REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-63/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž R-56/2023-2 od 20. ožujka 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1247/2019-63 od 6. ožujka 2023., u sjednici održanoj 9. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće 439,24 eura/ 3.309,43 kn bruto sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.513,87 eura/ 11.406,25 kn sa zateznim kamatama od 6. ožujka 2023. do isplate (toč. I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za preostali iznos preko dosuđenog (toč. II. izreke) te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. u dijelu kojim je tuženoj naloženo platiti tužitelju 47,84 eura sa zateznim kamatama od 16. kolovoza 2018. do isplate (toč. I.a), a preinačena u preostalom dijelu točke I. tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija i u odluci o troškovima postupka pod toč. II. i III. tako da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. I.b) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe (toč. II.).

3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-3035/2024-2 od 17. rujna 2024., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda (u kojem je odbijen zahtjev tužitelja) zbog pitanja:

"Jesu li odredbe članka 44. stavka 1. točke 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08., 89/12., 104/13. i 112/17, dalje: KU/13), članka 38. stavka 1. točke 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17, dalje: KU/17) i članka 90. stavaka 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127717 i 98/19) mjerodavne, u slučaju kada kod tužene nije na snazi preraspodjela radnog vremena niti o preraspodjeli postoji kakav akt, da se svaki sati prekovremenog rada ostvaren u tekućem mjesecu prenose i obračunavaju u osnovnu plaću u sljedećem mjesecu?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže preinačiti ukinuti drugostupanjsku presudu, uz naknadu troškova revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao pravosudni policajac u Ministarstvu pravosuđa te je radio i prekovremeno, a za prekovremene sate rada, kao državnom službeniku, pripada mu pravo na uvećanje plaće ili korištenje slobodnih dana, pa je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno:

- da neisplaćena bruto plaća po osnovi prekovremenog rada za utuženo razdoblje od siječnja 2014. do zaključno siječnja 2019. iznosi 3.309,43 kn, bez uračunavanja više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog mjeseca;

- da je s uračunavanjem više odnosno manje isplaćenih prekovremenih sati iz nekog prethodnog razdoblja, tužitelju s osnova prekovremenog rada isplaćeno 7 sati manje odnosno 360,47 kn bruto manje.

9. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08, 89/12, 104/13 i 112/17) te tumačenja ugovora broj 7/44, 8/44, 19/44, 24/44, 27/44, 16/44, 21/44, 25/44, 32/44, 35/44, prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.309,43 kn s obrazloženjem:

- da tužitelj u utuženom razdoblju nije ostvario naknadu za sve odrađene prekovremene sate, bilo kao slobodne dane, bilo kao uvećanu plaću;

- da su prekovremeni sati isplaćivani naknadno tužitelju unutar utuženog razdoblja;

- da tužena nije bila ovlaštena na prenošenja prekovremenih sati iz ranijeg mjeseca u kasniji, jer kod tužene nije na snazi raspodjela radnog vremena niti o tome postoji ikakav akt.

10. Drugostupanjski sud djelomično preinačava pobijanu presudu i odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.948,96 kn iznoseći shvaćanje da tužitelj ima pravo na isplatu samo onog što mu nije priznato kao slobodan dan ili isplaćeno kao prekovremeni sat, neovisno o tome da li je to bilo sasvim u skladu s propisanom formom ili rokom, jer bi u protivnom značilo da bi, zbog forme, za utuženo razdoblje dobio veću naknadu (kroz slobodne dane i isplaćenu plaću) nego bi mu to sukladno ostvarenom radu pripadalo.

11. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija, tužitelj kroz primjenu odredbi čl. 44. st. 1. toč. 2. KU/13, čl. 38. st. 1. toč. 2. KU/17 i čl. 90. st. 1. i 2. ZR-a problematizira pripada li mu razlika plaće zbog ostvarenih, a neplaćenih prekovremenih sati rada u utuženom razdoblju u situaciji kada kod tužene nije na snazi preraspodjela radnog vremena niti je o preraspodjeli doneseno formalno rješenje odnosno da li se sati prekovremenog rada ostvareni u tekućem mjesecu prenose i obračunavaju u osnovnu plaću u sljedećem mjesecu.

12. Prema odredbi čl. 44. st. 1. toč. 2. KU/13 jednako kao i prema odredbi čl. 38. st. 1. toč. 2. KU/17 osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se za svaki sat rada, i to za prekovremeni rad 50%. Odredbom čl. 90. st. 1. i 2. ZR-a propisana je dužnost poslodavca da radniku obračuna i isplati plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, a ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu.

13. Iz sadržaja navedenih odredaba KU/13 i KU/17 kao i iz odredbe čl. 90. st. 1. i 2. ZR-a, ne proizlazi da iste upućuju na pitanje prenošenja prekovremenih sati iz ranijeg mjeseca u kasniji, dok u postupku nije bilo ni sporno da je obračun izvršen sukladno čl. 44. st. 1. toč. 2. KU/13 jednako kao i prema odredbi čl. 38. st. 1. toč. 2. KU/17. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je plaća tužitelja obračunata za prekovremene sate rada obračunana u visini osnovne plaće (osnovica x koeficijent + minuli rad), uz uvećanje za 50%, te s uvećanjem za dodatke po osnovi posebnih uvjeta rada i dodatka za vjernost (što je u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora).

14. O pitanju preraspodjele radnog vremena odnosno prenošenja prekovremenih sati iz ranijeg mjeseca u kasniji, a koje ovlaštenje tuženice tužitelj spori jer da kod tužene nije na snazi raspodjela radnog vremena niti o tome postoji ikakav akt, u prvom redu valja ukazati da s preraspodjelom radnog vremena tužitelju nije plaćeno 370,47 kn, a kada bi se prekovremeni sati koji nisu plaćeni računali za mjesec u kojem su ostvareni tužitelju pripada 3.309,43 kn.

15. Prema čl. 44. st. 14. Kolektivnog ugovora u slučaju da se službenik ili namještenik odluči za korištenje slobodnih dana umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada, izdaje mu se rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Stoga, po isteku mjeseca u kojem su prekovremeni sati ostvareni, rješenjem treba utvrditi kada će službenik/namještenik koristiti slobodne dane, što bi trebalo biti u primjerenom roku. Službenik i namještenik dužan je poslodavcu podnijeti pisani zahtjev za korištenje slobodnog dana umjesto plaćanja prekovremenog rada prije isteka obračunskog razdoblja za obračun plaće za tekući mjesec, osim kada mu to opravdane okolnosti ne omogućavaju. U tom slučaju zahtjev može podnijeti naknadno u primjerenom roku (Tumačenje broj 16/44 od 16. prosinca 2013.).

16. Prema čl. 9. Kolektivnog ugovora, poslodavac je dužan voditi evidenciju radnog vremena, u koju upisuje sve sate rada službenika, između ostalog i sate prekovremenog rada, neovisno o tome da li će se službeniku za te sate isplatiti plaća uvećana za prekovremeni rad ili će službenik koristiti slobodne dane (Tumačenje broj 21/44 od 22. siječnja 2014.).

17. U smislu navedenih odredbi nije sporno da tužena nije donosila rješenja u skladu s propisanom obvezom donošenja formalnog rješenja, a niti s obvezom podnošenja pisanog zahtjeva za korištenjem slobodnog dana umjesto plaćanja prekovremenog rada prije isteka obračunskog razdoblja za obračun plaće za tekući mjesec (Tumačenje 16/44). No, prema dostavljenim evidencijama radnog vremena tužitelju su evidentirani slobodni dani i u evidencijama su sadržani i podatci koliko je tužitelju odobreno slobodnih dana za neplaćene prekovremene sate i koliko mu je isplaćeno za prekovremene sate.

18. Prema shvaćanju ovog suda tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani ili da mu je uvećana plaća na ime neiskorištenih slobodnih dana, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju za rad koji se smatra prekovremenim radom odobreni slobodni dani ili mu je uvećana plaća na ime neiskorištenih slobodnih dana (u tom smislu i ovaj sud u odlukama broj Rev-776/2023-2 od 10. rujna 2024., Rev- 123/23 od 17. siječnja 2024., Rev-445/2023-2 od 12. rujna 2023. i dr.).

19. To što tuženica nije donosila formalna rješenja i to što se prekovremeni rad ostvaren u tekućem mjesecu prenosi i obračunava u slijedećem mjesecu i što o preraspodjeli radnog vremena ne postoji akt nije razlog da tužitelj dobije veću naknadu od one koja mu pripada sukladno ostvarenom prekovremenom radu, jer se potraživanje tužitelja može odnositi samo na isplatu samo onog što mu nije priznato kao slobodan dan ili isplaćeno kao prekovremeni sat sukladno čl. 44. st. 1. toč. 2. KU/13 i čl. 38. st. 1. toč. 2. KU/17. Time je ujedno i odgovoreno na postavljeno pitanje.

20. Kako je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovoga suda to ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena i na koji se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić