluči na način kako je odlučio Upravni sud u Zagrebu na temelju članka 81. stavka 4. ZFPPN-a kada je zaključio da godišnja prijava poreza na dobit za 2013. gubi pravnu snagu u odnosu na podnositelja i ne može služiti kao ovršna isprava temeljem koje se određuje ovrha od strane poreznog tijela. Navedene okolnosti ističe Ustavni sud pokazuju da ne postoji činjenični i pravni identitet supstrata navedenih postupaka. Ustavni sud dodatno ističe da su u postupku po zahtjevu podnositelja za obustavu ovrhe sudovi samo izvršili uvid u osporene upravne akte o odbijanju zahtjeva za obustavu, dok je u ovom predmetu Upravni sud u Zagrebu izravno izveo dokaze uvidom u dokumentaciju iz predstečajnog spisa, posebice ključni dokaz koji se odnosi na prijavu tražbine Porezne uprave iz koje je razvidno da je temelj prijave upravo porezni dug podnositelja za 2013. Nadalje navodi da je ovaj sud u osporenoj presudi propustio ocijeniti navedenu okolnost da iz prijave vjerovnika od 3. ožujka 2014. jasno proizlazi da se Porezna uprava izričito pozvala na podnositeljevu godišnju prijavu poreza na dobit za 2013. kao ovršnu ispravu koju je priložila prijavi, da je na temelju te godišnje prijave podnositelja utvrđen ukupni porezni dug od 10.743.463,30 kn te da je taj iznos duga obuhvaćen izmijenjenim planom financijskog restrukturiranja prema kojem je sklopljena predstečajna nagodba. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovaj sud je zanemario, bez davanja odgovarajućih pravno relevantnih razloga za takvo postupanje, da se Porezna uprava kod prijave tražbina u postupku predstečajne nagodbe eksplicitno pozvala na tužiteljevu godišnju prijavu poreza na dobit za 2013., kao ovršnu ispravu, iz čega proizlazi da je iznos poreza na dobit za 2013. obuhvaćen predstečajnom nagodbom, a nakon čega je pokrenula ovrhu u odnosu na isti porez.

14. Prema odredbi članka 32. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ 99/99., 29/02., 49/02.) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

15. Nakon odluke Ustavnog suda, ovaj sud je ponovno izvršio uvid u spis tuženika i dokumentaciju koja mu prileži te je ponovno odlučio o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-3395/2018-11 od 25. veljače 2020.

16. U ovom predmetu je sporno, je li bio osnove za donošenje rješenja o ovrsi kojim je utvrđeno da tužitelj kao ovršenik temeljem ovršne isprave na dan 25. srpnja 2018. duguje iznos od 4.495.542,77 kn (glavnica i kamata), s obzirom da iz prijave tražbine Ministarstvo financija proizlazi da se u navedenoj prijavi, između ostalog, kao porezni dug navodi i prijava poreza na dobit (PD obrazac) za 2013. godinu.

17. U konkretnom slučaju nije sporno da je postupak predstečajne nagodbe otvoren 7. veljače 2014. te da je tuženik kao vjerovnik 5. ožujka 2014. izvršio prijavu tražbine prema tužitelju kao dužniku u iznosu od 10.743.463,20 kn. Također nije sporno da je porezno tijelo u prijavi tražbine, između ostalog navelo i prijavu poreza na dobit (PD obrasca) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. Nadalje, nije ni sporno da je tužitelj 21. veljače 2014. poreznom tijelu podnio godišnju prijavu poreza na dobit za 2013. (za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2013.) te u istoj iskazao obvezu poreza na dobit za 2013. u iznosu od 3.597.120,72 kn, a koja prijava pileži spisu predmeta.

18. Prema ocjeni ovoga Suda, polazeći od činjenice da je tužitelj podnio prijavu poreza na dobit za 2013. dana 21. veljače 2014. nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe koji postupak je otvoren 7. veljače 2014., te imaju na umu i odredbu članka 41. ZFPPN-a prema kojoj se obveze poreznog dužnika utvrđuju sa stanjem na dan otvaranja postupka predstečajne nagodbe, ovaj Sud prihvaća obrazloženje tuženika da je u postupku predstečajne nagodbe mogao prijaviti samo one tražbine koje su dospjele do dana otvaranja postupka predstečajne nagode u iznosima koje je imao evidentirane u svojim službenim evidencijama. Kod takvog stanja stvari, činjenica da je porezno tijelo u prijavi tražbine navelo da se tražbina prijavljuje i temeljem prijave poreza na dobit za 2013. ne utječe na drukčiji zaključak ovoga suda, budući da je tužiteljeva prijava poreza na dobit predana i knjižena nakon otvaranja postupka predstečajne nagodbe. Dakle, s obzirom na vrijeme podnošenja prijave i njen sadržaj, za čiju istinitost i vjerodostojnost jamči tužitelj kako to i proizlazi iz prijave, ovaj Sud prihvaća osnovanim žalbene navode tuženika. Nadalje, ujedno se dodaje da iz podataka spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj iskoristio mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova u postupku predstečajne nagodbe protiv rješenja Trgovačkog suda, broj: Stpn-426/14 od 16. ožujka 2015.

19. Polazeći od podataka spisa predmeta i mjerodavnih odredbi ZFPPN-a, proizlazi da prvostupanjski sud nije imao osnove za zaključak da je činjenica da je porezno tijelo prijavilo tražbinu po osnovi poreza na dobit i da je taj porezni dug obuhvaćen predstečajnom nagodbom, a niti je tužitelj svojim navodima u odgovor na žalbu tuženika doveo u sumnju utvrđenja tuženika. Ujedno se napominje da se ovaj sud u ranijoj presudi pozvao na stajališta iz pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj: Usž-105/2020-2 od 13. svibnja 2020., budući da je tužitelj podnio zahtjev za obustavu ovrhe i dijela poreznog duga, u odnosu na porez na dobit za 2013. temeljeći svoj zahtjev na činjenici da je predmetno potraživanje sklopljeno predstečajnom nagodbom, a što i sam ističe i u ovoj tužbi.

20. Slijedom svega navedenog ovaj Sud ne nalazi da je bilo mjesta poništavanju rješenja tuženika s razlozima koje navodi prvostupanjski sud. Stoga je trebalo je temeljem članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) odlučiti kao pod točkom I. izreke.

21. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na troškove upravnog spora temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a pa je riješeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 9. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković