Poslovni broj: Usž-2213/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dobit i poreza na dohodak od kapitala, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2046/2024-7 od 24. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2046/2024-7 od 24. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-10/24-01/7, urbroj: 513-04-24-2 od 1. srpnja 2024. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostava Šibenik, klasa: UP/I-410-23/20-17/1, urbroj: 513-07-15-01/23-07 od 10. listopada 2023.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 1. srpnja 2024. točkom I. izreke poništena je točka III. izreke poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik, klasa: UP/I-410-23/20-17/1, urbroj: 513-07-15-01/23-07 od 10. listopada 2023. radi ispravka pogreške. Točkom II. poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik, klasa: UP/I-410-23/2020-12-1, urbroj: 513-07-15-10/23-10 od 14. studenoga 2023. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, klasa: UP/I-410- 23/2020-17-1, urbroj: 513-07-15-01/23-11 od 3. siječnja 2024. Točkom III. žalba se odbija.
3. Prvostupanjskim poreznim rješenjem od 10. listopada 2023. donesenim u ponovnom postupku tužitelju je utvrđena obveza poreza na dobit za 2018. godinu u iznosu od 26.392,18 eura te se za isto razdoblje utvrđuje obveza poreza na dohodak od kapitala po osnovi dividende i udjela u dobiti u iznosu od 25.547,63 eura.
4. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu u kojoj opširno izlaže obrazloženje prvostupanjske presude. Smatra da stjecatelj gospodarske cjeline stječe sve resurse i obveze iz poduzetnikovog poduzeća potrebne za nastavak poslovanja na isti način kakav je bio i prije prijenosa, stoga je oporezivanje transakcije odgođeno za razdoblje poslovanja u okviru stjecatelja te gospodarske cjeline. Zaključuje da obrt ne može biti nositeljem vlasništva i poslovanja, već je nositelj poslovanja obrtnik koji se samozapošljava u obrtu. U predmetnom slučaju smatra da je predmet kupoprodaje cjelokupno poslovanje organizirano u okviru obrta, s nositeljem obrtnikom, ali prodaja poslovanja nije djelatnost obrta već je to pravo njenog nositelja sa svojstvom njegove osobne imovine. Ističe da je djelatnost obrta turistička, dakle sezonska djelatnost, a i stjecatelj gospodarske cjeline obavlja djelatnost putničke agencije, čime je osiguran kontinuitet poslovanja sa stečenom gospodarskom cjelinom, a onda i kontinuitet u oporezivanju. Naime, smatra da je u konkretnom slučaju riječ o statusnoj promjeni stjecanja kontrole nad subjektom pripajanja koja je izjednačena sa prijenosom gospodarske cjeline uz naknadu bez obzira tko je njezin nositelj. Poziva se na odredbe člana 48. OPZ-a o kontroli i stjecanju kontrole te ističe da stjecatelj gospodarske cjeline stječe potpunu kontrolu nad poslovanjem, a u isto vrijeme obrtnik nema više kontrolu čime je ova transakcija izjednačena sa kupnjom udjela, a računovodstveno se takvo stjecanje obračunava u skladu s propisima iz HSFI 2- Konsolidirani izvještaji. Ističe da je postupanjem poreznog tijela došlo do dvostrukog oporezivanja istog poreznog kapaciteta- kod prodavatelja i kod stjecatelja. Smatra da je pogrešno utvrđenje poreznih tijela da se u predmetnom slučaju radi o prihodu obrta, a ne o prodaji poslovanja u smislu prijenosa kontrole, stoga je pogrešno primijenjen propis o oporezivanju dohotka od dividendi i udjela u dobiti umjesto odredbi o oporezivanju kapitalne dobiti nastale iz transakcije prepuštanja kontrole nad poslovanjem, koje je pod kontrolom prenositelja bilo dulje od dvije godine, a u kojem slučaju se porez na dohodak od kapitalne dobiti ne plaća. Ističe da je imao obvezu ući u sustav oporezivanja porezom na dobit da bi prijenos gospodarske cjeline proveo na zakonit način te je potrebno da se radi o istom sustavu oporezivanja radi usporedivosti poslovnih knjiga temeljem kojih se utvrđuje porezna osnovica u nastavku poslovanja kako bi se osigurao kontinuitet u oporezivanju i iskazale fer vrijednosti imovine unesene u bilancu stjecatelja radi izračuna goodwilla i općenito računovodstvenog, pa tako i poreznog postupanja sa bilancama koje se spajaju ili pripajaju. Ističe da se stjecanje kontrole nad poslovnim subjektom akvizicijom obavlja uz naknadu koju stjecatelj isplaćuje prenositelju nakon čega u pravilu slijedi i restrukturiranje. Smatra da plaćena naknada za stjecanje kontrole nad subjektom predstavlja ulaganje koje prilikom restrukturiranja ulagač mjeri po fer vrijednosti stečene imovine na datum stjecanja, dok razlika između plaćene naknade i priznate imovine i obveza predstavlja goodwill ili negativni goodwill. Zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o statusnoj promjeni propisanoj ZTD-om za društvo kapitala, već o prijenosu poslovanja uz osiguravanje kontinuiteta u oporezivanju sukladno članku 20. Zakona o porezu na dobit. Predlaže da Sud usvoji žalbu, ukine osporenu prvostupanjsku presudu te vrati predmet prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.
5. Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Iz spisa predmeta, kao i iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je dana 31. siječnja 2018. sklopljen Ugovor o prijenosu gospodarske cjeline između tužitelja kao prenositelja i trgovačkog društva Adriagate d.o.o. iz Splita kao stjecatelja kojim se na stjecatelja prenosi gospodarska cjelina, uz naknadu od 236.500,00 kuna. Tužitelj je od 1. siječnja 2018. na temelju vlastitog zahtjeva postao obveznik plaćanja poreza na dobit te je za 2018. godinu podnio Prijavu poreza na dobit u kojoj nije iskazao iznos naknade od 236.500,00 eura koju je dobio temeljem Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline sklopljenog 31. siječnja 2018.
9. Porezno tijelo je utvrdilo da se iznos primljen za prodanu gospodarsku cjelinu smatra prihodom koji je trebalo uključiti u osnovicu poreza na dobit, stoga je tužitelju za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. utvrđena osnovica poreza na dobit u iznosu od 1.657.099, 33 kuna i obveza poreza na dobit u iznosu od 138.851,92 kuna.
10. Prvostupanjski je sud održao raspravu i na taj način strankama sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio da se izjasni o činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga, izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis.
11. Prema odredbi članka 38. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16) gospodarska cjelina je sva imovina i obveze što u poslovnom i organizacijskom smislu čini samostalni subjekt, odnosno subjekt sposoban za samostalno poslovanje.
12. Odredba članka 17. stavka 1. Pravilnika o provedbi Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 30/17) propisuje kako se gospodarskom cjelinom iz članka 38. Zakona u slučaju obrta smatraju se sve stvari, oprema, zalihe, potraživanja, prava i obveze koje čine kratkotrajnu i dugotrajnu imovinu obrta te ako je pri otuđenju cijele gospodarske djelatnosti obrta na stjecatelja izvršen prijenos svih stvari, opreme, zalihe, potraživanja, prava i obveza koje čine kratkotrajnu i dugotrajnu imovinu obrta, smatrat će se da preneseni obrt predstavlja gospodarsku cjelinu.
13. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim rješenja poreznih tijela kojima je utvrđeno da je porezni obveznik bio dužan u poreznu osnovicu uključiti iznos naknade ostvaren prijenosom obrta na drugo trgovačko društvo. Naime, u konkretnom slučaju došlo je do prijenosa cijele imovine obrta, čime je obrt u smislu citiranih odredbi imao obilježja gospodarske cjeline. Porezni obveznik je za taj prijenos ostvario novčanu naknadu u trenutku kada je bio u sustavu poreza na dobit, pa je porezno tijelo osnovano utvrdilo da se iznos primljen za prenesenu gospodarsku cjelinu smatra prihodom koji je trebalo uključiti u osnovicu poreza na dobit.
14. Tužitelj u žalbi, kao i u tužbi ponavlja da se u konkretnom slučaju radi o prijenosu poslovanja uz osiguravanje kontinuiteta oporezivanja, no ti prigovori nisu osnovani. Naime, kod predmetne transakcije dolazi do promjene vlasništva nad gospodarskom cjelinom pri čemu prenositelj ne stječe vlasništvo niti udjele u društvu stjecatelja nego dobiva isključivo novčanu protuvrijednost te se opisana transakcija, protivno žalbenim navodima, ne može smatrati nastavkom djelatnosti u smislu odredbe članka 19. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ broj: 177/04. – 115/16.) kojima su uređene statusne promjene, pripajanje ili spajanje društava.
15. U odnosu na žalbene navode tužitelja o načinu knjiženja poslovnog događaja u poslovnim knjigama osnovano prvostupanjski sud navodi kako navedeno nema utjecaj na poreznu osnovicu.
16. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
17. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 9. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
