1              Poslovni broj: Gž-1249/2023-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1249/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. A., odvjetniku u O., protiv tuženice L. K. iz B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku R. Z., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj: P- 381/2020-35 od 7. travnja 2023., dana 27. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru  poslovni broj: P- 381/2020-35 od 7. travnja 2023.:

a) u dijelu pod točkom I. izreke, u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju zatezne kamata koje na iznos od 125,36 eura/944,52 kune[1], teku od 1. ožujka 2019. do 29. veljače 2020., na način da se u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

b) u dijelu pod točkom II. izreke i to preko dosuđenog iznosa od 2.195,53 eura do iznosa od 3.190,59 eura (dakle za razliku od 995,06 eura/7.497,28 kuna) na način da se u ovom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

II. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru  poslovni broj: P- 381/2020-35 od 7. travnja 2023.:

a) u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.002,88 eura / 7.556,20 kuna sa zateznim kamatama koje na iznose od po 125,36 eura/944,52 kune teku: od 1. prosinca 2019. do isplate, od 1. siječnja 2020. do isplate, od 1. veljače 2020. do isplate, od 1. ožujka 2020. do isplate, od 1. travnja 2020. do isplate, od 1. svibnja 2020. do isplate, od 1. lipnja 2020. do isplate i od 1. srpnja 2020. do isplate, sve po stopi kako je to navedeno u točki I. izreke,

b) u dijelu pod točkom II. izreke i to do dosuđenog iznosa od 2.195,53 eura/16.542,22 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 311,06 eura/2.343,68 kuna.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi parnični trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 311,06 eura/2.343,68 kuna.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.002,88 eura/7.556,20 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama, koje na iznose od po 125,36 eura/944,52 kune teku: od 1. prosinca 2019. do isplate, od 1. siječnja 2020. do isplate, od 1. veljače 2020. do isplate, od 1. ožujka 2019. do isplate, od 1. travnja 2020. do  isplate, od 1. svibnja 2020. do isplate, od 1. lipnja 2020. do isplate i od 1. srpnja 2020. do isplate, sve po kamatnoj stopi kako je to navedeno u točki I. izreke. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odlučio o naknadi parničnog troška na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 3.190,59 eura/ 24.039,50 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Tuženica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Tuženica u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženice kao neosnovanu.

 

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.002,88 eura/ 7.556,20 kuna, s osnova naknade za uporabu tuđe stvari u svoju korist, konkretno uporabe tužiteljevog suvlasničkog dijela od ½ nekretnine označene kao kč. br. 536/6 kuća i kč. br. 31 dvor, obje upisane u Z.U. 1850 k.o. B. Tužitelj ovu naknadu potražuje za razdoblje od studenog 2019. do lipnja 2020. Dakle, tužitelj za svaki mjesec u predmetnom razdoblju potražuje od tuženice naknadu za uporabu kuće u odnosu na njegov suvlasnički dio od ½ dijela i to u iznosu od 125,36 eura, odnosno za spornih 8 mjeseci ukupno 1.002,88 eura/7.556,20 kuna (125,36 eura x 8 = 1.002,88 eura). Tako za mjesec studeni 2019. potražuje naknadu od 125,36 eura/944,52 eura sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2020. do isplate, za mjesec prosinac 2020. potražuje naknadu od 125,36 eura/944,52 kune sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2020. i tako redom za svaki naredni mjesec naknadu od 125,36 eura/944,52 kune sa zateznim kamatama od prvog dana narednog mjeseca do isplate do zaključno naknade za lipanj 2020. također u iznosu od 125,36 eura/944,52 kune sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 1. srpnja 2020. do isplate, sa iznimkom da za potraživani iznos od 125,36 eura/944,52 kune (za mjesec veljaču 2020.) potražuje zatezne kamate koje na ovaj iznos teku od 1. ožujka 2019. do isplate (ne od 1. ožujka 2020.).

 

6. Prije svega je za primijetiti kako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos od 125,36 eura/944,52 kune (za mjesec veljaču 2020) od 1. ožujka 2019. do isplate, makar je tužitelj ovaj iznos zahtijevao u tužbenom zahtjevu za mjesec veljaču 2020. pa u konkretnom slučaju isplata zateznih kamata na iznos od 125,35 eura za mjesec veljaču 2020. može teći od 1. ožujka 2020., a ne 1. ožujka 2019. do isplate. Uostalom i sam tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice priznaje kako bi kamata na ovaj iznos i za ovo razdoblje trebala teći od 1. ožujka 2020. do isplate, a ne od 1. ožujka 2019. do isplate. Stoga je u ovom dijelu žalba tuženice osnovana pa je prvostupanjsku presudu u ovom dijelu trebalo preinačiti i odlučiti kao u točki I. a) izreke ove drugostupanjske presude, a u suglasju sa odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavak 2. točke  2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede sukladno odredbama članka 365. stavak 2. i 467. stavak 1.  ZPP-a  sud u postupcima  male vrijednosti  pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Nadalje, u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458. stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Dakle, drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a. Također prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju posebno u žalbi navodi tuženica.

 

9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj suvlasnik za 1/2 dijela nekretnine označene kao kč. br. 536/6 kuća i kč. br. 31 dvor, obje upisane u Z.U. 1850 k.o. B.,

- da je do 24. listopada 2019. tuženica bila suvlasnica predmetnih nekretnina, pa tako i predmetne kuće za 1/2 dijela, a nakon 24. listopada 2019. kako je suvlasnica predmetnih nekretnina, pa tako i kuće za 1/2 dijela I. K., kći parničnih stranaka (na drugoj je ½ dijela suvlasnik tužitelj),

- da je tužitelj još 14. listopada 2019. pozvao tuženicu da mu preda suposjed predmetne kuće što je ona odbila,

- da je nakon toga tužitelj pozvao tuženicu na plaćanje najamnine od 1. studenog 2019. što je ona također odbila,

- da tuženica ima ključeve predmetne kuće i odbija dopustiti tužitelju pristup u istu,

- da mjesečna cijena najamnine za predmetnu kuću iznosi 250,88 eura/ 1.889,09 kuna, (prvostupanjski je sud ovu činjenicu utvrdio na temelju nalaza i mišljenja Z. R., dipl. ing. građ., stalnog sudskog vještaka za građevinarstvo od 22. travnja 2002.),

- da tuženica za razdoblje od studenog 2019. do lipnja 2020. nije platila tužitelju nikakav iznos s osnova naknade uporabe njegovog suvlasničkog dijela (1/2) predmetne kuće u svoju korist.

 

10. Još je jednom za ponoviti kako drugostupanjski sud u predmetnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

 

11. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pozivajući se na članak 165. Zakona o vlasništvu i drugima stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 52/14. dalje ZVDSP) naložio tuženici da isplati tužitelju za razdoblje od studenog 2019. do lipnja 2020. ukupan iznos od 1.002,88 eura/7.556,20 kuna odnosno mjesečno 125,36 eura, koji mjesečni iznos je za 0,08 eura manji od polovine iznosa najamnine za predmetnu kuću. Ovo se ističe stoga što je tužitelj suvlasnik predmetne kuće za 1/2 dijela pa s osnova naknade u predmetnom slučaju ima pravo na polovinu najamnine, što dakako ne znači da od tuženice ne može potraživati i manji iznos.

 

12. Tuženica u žalbi, u dijelu u kojem prvostupanjsku presudu ne pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je dopustio preinaku tužbe kojoj se tuženica protivila. Nadalje tuženica u žalbi ističe kako iz pobijane presude nije jasno u kakvoj su vezi utvrđena najamnina i korist od posjedovanja na koju se poziva prvostupanjski sud. Također žaliteljica u žalbi navodi kako prvostupanjski sud minorizira opravdani strah tuženice od tužitelja i njihovog mogućeg zajedničkog života u predmetnoj kući. U tom smislu ističe obiteljsko nasilje tužitelja te posebno navodi kako je tuženica protiv tužitelja morala voditi sudske postupke radi naplate obveze uzdržavanja koje je tužitelj kao otac imao prema njihovoj tada maloljetnoj kćeri. Žaliteljica ističe i to kako potraživanje tužitelja predstavlja takvo izvršavanje vlasničkih prava koje se ne može protumačiti drugačije nego bezobzirno postupanje posebno kada se uzme u obzir da se na taj način uskraćuju sredstva tuženici koja sredstva da koristi za normalan život i uzdržavanje djeteta. Slijedom navedenog tuženica zaključuje kako je s obzirom na takvo postupanje tužitelja, pobijana presuda donesena protivno odredbi članka 31. ZVDSP-a. Konačno, tuženica u žalbi osporava i svoju pasivnu legitimaciju.

 

13. Nakon razmatranja žalbe tuženice, odgovora na žalbu tužitelja, sadržaja pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u spisu za reći je slijedeće. Iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi kako je tuženica nepošteni posjednik predmetne nekretnine i to baš na 1/2 dijela predmetne kuće što je pravilno zaključio prvostupanjski sud. Naime njezino posjedovanje cijele predmetne kuće, na način da je iz suposjeda iste isključila suvlasnika - tužitelja, pri tome znajući da joj ne pripada pravo na posjed cijele kuće čini je nepoštenim posjednikom. Pri tome je pravno nebitno da li tuženica ima ovlaštenje za posjedovanje predmetne kuće za 1/2, na kojem je dijelu suvlasnica kći stranaka. Ono što je bitno jest to da je tuženica nepoštena posjednica tužiteljevog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine. Kod takvog stanja stvari tuženica kao nepošteni posjednik je u obvezi naknaditi tužitelju korist – najamninu, koju bi inače trebala plaćati za korištenje ½ dijela predmetne nekretnine koja je u suvlasništvu tužitelja, a ovo na temelju odredbe članka 165. stavak 1. ZVDSP-a. Tako je ovom odredbom pored ostalog propisano kako je nepošteni posjednik tuđe stvari dužan naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja. Kako je prvostupanjski sud utvrdio visinu najamnine i razdoblje u kojem je tuženica kao nepoštena posjednica koristila tužiteljev suvlasnički dio predmetne nekretnine (u razdoblju od studenog 2019. do lipnja 2020.) to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio ukupan iznos od 1.002,88 eura/7.556,20 kuna sa zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

14. Slijedom navedenog jasno proizlazi kako je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan jer je tuženica kao nepoštena posjednica dijela predmetne nekretnine u suvlasništvu tužitelja, pasivno legitimirana u ovoj parnici.

 

15. Okolnosti da se ranije protiv tužitelja vodio postupak u svezi s nasiljem u obitelji i postupak radi uzdržavanja tada mal. kćeri ne oslobađaju tuženicu obveze da plati tužitelju koristi koje je imala radi posjedovanja njegovog suvlasničkog dijela predmetne kuće. Naime iz navedenih razloga (nasilje u obitelji i neplaćanje uzdržavanja) tužitelj nije prestao biti suvlasnikom predmetne kuće niti je tuženica ovlaštena da bez plaćanja naknade koristi tužiteljev suvlasnički dio nekretnine. U tom smislu je i pozivanje žaliteljice na odredbe članka 31. ZVDSP-a kojima se reguliraju opća ograničenja prava vlasništva u potpunosti promašeno.

 

16. Nakon što je u ovom postupku prvostupanjski sud izveo dokaz građevinskim vještačenjem radi utvrđenja visine mjesečne najamnine predmetne kuće, tužitelj je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Z. R., dipl. ing. građ., preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev, o kojem je prvostupanjski sud i odlučivao sada pobijanom presudom. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio kada je dopustio ovu preinaku, a što je u suglasju sa odredbom članka 190. stavak 3. ZPP-a.

 

17. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kako je to navedeno u točki II. a) izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

18. U odnosu na odluku o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude za reći je slijedeće. Prvostupanjski je sud, pravilno se pozivajući na odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a naveo za koje je parnične radnje tužitelju, koji je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, trebalo priznati naknadu parničnog troška i u kojem iznosu, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) Također prvostupanjski je sud točno naveo koji je iznos trebalo tužitelju priznati s osnova plaćanja sudskih pristojbi i troškova vještačenja. No, zbroj svih ovih iznosa je 2.195,53 eura/ 16.542,22 kune, a ne kako prvostupanjski sud pogrešno zbraja i dosuđuje 3.190,59 eura/24.039,50 kuna.

 

19. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu parničnog troška iz točke II. izreke u iznosu od 2.195,53 eura/16.542,22 kune sa pripadajućim zateznim kamatama. Stoga je odlučeno kao u točki II. b) izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

20. S druge pak strane trebalo je djelomično preinačiti odluku o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude i to preko dosuđenog iznosa od 2.195,53 eura do iznosa od 3.190,59 eura (dakle za razliku od 995,06 eura/7.497,28 kuna) na način da je u ovom dijelu trebalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki I. b) izreke ove drugostupanjske presude, a u suglasju sa odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

21. Kako tuženica nije uspjela u žalbi u odnosu na presudu u dijelu glavnog potraživanja to je njezin zahtjev za naknadom parničnog troška trebalo odbiti kao neosnovan, a ovo u smislu odredbi članka 154. stavak 1. i 166. stavci 1. i 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

 

22. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženice te s tim u svezi imao parnični trošak sastava ovog podneska. No, kako ovaj trošak po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije bio potreban za vođenje parnice to je zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan u smislu odredbi članka 155. stavak 1. i 166. stavci 1. i 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 27. studenog 2023.