REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1213/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-2306/21-2 od 13. prosinca 2021., kojim je ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-259/17-85 od 20. srpnja 2021. i odbačena tužba u sjednici održanoj 9. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-2306/21-2 od 13. prosinca 2021. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 66486182714 da tužitelju BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 16.712,65 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi iz čl. 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate sukladno čl. 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 516,79 kune od 15.12.2011. godine

- na iznos od 474,24 kune od 15.01.2012. godine

- na iznos od 635,89 kune od 15.02.2012. godine

- na iznos od 412,81 kune od 15.03.2012. godine

- na iznos od 568,14 kune od 15.04.2012. godine

- na iznos od 372,40 kune od 15.05.2012. godine

- na iznos od 735,88 kune od 15.06.2012. godine

- na iznos od 757,91 kune od 15.07.2012. godine

- na iznos od 608,79 kune od 15.08.2012. godine

- na iznos od 142,59 kune od 15.09.2012. godine

- na iznos od 743,06 kune od 15.10.2012. godine

- na iznos od 647,13 kune od 15.11.2012. godine

- na iznos od 594,20 kune od 15.12.2012. godine

- na iznos od 709,86 kune od 15.01.2013. godine

- na iznos od 644,05 kune od 15.02.2013. godine

- na iznos od 684,22 kune od 15.03.2013. godine

- na iznos od 395,85 kune od 15.04.2013. godine

- na iznos od 500,77 kune od 15.05.2013. godine

- na iznos od 633,26 kune od 15.06.2013. godine

- na iznos od 812,30 kune od 15.07.2013. godine

- na iznos od 633,48 kune od 15.08.2013. godine

- na iznos od 263,08 kune od 15.09.2013. godine

- na iznos od 554,41 kune od 15.10.2013. godine

- na iznos od 585,87 kune od 15.11.2013. godine

- na iznos od 656,56 kune od 15.12.2013. godine

- na iznos od 628,75 kune od 15.01.2014. godine

- na iznos od 556,72 kune od 15.02.2014. godine

- na iznos od 663,69 kune od 15.03.2014. godine

- na iznos od 579,95 kune od 15.04.2014. godine

pa sve do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima,u roku od 8 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojim isti potražuje isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.375,00 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućom od dana 20. srpnja 2021. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. srpnja 2021. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“.

2. Drugostupanjskim rješenjem je suđeno:

„I. Uvažava se žalba tuženice, ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-259/2017-85 od 20. srpnja 2021., u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke i u tom se dijelu odbacuje tužba.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka pred sudom prvog stupnja u svoti od 9.000,00 kn u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženici troškove žalbe u svoti od 1.250,00 kn, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu, kao neosnovan.“.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1568/22-2 od 18. svibnja 2022. tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjskog rješenja zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Je li pravilno stajalište suda da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sudu protiv Republike Hrvatske prema čl. 186. a ZPP-a ukoliko je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora (čl. 186. a st. 1. ZPP-a) naznačio prekovremeni rad kao osnov za zahtijevanu isplatu, a u konačno uređenom tužbenom zahtjevu je kao osnov zahtijevane isplate naznačio redovan rad, radi čega tužbu treba odbaciti ili pak smatrati da je u navedenoj situaciji kada tužitelj više ne potražuje isplatu dodatka za prekovremeni rad tužitelj smanjio tužbeni zahtjev tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (čl. 191. st. 3. ZPP-a)?“.

4. Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

8. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja s osnova rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena (pola sata prije početka i pola sata poslije završetka radnog vremena), računajući po satnici redovnog rada, te pripadajućih dodataka za navedeni rad po osnovi rada subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom i u turnusu, u razdoblju od studenoga 2011. do zaključno lipnja 2014.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja (osim u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima) na temelju utvrđenja i zaključaka:

- da rad tužitelja na način da je isti dolazio 30 minuta ranije radi primopredaje smjene, odnosno odlazio 30 minuta kasnije zbog razduženja oružja nema karakter prekovremenog rada kako je isti propisan odredbom čl. 45. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), budući da se ne radi o višoj sili, izvanrednom povećanju opsega posla i drugim slučajevima prijeke potrebe, već se radilo o redovitom načinu rada tužitelja prilikom preuzimanja svake smjene,

- da tužitelju pripada pravo na plaću koja je utvrđena kao plaća za redovan rad, a sve prema izračunu vještaka iz nalaza i mišljenja od 12. listopada 2020. (u iznosu od 2.218,15 € / 16.712,65 kuna).

- da je tužitelj prvotno zatražio isplatu s naslova prekovremenog rada, da bi kasnije naveo kako se radi o redovnom radu i tužbeni zahtjev konačno postavio prema satnici redovnog rada,

- da je u satnici prekovremenog rada ujedno sadržana i plaća za redovan rad pa se ne radi o preinaci tužbe niti je osnovan prigovor tuženice koji se odnosi na nedopustivost tužbe u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a jer zahtjev za mirno rješenje spora kojeg je tužitelj podnio obuhvaća i zahtjev s osnova redovnog rada.

10. Drugostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP-a ukinuo prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu, uz obrazloženje:

- da se tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe protiv tuženice, obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 4. studenoga 2016. stvarno i mjesno nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, u kojem je naveo da se radi o radnom sporu i to radi isplate dodataka na plaću po osnovi satnice prekovremenog rada, u kojem ne može postaviti zahtjev za isplatu određenog iznosa prije nego što tuženica dostavi tražene podatke,

- da kako tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora tuženica nije prihvatila to je tužitelj podnio sudu 9. veljače 2017., stupnjevitu tužbu u smislu odredaba članka 186.b ZPP- a, kojom je zahtijevao naložiti tuženici dostavu traženih podataka odnosno dokumentacije /dnevne evidencije radnog vremena, dnevne radne naloge i isplatne liste plaće za tužitelja u razdoblju od 4. studenoga 2011. do 1. lipnja 2014., te je po izvedenom vještačenju podneskom od 19. listopada 2021. istaknuo tužbeni zahtjev na iznos glavnice od 2.218,15 € / 16.712,65 kuna, sukladno inačici vještaka prema kojoj u utuženom razdoblju tužitelju nisu isplaćeni dodaci na plaću na način da je za svaku smjenu obračunato dodatnih 30 minuta prije početka smjene i dodanih 30 minuta nakon završetka smjene s time da su tako dobiveni sati vrednovani po satnici redovnog rada,

- da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora naznačio prekovremeni rad kao osnov za zahtijevanu isplatu, a u konačno uređenom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtijevane isplate naznačio je redovan rad,

- da se radi o različitom osnovu navedenom u zahtjevu za mirno rješenje spora od onoga navedenog u tužbenom zahtjevu.

11. Za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari je dovoljno za navesti da je tužitelj prilikom podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (u smislu čl. 186.a st. 1. ZPP-a) naznačio da utuženo potražuje s osnova prekovremenog rada, što je naveo i u tužbi; međutim, tijekom parničnog postupka je naveo da bi se zapravo radilo o radu u turnusima i da s te osnove potražuje dosuđeni iznos. Potonje je tuženica smatrala preinakom tužbe, kojoj se usprotivila i prigovarala u smislu gore navedenog postavljenog pravnog pitanja, a koji prigovor je prvostupanjski sud otklonio uz obrazloženje da je zahtjev tužitelja s naslova redovnog rada već sadržan u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

12. U tako opisanom činjeničnopravnom kontekstu, a u pogledu postavljenog pravnog pitanja, revizijski sud upućuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci poslovnog broja Rev-1296/22-3 od 28. prosinca 2022. koje glasi:

„(…) svrha postupka iz čl. 186.a ZPP je izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način. U predmetnom slučaju tužitelj je svoj zahtjev za mirno rješenje spora temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Slijedom navedenog, neosnovan je revizijski navodi tuženice da bi promjena pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja (iz prekovremenog rada u redovni rad u turnusu) trebala dovesti do odbačaju tužbe u smislu odredbe članka 186. a ZPP te ovaj sud takvo pravno shvaćanje smatra pretjerano formalističkim. Naime, očito je da bi tuženica odbila zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora i da je tužitelj u tom zahtjevu kao pravnu osnovu naveo redovan rad u turnusu s obzirom na to da se navedeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i zahtjev za isplatu po osnovi prekovremenog rada. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak iz pobijane odluke da je tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP.“.

13. Revizijski sud ocjenjuje da se u ovom predmetu radi o činjeničnopravnoj situaciji podudarnoj sa onom u predmetu Rev-1296/22-3 te mu preostaje reafirmirati pravno shvaćanje izraženo u toj odluci i zaključiti da je u konkretnom, ovopredmetnom slučaju tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a, na što ne utječe činjenica da je u zahtjevu za mirno rješenje spora naznačio da tražbinu temelji na prekovremenom radu, a tijekom parnice naznačio da je temelji na radu u turnusima i da u tom smislu nema mjesta odbacivanju tužbe po odredbi čl. 186.a ZPP- a.

14. S obzirom na to da je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka (drugostupanjski sud je nepravilno primijenio odredbu čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP-a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke), valjalo je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a, ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će vodeći računa o svemu naprijed izloženome ponovno odlučiti o žalbi tuženice.

16. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP- a.

Zagreb, 9. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać-Ručević