Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž Ob-37/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice EŠ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Slavenu Šoša odvjetniku iz Dubrovnika, protiv tuženika-protutužitelja ŽŠ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Viktoriji Kežević odvjetnici iz Dubrovnika, radi bračne stečevine, odlučujući po žalbi tuženika-protutužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pob 122/2021 od 5. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja ŽŠ, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Pob 122/2021 od 5. prosinca 2024. u točki I. izreke.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika-protutužitelja, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točkama II.1., II.2. i II.3. izreke i sudi:

Nalaže se tužiteljici - protutuženici EŠ predati u suposjed tuženiku – protutužitelju ŽŠ, slobodnu od stvari i osoba, nekretninu označenu i opisanu kao ZK tijelo II – 10. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10) Stan u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, WC-a i hodnika, površine 47,91 m2 u čest. zgr. [katastarska čestica], te pripadajuće drvarnice, uz odgovarajući dio cijele nekretnine, z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], sve u roku od 15 dana.

Utvrđuje se da dugovanje po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 30. siječnja 2009.g. solemniziranom od strane javnog bilježnika Lucije Carić pod posl.br. OV 530/09, sklopljenom između HŠ i Otp banke d.d. Split predstavlja teret bračne stečevine parničnih stranaka koji dug na jednake dijelove tereti tuženika – protutužitelja i tužiteljicu – protutuženicu.

Nalaže se tužiteljici - protutuženici platiti tuženiku - protutužitelju, u roku od 15 dana, iznos od 15.459,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2022.g. određuje po kamatnoj stopi prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 484,39 EUR od 11. siječnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 485,45 EUR od 11. veljače 2021.g. do isplate

- na iznos od 484,16 EUR od 11. ožujka 2021.g. do isplate

- na iznos od 484,59 EUR od 11. travnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 484,61 EUR od 11. svibnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 484,76 EUR od 11. lipnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 484,32 EUR od 11. srpnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 483,96 EUR od 11. kolovoza 2021.g. do isplate

- na iznos od 483,73 EUR od 11. rujna 2021.g. do isplate

- na iznos od 484,09 EUR od 11. listopada 2021.g. do isplate

- na iznos od 483,74 EUR od 11. studenog 2021.g. do isplate

- na iznos od 483,77 EUR od 11. prosinca 2021.g. do isplate

- na iznos od 483,96 EUR od 11. siječnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 483,51 EUR od 11. veljače 2022.g. do isplate

- na iznos od 484,36 EUR od 11. ožujka 2022.g. do isplate

- na iznos od 485,12 EUR od 11. travnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 484,07 EUR od 11. svibnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 484,62 EUR od 11. lipnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 483,97 EUR od 11. srpnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 483,64 EUR od 11. kolovoza 2022.g. do isplate

- na iznos od 483,46 EUR od 11. rujna 2022.g. do isplate

- na iznos od 483,71 EUR od 11. listopada 2022.g. do isplate

- na iznos od 483,25 EUR od 11. studenog 2022.g. do isplate

- na iznos od 482,73 EUR od 11. prosinca 2022.g. do isplate

- na iznos od 480,26 EUR od 11. siječnja 2023.g. do isplate

- na iznos od 480,12 EUR od 11. veljače 2023.g. do isplate

- na iznos od 480,12 EUR od 11. ožujka 2023.g. do isplate

- na iznos od 480,12 EUR od 11. travnja 2023.g. do isplate

- na iznos od 480,12 EUR od 11. svibnja 2023.g. do isplate

- na iznos od 480,12 EUR od 11. lipnja 2023.g. do isplate

- na iznos od 480,12 EUR od 11. srpnja 2023.g. do isplate

- na iznos od 480,12 EUR od 11. kolovoza 2023.g. do isplate.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika-protutužitelja, ukida se citirana prvostupanjska presuda u točki II.4. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I.1. izreke, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice (u daljnjem tekstu: tužiteljice), te je utvrđeno da je stan u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, WC-a i hodnika, površine 47,91 m2 te pripadajuće drvarnice uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine opisane kao kat. čest. zgr. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] E-10 – 10. suvlasnički udio – etažno vlasništvo bračna stečevina tužiteljice i tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženika) i to svakoga od njih za 1/2 dijela prava vlasništva, te je točkom I.2. obvezan tuženik da temeljem ove presude trpi uknjižbu ½ dijela prava vlasništva opisane nekretnine, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.

Točkom II. izreke odbijeni su protutužbeni zahtjevi kojim je tuženik tražio: 1) da se naloži tužiteljici da mu preda u suposjed slobodnu od stvari i osoba, predmetnu nekretninu, 2) da se utvrdi da dugovanje po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 30. siječnja 2009. sklopljenom između HŠ i Otp banke d.d. Split predstavlja teret bračne stečevine parničnih stranaka koji dug na jednake dijelove tereti obje stranke; 3) da se obveže tužiteljicu da isplati tuženiku u roku od 15 dana iznos od 15.459,07 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, 4) da se naloži tužiteljici da isplati tuženiku u roku od 15 dana iznos od 7.299,82 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Točkom II.5. izreke naloženo je tužiteljici da isplati tuženiku u roku od 15 dana iznos od 321,77 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i III. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, dok osnovano upire na postojanje navedenih žalbenih razloga u odnosu na odluke sadržane u točkama I.1.-4. izreke iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

7.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja utvrđuje da je obzirom na predmet spora, u ovoj pravnoj stvari mjerodavan Obiteljski zakon, napose čl. 34. -39. i 40.-45., kao i čl. 165. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje: ZV-a).

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice za na utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu u po ½ dijela svake od parničnih stranaka, kao i zahtjev da tuženik trpi uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama osnovanim.

U svezi toga, sud uvažava činjenicu da je sporna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana na ime tuženika, da se stranke bivši bračni drugovi, da nisu sklopili bračni ugovor. Osim toga, prvostupanjski sud uvažava iskaze parničnih stranaka iz kojih u bitnome proizlazi da je sporna nekretnina kupljena 9. prosinca 2008., da su stranke sklopile brak 2009., pa sukladno tome, sud zaključuje da je isti bračna imovina u suvlasništvu supružnika na jednake dijelove. U prilog tome, sud ukazuje na postojanje sporazumnog dogovora oko podjele imovine nakon rastave, od 22. prosinca 2020., prema kojem stranke sporni stan potvrđuju svojom bračnom imovinom. Polazeći od prednje navedenog, stajalište je suda prvog stupnja da tužiteljica opravdano i osnovano zahtijeva uknjižbu ½ dijela vlasništva uz istodobno brisanje u prava vlasništva tuženika na tom dijelu, napominjući da se ovakvom tužbenom zahtjevu u bitnom nije protivila protustranka, da nije bilo drugih ili drugačijih tvrdnji da ovaj stan ne bi bio bračna imovina na kojoj su bračni drugovi suvlasnici u jednakom dijelovima.

7.2.Odlučujući o osnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženika kojim traži predaju u suposjed prijeporne nekretnine, sud prvog stupnja, uvažava činjenicu da je rješenjem poslovni broj R1 Ob-358/2020, prihvaćen sporazumni prijedlog za razvod braka sa maloljetnom djecom čiji sastavni dio je plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz svibnja 2020., te da je adresa stanovanja mal. djece stranaka kod majke-ovdje tužiteljice – [adresa]., dakle sporni stan; da djeca stranaka sa majkom nikada nigdje drugo nisu ni živjeli od rođenja, pa nastavno tome, sud zaključuje da time mlt. djeca ostvaruju pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu njihovih roditelja – ovdje parničnih stranaka. Nadalje, sud ima u vidu i činjenicu da su stranke 2020. postigle sporazum i dogovor oko podjele imovine nakon rastave braka i ovjerile su istinitost potpisa kod javnog bilježnika Anđelka Stanić u Dubrovniku 22. prosinca 2020. broj OV-7169/2020. Tim sporazumom da su sada parnične stranke očitovale suglasnost vezano za pravne posljedice razvoda braka sa mal. djecom koje se tiču predmetnog stana, da se tuženik obvezao do kraja isplatiti kredit za stan u [adresa]. (u prosincu 2020. iznosio 181.553,00 eur), dok se tužiteljica obvezala isplatiti tuženiku prednje navedeni iznos i to plaćanjem mjesečnih svota od 331,80 eur svakog 10-og u mjesecu, te od 1. siječnja 2021. plaćati sve račune vezane za stan kao i godišnje osiguranje za stan i prebaciti da računi glase na njeno ime i ovo u roku do 20. veljače 2021. Pored toga, sud navodi i to da su stranke potpisale da će stan prepisati na njihovog sina DŠ kad on napuni 28. godina, pa temeljem toga sud prvog stupnja zaključuje da se stranke dogovorile o korištenju bračne imovine – predmetnog stana na način da ga koristi tužiteljica za stanovanje zajedno sa zajedničkom djecom.

7.3.Slijedom toga, sud utvrđuje da je tuženik suvlasnik ovog stana, a da tužiteljica sa njihovom zajedničkom mal. djecom isti posjeduje u svrhu stanovanja i predstavlja njihov obiteljski dom.

Ujedno je stajalište prvostupanjskog suda da je za uspjeh vlasničkog zahtjeva za predaju u posjed, potrebno da je onaj koji zahtijeva vlasnik ili suvlasnik, što tuženik jest, kao i to da je zahtjev usmjeren na posjednika stvari čija se predaje zahtijeva, a ovo je tužiteljica koja zajedno sa mal. djecom stranaka stanuje u ovom stanu kao njihovom obiteljskom domu. Unatoč postojanju prednje navedenih pretpostavki, sud prvog stupnja smatra da u konkretnom slučaju to ipak nije dovoljno za osnovanost protutužbenog zahtjeva tuženika za predaju u suposjed, jer da je potrebno i to da je posjedovanje protustranke bez pravnog osnova ili nije osnovano.

Sukladno dosadašnjim utvrđenjima, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnoj pravnoj situaciji, iako su stranke suvlasnici spornog stana, da tužiteljica ima pravni osnov za korištenje spornog stana, budući da ista stan koristi zajedno sa zajedničkom malodobnom djecom stranaka prema dogovoru stranaka.

Obzirom na prednje, stajalište je prvostupanjskog suda da kada postoji sporazum o korištenju nekretnine, da nije osnovan zahtjev tuženika da mu tužiteljica plaća naknadu za korištenje nekretnine u cijelosti, a u kojem stanuje zajedno sa njihovom mal. djecom.

7.4.Vezano za prednje, sud prvog stupnja uvažava činjenicu da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da je tuženik zatražio raskid sporazuma od 22. prosinca 2020., na što tužiteljica nije pristala, nakon čega da stranke nisu sporni sporazum raskinule, te da prava, dužnosti i odgovornosti iz ovog sporazuma parnične stranke ispunjavaju, zbog kojih razloga sud ne nalazi osnovanim protutužbene zahtjeve sadržane u točki II.1.-4. izreke.

No, neovisno o prednjem, sud ipak prihvaća protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 321,77 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, a zbog zakašnjenja tužiteljice pri plaćanju određenih režijskih troškova (komunalne naknade i naknade za uređenje voda), zbog čijeg neplaćanja je tuženik bio ovršen.

Pozivom na čl. 154. st.4. ZPP-a, odlučeno je kao u točki III. izreke.

8.1.U kontekstu prednje izloženog, ponajprije valja naglasiti da nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja sadržane u točki I. izreke, kojom su udovoljeni tužbeni zahtjevi tužiteljice. Naime, iz stanja u spisu nije razvidno da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka osporavao da bi predmetna nekretnina predstavljala bračnu stečevinu parničnih stranaka i to upravo u omjeru od po ½ dijela, kako je utvrđeno točkom I.1. izreke pobijane presude. Kad se analiziraju navodi iz historijata žalbe, nameće se zaključak da tuženik ni u žalbenoj fazi postupka ne osporava da bi tužiteljica bila suvlasnik prijepornog stana u ½ dijela, a posljedično tome ni da bi bio osnovan zahtjev za trpljenje uknjižbe u zemljišnim knjigama u tom omjeru.

No, pri tome tuženik ističe prigovor prava zadržanja dok mu tužiteljica ne isplati iznose za koje isti drži da mu duguje.

8.2.Kraj nedvojbene činjenice da je iz stanja u spisu vidljivo i to da tuženik spomenuti prigovor nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, već ga je prvi puta istaknuo u fazi žalbenog postupka, prosudba je ovog suda da kako se radi o materijalno pravnom prigovoru, da se isti nije mogao po prvi puta istaknuti i ovoj fazi postupka, pa sukladno čl. 352. st.1. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi potrebitim ulaziti u analizu osnovanosti tog prigovora.

Posljedično prednjem, ovaj sud drži da isticanje spomenutog prigovora nije ni na koji način od utjecaja na pravilnost stajališta prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužiteljice, pa kako tuženik glede tih zahtjeva nije isticao ni jedan drugi žalbeni razlog, to se pobijana presuda u tom dijelu ukazuje pravilnom i zakonitom.

9.Međutim, nisu ovome sudu prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada je odbio sve protutužbene zahtjeve tuženika izuzev onog iz točke II.5. izreke.

10.1.Ponajprije, vezano za protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio predaju u suposjed prijeporne nekretnine, ističe se da suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, činjenica da je tužiteljica nakon razvoda braka u tom predmetnom stanu ostala živjeti sa zajedničkom mlt. djecom stranaka, sukladno rješenju poslovni broj R1 Ob 358/2020, odnosno da mlt. djeca stranaka od rođenja žive upravo u tom stanu, ne može se po ocjeni ovog suda tumačiti na način da zbog toga tuženik nema pravo kao suvlasnik tog stana pravo na suposjed istog, budući da spomenutim rješenjem nije izrijekom navedeno da tuženik nema pravo korištenja tog istog stana.

Stoga, obzirom na prednje, ali i utvrđenje prvostupanjskog suda koje prihvaća i ovaj sud, da su stranke suvlasnici sporne nekretnine, nameće se zaključak da u konkretnoj pravnoj situaciji, tuženik kao suvlasnik predmetnog stana, ima valjani pravni osnov da traži predaju u suposjed istog, budući je tužiteljica kao drugi suvlasnik, ta koja onemogućuje tuženika u njegovu suposjedu prijeporne nekretnine.

10.2.1.Vezano za prednje, što se tiče Sporazuma koji su stranke sklopile 2020., koji glasi „Sporazumni dogovor oko podjele imovine nakon rastave braka“, ponajprije treba ukazati na sadržaj istog, a koji glasi:

„Ja, HŠ, obvezujem se da ću uplaćivati mjesečni iznos alimentacije za djecu (E i GŠ) u visini 1.500,00 kn po djetetu odnosno 3.000,00 kn mjesečno.

Također se obvezujem da ću do kraja isplatiti kredit za stan u [adresa] (u prizemlju zgrade, čestica zgrade [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]). Na današnji dan preostali iznos kredita iznosi 81.553 EUR, a u kunskoj protuvrijednosti u kunama iznosi 609.000,00 kn.

Ja, EŠ obvezujem se da ću iznos od 609.000,00 kn isplatiti ŽŠ. na način tako da ću svaki mjesec uplaćivati po 2.500,00 kn do 10. - u mjesecu. Također se obvezujem da ću od 1.1.2021.g. plaćati sve račune vezane za stan kao i godišnje osiguranje za stan. Isto tako da ću sve račune prebaciti na svoje ime od 20. veljače 2021.

Taj stan u [adresa] (u prizemlju zgrade, čestica zgrade [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]) će se prepisati na našeg sina (DŠ rođen **.**.2009.g.) kad napuni 28 godina.“

10.2.2.Iz sadržaja citiranog Sporazuma, prema uvjerenju ovog suda u bitnome proizlazi da istim nije ništa ugovoreno vezano za dotadašnje podmirenje kreditnih obveza od strane tuženika prema Banci; da ovim Sporazumom izrijekom nije navedeno da bi po podmirenju svih ugovorenih iznosa, stan pripao u isključivo vlasništvo (time i korištenje) tužiteljici, već protivno tome da će stan pripasti zajedničkom sinu stranaka E kad napuni 28 godina; kao da ni tuženik kao suvlasnik istog nema pravo na njegov suposjed.

Shodno tome, ocjena je ovog suda da su parnične stanke ovim Sporazumom regulirale način podmirenja preostalog duga po osnovi kreditnih obveza za kupnju prijepornog stana, pitanje podmirenja režijskih troškova i troškova osiguranja stana, te pitanje visine alimentacije za mlt. djecu stranaka.

Ujedno, svakako valja voditi računa i o tome da iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je ukupna cijena predmetnog stana iznosila 180.000,00 eur, da je tuženik podignuo kredit na ukupni iznos od 150.000,00 eur. Temeljem ovakvih utvrđenja, nameće se zaključak da je tuženik samostalno otplatio nešto više od polovice ukupnog iznosa kredita za kupnju prijepornog stana, a da je predmet ovog Sporazuma, bila dakle faktično otplata preostalog iznosa kredita i to manje od polovice ukupne kupoprodajne cijene.

Obzirom na prethodno rečeno, prosudba je ovog suda, da predmetnim Sporazumom nije između parničnih stranaka kao bivših bračnih drugova izvršena podjela bračne imovine u potpunosti, napose u dijelu koji se odnosi na pitanje korištenja-posjedovanja spornog stana, kako to pogrešno tumači sud prvog stupnja.

10.3.U kontekstu prednje navedenog, pogrešno je prema prosudbi ovog suda, procijenio sud prvog stupnja značaj kako rješenja poslovni broj R1 Ob 358/2020, tako i sklopljenog Sporazuma u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži predaju predmetne nekretnine u suposjed, kao pravno valjanih razloga zbog kojih tuženik ne bi imao pravo na suposjed iste, odnosno argumentum a contrario, zbog kojih bi tužiteljica imala pravo na isključivi posjed cijele te nekretnine.

10.4.Rukovodeći se do sada navedenim razlozima, ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica glede posjedovanja predmetnog stana do podnošenja ove tužbe bila pošteni posjednik cijelog stana, uključujući i suvlasničkog dijela tuženika.

No, neovisno tome, uz uvažavanje neprijeporne činjenice da je tuženik suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela, da je tužiteljica u posjedu cijele nekretnine, da je istome onemogućila posjed te nekretnine na način da je promijenila bravu na ulaznim vratima stana, a tuženiku nije dala primjerak ključeve nove brave ulaznih vrata, čime mu je kao suvlasniku onemogućila da korištenje istog, uvjerenje je ovog suda da su u takvim konkretnim okolnostima, protivno stavu suda prvog stupnja, ispunjene pretpostavke temeljem kojih je valjalo udovoljiti protutužbenom zahtjevu tuženika za predaju prijeporne nekretnine u suposjed.

U svezi sa time, svakako treba uputiti na čl. 162. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje: ZV-a), na koji se sadržajno poziva i sud prvog stupnja, na navodeći o kojoj se zakonskoj odredbi radi, a sukladno kojem da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda u svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

Slijedom ovakvih utvrđenja, ocjena je ovog suda da su na strani tuženika ispunjene potrebne zakonske pretpostavke temeljem kojih je valjalo udovoljiti protutužbenom zahtjeva sadržanom u točki II.1. izreke pobijane presude.

11.1.Pored toga, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni ni razlozi kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada je odbio protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio da se utvrdi da dugovanje po ranije spomenutom Ugovoru o kreditu predstavlja teret bračne stečevine parničnih stranaka, koji tereti na jednake dijelove tužiteljicu i tuženika.

Da bi se moglo dati odgovor na ovu spornu okolnost odnosno dilemu, potrebno je ukazati na materijalno pravne propise koji su u konkretnom slučaju mjerodavni, a obzirom na vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu – 23. prosinca 2008., a radi se o čl. 248. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, dalje: ObZ-a/03), kojim je bilo propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine. Isto tako se ukazuje i na čl. 249. st.1. ObZ-a/03, sukladno kojem bračni drugovi u jednakim dijelovima, su suvlasnici u bračnoj stečevini (ako nisu drukčije ugovorili) i u obvezi su vratiti dugove s osnove sklopljenog ugovori o zajmu, izvjesno utrošenog za njihove zajedničke potrebe tijekom njihove bračne zajednice u jednakim dijelovima.

Stoga povezujući zakonske definicije bračne stečevine i definicije bračne imovine, nameće se zaključak da u bračnu stečevinu prema uvjerenju ovog suda uz stvarna prava kao što je vlasništvo i druga stvarna prava, ulaze također i tražbine koje izviru iz obveznopravnih odnosa u koje je stupio ili se našao jedan od bračnih drugova. Pri tome, svakako valja naglasiti da u konkretnoj pravnoj situaciji nije sporno da je sredstvima ranije navedenog kredita, kupljena sporna nekretnina, za koju je točkom I.1. izreke pobijane presude utvrđeno da predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka, svakog u po ½ dijela.

11.2.Uvažavajući prednja utvrđenja, za dodati je da kad se radi o eventualnoj odgovornosti tužiteljice za novčane obveze (dug) tuženika po sklopljenom Ugovoru o kreditu, dakle bivšeg bračnog druga, a koje su obveze nastale u stjecanju (zajedničke) imovine, može se prema prosudbi ovog suda uspostaviti zajednička (solidarna) odgovornost bračnih drugova, pa i onda kad se brak razvedem odnosno kad se radi o bivšim bračnim drugovima.

Odlučan kriterij za postojanje navedene odgovornosti je pitanje da li je taj drugi bračni drug bio upoznat sa utemeljenjem takve obveze i da li je takav pravni posao odobrio. Kada solidarna obveza nije posebno propisana zakonom, tada postoji solidarna odgovornost bračnih drugova ako je pravni posao iz kojeg proizlazi dugovanje, usmjeren na stjecanje imovine koja ulazi u bračnu stečevinu, pri čemu je bračni drug kojeg se terete na solidarnu odgovornost s bračnim drugom koji je izravni dužnik, upoznat s osnovom zaduženja, te ju je odobrio odnosno od toga prihvaća ostvarenu korist.

11.3.Iz stanja u spisu, razvidno je da je tužiteljica bila upoznata sa sklapanjem predmetnog Ugovora, te da su što više u Sporazumu iz 2020. stranke, dogovorile pitanje isplate preostalog dijela tog kredita u iznosu od 8.553,00 eur.

Slijedom toga, nameće se zaključak da je u konkretnoj pravnoj situaciji, tužiteljica bila upoznata sa činjenicom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, da je posljedično tome prihvatila korist koja je ostvarena tim pravnim poslom, budući je riječ o nekretnini u kojoj je ostala živjeti sa zajedničkom djecom.

Nastavno prednjem, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio protutužbeni zahtjev tuženika sadržan u točki II.2. izreke, te ga je sukladno tome valjalo preinačiti, te isti usvojiti.

12.1.Nadalje, iz stanja u spisu razvidno je i to da je tijekom prvostupanjskog postupka, ali i u ovoj žalbenoj fazi postupka, bilo sporno među strankama da li je Sporazum parničnih stranaka iz 2020. raskinut jednostranom izjavom tuženika ili ne, a kao prethodno pitanje osnovanosti protutužbenih zahtjeva iz točke II.3. i 4. izreke.

12.2.Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi pored ostalog prema uvjerenju prvostupanjskog suda do raskida Sporazuma nije došlo jer tužiteljica na taj raskid nije pristala, a da također ne postoje okolnosti zbog kojih bi isti bio ništetan, da nije bilo pozivanja na razloge pobojnosti, te da stranke predmetni Sporazum ispunjavaju. Ovakvo tumačenje ovome sudu nije prihvatljivo, ponajprije zbog toga što činjenica da tužiteljica kao druga strana tog Sporazuma, ne pristaje na raskid nije odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), predviđeno kao razlog zbog kojeg obvezno pravni posao može egzistirati. U svezi sa time, ukazuje se na čl. 360. ZOO-a, kojim je propisana mogućnost jednostranog raskida ugovora pod uvjetom ispunjenja određenih pretpostavki, ukoliko jedna strana ne ispuni svoju obvezu, koje su pretpostavke sadržane u čl. 361. -367. ZOO-a. Slijedom toga, za zaključiti je prema uvjerenju ovog suda da je tuženik kao jedna od ugovornih strana imao mogućnost odnosno pravo da raskine predmetni Sporazum, neovisno o ne/suglasnosti tužiteljice s tom odlukom, ukoliko se za to ispune potrebne pretpostavke.

12.3.Budući da je iz spomenutog Sporazuma, vidljivo i to da se njime tužiteljica obvezala da svaki mjesec isplaćuje tuženiku određeni novčani iznos (po 2.500,00 kn), ocjena je ovog suda da se radilo o obvezi koju je trebalo uzastopno izvršavati svaki mjesec do otplate ukupno utvrđenog iznosa. Pored toga valja svakako podsjetiti i to da iz rezultata dokaznog postupka, nepobitno proizlazi da tužiteljica od dana potpisivanja predmetnog Sporazuma, pa do dana zaključenja glavne rasprave, dakle ni tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, nije tuženiku kao vjerovniku, isplatila ni jedan od dugujućih iznosa po sklopljenom Sporazumu, a što je u svom iskazu opravdala činjenicom da nije imala, odnosno da nema novaca.

Sagledavajući navedene okolnosti, koja tužiteljica ni na koji način nije tijekom prvostupanjskog postupka dovela u dvojbu, ovaj sud drži da se u konkretnom slučaju radi o pravnoj situaciji iz čl. 365. st.1. Zakona, sukladno kojoj kad u ugovoru s uzastopnim obvezama jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, u razumnom roku, raskinuti ugovor glede svih budućih obveza, ako je iz danih okolnosti očito da ni one neće biti ispunjene.

12.4.Rukovodeći se rezultatima dokaznog postupka, suprotno stajalištu suda prvog stupnja, prosudba je ovog suda da budući tužiteljica kroz razdoblje od nekoliko godina nije podmirila svoje do sada dospjele obveze po spornom Sporazumu, niti je u okviru ove parnice, dala naslutiti da bi ipak to bila u mogućnosti u neko dogledno vrijeme, da su se ipak ispunile zakonske pretpostavke za raskid tog Sporazuma, kako to osnovano tuženik tvrdi.

13.Cijeneći prethodno iznesene razloge, pogrešnim smatra ovaj sud i stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva kojim je tuženik tražio da mu tužiteljica isplati iznos od 15.459,07 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose pobliže navedene u točki II.3. izreke.

Vezano za ovaj zahtjev, nedvojbenim drži ovaj sud da je tuženik sa OTP banka d.d., 23. prosinca 2008. sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 150.000,00 eur, s rokom otplate od 20 godina, namijenjenog za kupovinu nekretnine u odnosu na koju su stranke utvrđene suvlasnicima u po ½ dijela, te da je tuženik između ostalog i u utuženom razdoblju, podmirivao navedenoj banci mjesečne rate kredita, sa time da iznosi koje tuženik potražuje protutužbom, predstavljaju 50% spomenutih rata. Shodno tome, uz uvažavanje ranije navedenih razloga temeljem kojih je po uvjerenju ovog suda raskinut predmetni Sporazum iz 2020., protivno stavu suda prvog stupnja, ovaj sud drži da u konkretnim okolnostima opravdano tuženik, koji je u potpunosti podmirivao rate kredita za nekretninu koja predstavlja bračnu stečevinu, a za koje tužiteljica nije ni na koji način sudjelovala, te koje obveze iz razloga pobliže navedenih u t. 11.1.-11.3. ovosudnog obrazloženja, predstavljaju teret bračne stečevine na jednake dijelove, potražuje od tužiteljice isplatu polovica rata po predmetnom kreditu za utuženi period.

Slijedom ovakvih utvrđenja, uvjerenje je ovog suda da je osnovan i ovaj protutužbeni zahtjev tuženika, zbog čega ga je valjalo prihvatiti u cijelosti.

14.1.Konačno, cijeneći prethodno navedeno, pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja i u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela stana.

Naime, ovdje ponajprije treba naglasiti da činjenica da su parnične stranke bivši bračni drugovi, te da je tužiteljica nakon razvoda braka ostala s djecom stranaka živjeti u tom stanu, odnosno da određeno da će mlt. djeca stranaka nastaviti živjeti s majkom- tužiteljicom, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda u konkretnim okolnostima, ne predstavlja pravno valjano uporište za zaključak o neosnovanosti i tog protutužbenog zahtjeva. Ovo napose ni obzirom na sporni Sporazum, čiji je sadržaj sud prvog stupnja po ocjeni ovog suda pogrešno protumačio u dijelu da je njime postignut sporazum o korištenju nekretnine, glede koje sporne okolnosti su izneseni razlozi u dosadašnjem dijelu obrazloženja.

14.2.Stoga, ovaj sud drži da u konkretnom slučaju, tuženik kao suvlasnik stana, kojeg zbog postupanja tužiteljice (promjene brave ulaznih vrata) nije u mogućnosti koristiti ni na koji način, ima pravo na naknadu za korištenje svog suvlasničkog dijela, pri čemu se mjerodavni čl. 164. st.1. i čl. 165. st.1. ZV-a.

Rukovodeći se sadržajem spomenutih zakonskih odredaba, za naglasiti je da je nužno utvrditi pravni položaj posjednika, dakle da li se radi o poštenom ili nepoštenom posjednik, sa time da pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u su/posjed.

Kako je međutim iz obrazloženja presude suda prvog stupnja, razvidno da prvostupanjski sud nije smatrao osnovanim ni ovaj protutužbeni zahtjev tuženika, to je očito da je zbog pogrešnog pravnog pristupa suda, glede ovog zahtjeva tuženika, činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, napose glede visine naknade koju tuženik potražuje, pa se posljedično tome, u tom dijelu ne može ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

15.Obzirom na prednje, sud prvog stupnja će u daljnjem tijeku postupka, sukladno stajalištu ovog suda, te dispozicijama parničnih stranaka, upotpuniti činjenično stanje glede protutužbenog zahtjeva tuženika iz točke II.4. izreke, nakon čega će o osnovanosti istog donijeti novu i zakonitu odluku.

16.Nastavno rečenom, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke.

17.Zbog svih do sada izloženih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u točkama II.1., II.2., II.3. izreke, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude, te ukinuti citiranu presudu u točki II.4. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, te u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, primjenom čl. 370. ZPP-a.

19.Presuda suda prvog stupnja u točki II.5. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 9. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković