Poslovni broj: Usž-2217/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima Odvjetničkog društva Jeličić & partneri d.o.o. u Splitu, Kliška 29, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2217/2024-6 od 17. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2217/2024-6 od 17. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-19/23-01/71, urbroj: 513-04-24-2 od 18. srpnja 2024. te je točkom II. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 18. srpnja 2024. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split, klasa: UP/I-410-19/2023-002/119, urbroj: 513-07-17-01/23-01 od 4. srpnja 2023., kojim se tužitelju utvrđuje obveza poreza na dodanu vrijednost i kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza za razdoblje od 1. studenog 2022. do 31. prosinca 2022., na temelju izdanih fiskaliziranih računa u iznosu glavnice od 20.177,16 kn i kamate obračunate do 3. srpnja 2023. u iznosu od 520,41 kn te je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 19. lipnja 2023. u iznosu od 51.559,64 kn glavnice i 415,30 kn kamate zbog nepravovremenog plaćenog poreza obračunate do 3. srpnja 2023.

3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga te ističe da se ovdje radi o tome da tužitelj nije obveznik PDV-a, da PDV nije stvarno obračunavao i naplaćivao već se radilo o pogrešci treće osobe prilikom instaliranja i programiranja fiskalne blagajne pa da slijedom toga nije dužan platiti PDV, a radi se o propustu koji nije uočen nakon izdavanja računa da bi se mogao odmah ispraviti već tek naknadno, ali nije sporno da je tužitelj odmah, kada je uočio propust, učinio sve što mu je bilo na raspolaganju da taj propust i ispravi. Osnovno pitanje na koje ni u pobijanoj presudi nije dan odgovor je to kako se tužitelj može teretiti za određeni iznos PDV-a ako on nije stvarno obračunat i ako strankama/kupcima nije naplaćen već je stvarno obračunata i naplaćena samo glavnica bez PDV-a. Navodi kako pobijana presuda ništa ne sadrži te se zbog nedostataka ne može ispitati, a ono što je u presudi navedeno proturječi ispravama koje se nalaze u spisu predmeta, slijedom čega je stranci onemogućeno i ravnopravno sudjelovanje u postupku. S obzirom na sadržaj pobijanih rješenja upravnih tijela kao i pobijane presude ne može biti sporno da nisu utvrđene sve činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke već se vodeći čistim formalizmom, ne vodeći računa o pravima i interesima stranaka, donose nezakonite odluke. Tužitelj naglašava kako je greškom pružatelja usluge koji je isporučitelj fiskalne blagajne na iznos glavnice iskazano da je obračunavao PDV, ali taj PDV nije stvarno obračunat, niti se od kupaca naplaćivao, niti su kupci plaćali bilo kakav iznos mimo plaćene glavnice. Kupci su plaćali robu u iznosu bez obračunatog PDV-a, a fiskalna blagajna je zbog pogrešne postavke programa od strane operatera prikazivala da se na taj iznos obračunava PDV. Sukladno tome, prvostupanjsko porezno tijelo pogrešno navodi da tužitelj nije ispravio račune sukladno odredbi članka 33. stavak 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost jer ova odredba nije primjenjiva na ovaj predmet niti se porezno tijelo na nju može pozivati budući da se ovdje radi o stranci koja nije obveznik poreza na dodanu vrijednost. Nastavno, ističe kako je prvostupanjsko porezno tijelo u ovom slučaju moralo provesti ispitni postupak, koji prigovor je tužitelj iznio u žalbi, ali ni o tome tuženik prilikom donošenja osporene odluke nije vodio računa, niti je obrazložio zašto ovaj prigovor nije osnovan. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 88. Općeg poreznog zakona te je pogrešno primijenjena i odredba članka 8. Zakona o općem upravnom postupku obzirom da nisu pravilno utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješavanje ove upravne stvari. Naime, tužitelju je nametnuta porezna obveza, koje on nije obveznik, što uopće nije sporno te nisu uzete u obzir činjenice koje idu njemu u prilog i iz kojih je jasno vidljivo da on nikakvu korist koja mu ne pripada obračunom PDV-a nije ostvario. Sve povrede nastavljaju se i u upravnom sporu donošenjem pobijane presude pa je povrijeđeno načelo zakonitosti, načelo učinkovitosti te načelo legitimnog očekivanja jer je stranka opravdano očekivala da će sud voditi računa o svim mjerodavnim činjenicama i donijeti zakonitu odluku. Slijedom izloženog, tužitelj predlaže usvojiti njegovu žalbu i donijeti presudu kojom će se usvojiti tužbeni zahtjev, podredno da se usvoji žalba, poništi pobijana presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje u tekstu: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora, te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora pa je obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz priloženog spisa predmeta kao i osporavane presude proizlazi da je prilikom obrade tužiteljeve godišnje prijave poreza na dohodak za 2022. godinu (obrazac DOH), koju je tužitelj podnio 23. veljače 2023., porezno tijelo utvrdilo da je u razdoblju od 1. studenog 2022. do 31. prosinca 2022. kao i u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 19. lipnja 2023. godine izdao i fiskalizirao ukupno 802 računa s obračunatim porezom na dodanu vrijednost, iako za to nije bio ovlašten, jer nije bio upisan u registar poreznih obveznika poreza na dodanu vrijednost.

8. Člankom 79. stavak 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13. do 113/22.) propisano je da ako netko na računu za isporučena dobra ili obavljene usluge iskaže PDV, iako za to nije ovlašten ili izda račun iako dobra nisu isporučena ili usluge nisu obavljene, duguje iskazani iznos PDV-a, osim kad ispravi račun izdan primatelju na način propisan za ispravak porezne osnovice u skladu s člankom 33. stavkom 7. ovoga Zakona. Sukladno citiranoj odredbi, proizlazi da kad netko na računu za isporučena dobra ili obavljene usluge iskaže PDV, kao što je to učinio tužitelj u spornom razdoblju, izdavatelj računa duguje iznos PDV-a iskazan na računima, te se kod obračuna PDV-a uračunavaju i iznosi PDV-a iskazani na računu, osim kad ispravi račun izdan primatelju na način propisan za ispravak porezne osnovice u skladu s člankom 33. stavak 7. Zakona.

9. Međutim, iz spisa predmeta nespornim proizlazi da tužitelj nije ispravio pogrešku u softveru te nije navedenu situaciju opisao kroz interni akt niti je s time upoznao porezno tijelo već je opisanu pogrešku utvrdilo samo porezno tijelo. Osim toga, obračun PDV-a nije razvidan samo kroz fiskalizirane račune od strane Porezne uprave već je utvrđeno, na primjeru računa priložen u spisu predmeta uz fiskalizirani račun, da je tužitelj kupcima izdavao račun na kojem je obračunat PDV te je naplaćena ukupna cijena (glavnica i iznos PDV-a) prodane robe.

10. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja te primjenom mjerodavnih propisa pravilno je prvostupanjski sud prihvatio zaključke tuženika navedene u osporenom rješenju. Također prvostupanjski sud dao je osvrt i na razloge zbog kojih nije proveo daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelja odbivši kao nesvrshodan prijedlog da se provede saslušanje tužitelja kao i da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje, pravilno navodeći da su predmetni dokazni prijedlozi nesvrsishodni jer je porezna obveza PDV-a utvrđena temeljem podataka sadržanim u fiskaliziranim računima sa iskazanim PDV-om te je ocjenjeno da iskaz tužitelja ne bi bio od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari. Iz istih razloga nije prihvaćen niti prijedlog za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja obzirom je porezna obveza po osnovu PDV-a utvrđena temeljem nespornih podataka kojima raspolaže porezno tijelo.

11. Ocjenjujući osnovanost žalbe u dijelu koji se odnosi na neprihvaćanje dokaznih prijedloga tužitelja, ovaj Sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja nisu zahtijevale provođenje dokaza koje je predložio tužitelj, tim više, što je prvostupanjski sud dao dostatne razloge za svoju odluku. Također, sud nije obvezan prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke već je dužan omogućiti istoj, pod uvjetima koji ju ne stavljaju u podređeni položaj u odnosu na drugu stranu, u postupku stvarno i djelotvorno osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu, a što je tužitelj imao mogućnost, obzirom je aktivno sudjelovao u tijeku upravnog spora.

12. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da se neprovođenje daljnjeg dokaznog postupka, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati postupovnom povredom prvostupanjskog suda koja bi dovela u pitanje ostvarivanje prava tužitelja s osnove mjerodavnog propisa.

13. Stoga je ovaj Sud ocijenio da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja tako i s osnove primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbio i presudu potvrdio.

14. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 9. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković