Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž Ovr-446/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Jasni Bratek u ovršnom postupku ovrhovoditelja APS DELTA S.A:, OIB 45421012929, Avenue J. F. Kennedy 46A, 1855 Luksembourg, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv ovršenice IA, OI: 30124495465, [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, radi namirenja novčane tražbine ovrhom na nekretninama ovršenika, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj Ovr-2683/2023-47 od 26. veljače 2025., 9. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Žalba ovrhovoditelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj Ovr- 2683/2023-47 od 26.veljače 2025.

II Zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Prihvaća se prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe kao osnovan, te se odgađa ovrha određena Rješenjem o ovrsi ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr- 2683/2023-2 od 26. listopada 2023. godine, do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi po tužbi ovršenika i NA iz [adresa], oboje kao tužitelja, protiv ovrhovoditelja kao tuženika i Zagrebačke banke d.d., kod Općinskog građanskog u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 947/2025.

2. Protiv navedenog rješenja, žali se ovrhovoditelj iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3., te čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) koji se na ovaj postupak primjenjuje sukladno odredbi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16.,73/17.,131/20.,114/22. i 6/24. - dalje u tekstu: OZ). Predlaže pobijano rješenje preinačiti ,prijedlog za odgodu ovrhe odbiti .Traži trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, postupak koji mu je prethodio kao i žalbene navode ovrhovoditelja, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a i i čl. 381. ZPP-a.

6. Donošenjem pobijanog rješenja sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u vezi odredbom čl. 21. st. 1. OZ-a, na koju odredbu sadržajem žalbe upućuje ovrhovoditelj budući da rješenje ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom, razlozima obrazloženja i sadržaju spisa.

7. U žalbi ovrhovoditelj u bitnom navodi da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe propisane odredbom čl. 65. OZ-a, jer ovršenica nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu , da pored činjenice da je tužba radi ništetnosti ugovora o kreditu podnesena, da samo provođenje ovrhe nije u protivnosti s odredbama Ovršnog zakona a to obzirom da se trebaju uzeti u obzir odredbe o zaštiti prava založnog vjerovnika, jer se ovršenik kao založni dužnik Ugovora o kreditu,a sukladno odredbi čl.77.OZ-a ne može protiviti ovrsi niti ograničavati ovrhu na založenoj nekretnini, da odluka Europskog suda ne može biti valjan pravni temelj za odgodu postupka koji se vodi u Republici Hrvatskoj, da zaključak prvostupanjskog suda o primjeni Direktive 93/13 te tumačenja suda EU glede njezine primjene (C-407/18 I i LA protiv Addiko bank) upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava obzirom na odluku EU broj C-567/20, da ovršenica kao založni dužnik nije ovlaštena pozivati se na ništetnost niti predlagati odgodu ovrhe.

8. Sporna je osnovanost prijedloga za odgodu ovrhe koja se vodi na nekretnini u vlasništvu ovršenika.

9. Na temelju činjenice da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, vodi parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave – solemniziranog ugovora o potrošačkom kreditu broj 3208716100 koji su ovršenica i GA (tamo tužitelji) i ovrhovoditelj i Zagrebačka banka (tamo tuženici) zaključili 29. ožujka 2007., a koji se zahtjev temelji na tvrdnjama ovršenika (tamo tužitelja) da taj ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe, sud prvog stupnja je na temelju čl. 65. st. 1. OZ-a odgodio ovrhu na nekretnini koja je određena na temelju te ovršne isprave izrazivši pravno shvaćanje da bi provođenjem ovrhe ovršenica pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Pritom se pozvao na praksu Suda Europske unije u tumačenju čl. 7. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) .

10. S obzirom na to da odlučne činjenice na kojima se temelji pobijana odluka – da je ovrha koja je određena na nekretnini ovršenika određena na temelju ovršne isprave u odnosu na koju je u tijeku parnica radi utvrđenja njezine ništetnosti koja se temelji na tvrdnji da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., dalje: ZZP/2003), nisu sporne, neosnovano ovrhovoditelj u žalbi tvrdi da se pobijana odluka temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

11. Iako sud prvog stupnja pravilno u pobijanoj odluci tumačenja Suda Europske unije o postupovnim posljedicama nepoštenosti ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora iz kojih tumačenja proizlazi da nesuspenzivnost tužbe radi nedopuštenosti ovrhe na temelju ovršne isprave koja sadrži nepoštene ugovorne odredbe ili tužbe radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave ili neke njene odredbe, u pravilu znači neispunjenje obveze na osiguranje djelotvornih pravnih sredstava protiv nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja je obveza nametnuta odredbom članka 7. Direktive 93/13, riječ je o propisu koji se u ovom predmetu ne primjenjuje.

12. Naime, u skladu s odredbom čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64,a koje tumačenje je doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., N, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

13. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu koji je ovršna isprava sklopljen 29.ožujka 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), izvjesno je da tumačenje iz spomenute odluke obvezuje i ovaj sud.

13.1. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

14. Unatoč navedenome, odluka suda prvog stupnja temelji se na pravilnoj primjeni članka 65. stavka 1. točke 4. OZ-a. Prema toj odredbi sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je podnesena tužba za utvrđenje ništetnosti javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha.

14.1. Imajući na umu zaštitu prava kupca iz članka 110. OZ-a i činjenicu da je gubitak nekretnine u ovrsi nepovratan, postoji znatan rizik od toga da zaštita od nepoštenih ugovornih odredbi o kojoj se raspravlja i odlučuje pred parničnim sudom dođe prekasno i bude nedjelotvorna. To stoga što u situaciji kad je ovrha na nekretnini provedena prije donošenja pravomoćne odluke parničnog suda koji odlučuje o utvrđenju nepoštenosti ovršne isprave kao o glavnoj stvari, ta odluka parničnog suda ne može spriječiti konačni i nepovratni gubitak nekretnine. Taj se gubitak ne može smatrati nadoknadivom štetom samo zbog mogućnosti novčane odštete i to naknadno. Zbog toga se bez odgode ovrhe ne može osigurati potpuna učinkovitost odluke parničnog suda koji meritorno ispituje nepoštenost ugovornih odredbi iz ovršne isprave. Time bi bilo dovedeno u pitanje neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe ex tunc, a što je okvir postavljen odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003 koji je prislini propis.

14.2. Zbog toga je, i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, šteta koja prijeti ovršenici gubitkom nekretnine i to na temelju ovršne isprave koja sadrži odredbe koje je bez pregovaranja i protivno načelu savjesnosti i poštenja u ovršnu ispravu unio ovrhovoditelj, a koje stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu ovršenice, nenadoknadiva šteta. U takvim okolnostima, mogućnost samo novčanog obeštećenja ovršenice nije dovoljna ni potpuna da bi se smatrala restitucijom pretrpljene štete.

15. Vezano uz žalbeni navod da se ovršenica kao založni dužnik ne može pozivati na ništetnost ako je nekretnina prethodno bila dana u zalog na temelju pravnog raspolaganja vlasnika nekretnine ističe se da su tužbu u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-947/2025 , na koju se poziva prijedlog za odgodu, podnio i korisnik kredita i ovršenica koja je založni dužnik. Ovršenica nije osobni dužnik, već založni dužnik i kao takva se ne može smatrati potrošačem. Založni ugovor kojim se osniva dobrovoljno založno pravo nije potrošački ugovor. Međutim, založno pravo je akcesorno pravo, što znači da nastanak, trajanje i prestanak ovise o postojanju i valjanosti tražbine koja se osigurava. Založni odnos kao sporedni, nesamostalni stvarno pravni odnos ovisi o postojanju obvezno pravnog odnosa u kojem je nastala tražbina osigurana založnim pravom. Stoga, ovrha koja se temeljem neposredno izvršivog založnog ugovora sklopljenog u formi javnobilježničkog akta vodi protiv založnog dužnika, može se odgoditi primjenom stajališta Suda EU,čak i u slučaju kada je samo osobni dužnik kao potrošač pokrenuo parnicu zbog nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora iz kojeg su nastale tražbine osigurane založnim pravom.

16. Stoga je slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 380. točke 2. ZPP-a u vezi s čl.21. st. 1. OZ-a odlučeno kao u izreci.

17. Ovrhovoditelju nije priznat trošak žalbenog postupka iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (čl. 166. St. 1. U vezi s odredbom čl.154.st.1. ZPP-a u vezi s čl. 21. St. 1. OZ-a).

Osijek, 9. srpnja 2025.

Sutkinja

Jasna Bratek