Poslovni broj: Usž-3563/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆŽ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Leonela Gorgievski, odvjetnica u Rijeci, Đure Šporera 2 (Galerija Riječka), protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi izlaska iz sustava obveznika plaćanja poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2589/2023-6 od 18. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja ĆŽ iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2589/2023-6 od 18. srpnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2589/2023-6 od 18. srpnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-19/22-01/31, urbroj: 513-04-23-2 od 22. kolovoza 2023. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi da pobijana presuda pogrešno tumači odnos načela proporcionalnosti mjere i načela cjelovite naplate PDV-a, ali su sporni uvjeti koje je zakonodavac propisao u članku 90. stavku 3. Zakona o PDV-u jer ti uvjeti nisu proporcionalni i nisu prikladni za postizanje cilja. Naime, prema stajalištu prvostupanjskog suda, prikladno je to što je država omogućila malim poreznim obveznicima izuzeće od naplate PDV-a ako ne prelaze prag od 40.000,00 eura i istovremeno ih "zarobila" na tri godine u tom sustavu ako se ipak dobrovoljno odluče registrirati za potrebe PDV-a iako u tom razdoblju vrijednost njihovih prihoda ne prelazi 40.000,00 eura. Upućuje na odgovarajuće direktive te smatra da pravo EU dopušta da države članice propišu određena izuzeća za mala poduzeća pod uvjetom da to ne dovodi do smanjenja poreza. Konkretno, tužitelj se registrirao za potrebe PDV-a jer je znao da će vrijednost njegovih usluga u kalendarskoj godini 2000. prijeći iznos od 40.000,00 eura pa je zbog toga odmah podnio zahtjev za dobrovoljni ulazak u sustav PDV-a. Međutim, u kalendarskoj 2021. znao je da više neće doseći taj prag zbog čega je podnio zahtjev za izlazak iz sustava PDV-a. Ističe da više nije mogao izaći iz sustava PDV-a bez obzira što vrijednost njegovih isporuka nije prelazila 40.000,00 eura samo zato jer je u taj sustav ušao dobrovoljno. To je nejednakost u postupanju između obveznika koji u sustav PDV-a uđu dobrovoljno i po sili zakona. Nametanjem obveze ostanka tri godine u sustavu PDV-a onim poreznim obveznicima koji se dobrovoljno u njega prijave nije proporcionalno jer ne služi svrsi pravilne naplate PDV-a. Smatra da pobijana presuda pogrešno utvrđuje da načelo proporcionalnosti nije narušeno jer pogrešno primjenjuje Direktivu i utvrđenja koja je sud EU iznio u predmetu C-566/16 zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tužitelj postavlja zahtjev za postavljanjem prethodnog pitanja sudu EU kojim bi se zatražilo je li odredba nacionalnog prava koja omogućava malim poreznim obveznicima, koji ostvaruju vrijednost isporuka ispod propisanog iznosa te su stoga oslobođeni obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost, da dobrovoljno uđu u sustav poreza na dodanu vrijednost pod uvjetom da u njemu moraju beziznimno ostati sljedeće tri kalendarske godine protivna Direktivi Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost. Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i sam riješi stvar te da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), ovaj Sud nalazi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Iz podataka u spisu predmeta nije sporno da je tužitelj kao mali porezni obveznik, podnio zahtjev Poreznoj upravi za ulazak u sustav PDV-a, a za vrijeme dok je obavljao gospodarsku djelatnost, odnosno samostalnu odvjetničku djelatnost, kao i da je u to vrijeme ostvarivao prihode i od najma jedrilice i zakupa poslovnih prostora. Također nije sporno da je predmetnim zahtjevom od 23. prosinca 2021. tužitelj zatražio izlazak iz sustava PDV-a jer je prestao obavljati samostalnu odvjetničku djelatnost, međutim, sporno je, jesu li zakonito upravna tijela utvrdila da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za usvajanje zahtjeva tužitelja za izlazak iz sustava PDV-a prije zakonom propisanog roka.
7. Prema odredbi članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20., dalje: Zakon o PDV-u), propisano je da se malim poreznim obveznikom u smislu ovoga Zakona smatra pravna osoba sa sjedištem, stalnom poslovnom jedinicom, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini nije bila veća od 300.000,00 kn. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka oslobođen je plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazivati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka može od porezne uprave zatražiti da se na njega ne primjenjuje stavak 2. ovoga članka što ga obvezuje sljedeće tri kalendarske godine na redovni postupak oporezivanja prema ovome Zakonu. Ako je porezni obveznik podnio zahtjev za registriranje za potrebe PDV-a radi upisa u registar obveznika PDV-a, smatrat će se da je zahtjev usvojen ako Porezna uprava u roku od 8 dana od dana primitka zahtjeva ne donese rješenje o istom.
8. Odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o PDV-u propisano je da je "porezni obveznik" u smislu ovoga Zakona svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti.
9. Člankom 6. stavkom 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 115/16., 1/17., 41/17., 128/17., 106/18., 1/20., 138/20. i 1/21., dalje: Pravilnik) propisano je da se smatra da osoba obavlja gospodarsku djelatnost, ako se njeno obavljanje ponavlja s ciljem trajnog ostvarivanja prihoda, odnosno primitaka. Ako se vidi namjera ponavljanja djelatnosti tada već jednokratna radnja može značiti početak obavljanja gospodarske djelatnosti.
10. Dakle, imajući na umu nesporne činjenice u predmetnoj stvari, odnosno da je mjerodavnom zakonskom odredbom propisano da mali porezni obveznik koji je sam tražio da se na njega ne primjenjuje oslobođenje od plaćanja PDV-a mora ostati u tom režimu sljedeće tri kalendarske godine, a da zakonskim odredbama nisu propisane iznimke od navedenog pravila, pravilno je ocijenio prvostupanjski sud rješenja tuženika i tijela prvog stupnja zakonitim jer nije osnovan zahtjev tužitelja za njegovim ranijim izlaskom iz sustava PDV-a, te u tom smislu pravilno ocjenjuje da nije odlučno iz kojih razloga je tužitelj zatražio izlazak iz sustava PDV-a.
11. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
12. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio razloge zbog kojih smatra neosnovanim prigovore tužitelja u odnosu na tužbeni navod da članak 90. Zakona o PDV-u nije u skladu s Direktivom Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347 11. prosinca 2006. – dalje: Direktiva), zatim prigovor kojim tužitelj upućuje da nije poštovano načelo proporcionalnosti, a izjasnio se i o navodu tužitelja da se sukladno odredbi članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba obratiti sudu Europske unije u Luksemburgu radi podnošenja prethodnog pitanja, koje razloge prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj Sud jer su isti detaljno i jasno obrazloženi.
13. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.
14. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
15. Prvostupanjski sud pravilno je postupio kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, jer tužitelj nije uspio u sporu, a i ovaj Sud je iz istih razloga odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu 9. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
