1

Poslovni broj: UsI-2638/23-15

 

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: S. K. iz V. G., OIB: …, zastupana po opunomoćenici B. M., odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Z., OIB: …, radi poništavanja rješenja, 27. studenog 2023. godine

 

p r e s u d i o j e

 

 

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-502-03/16-01/697, URBROJ: 338-01-21-16-02 od 14. studenog 2016. godine i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-03/16-04/116, URBROJ: 338-21-81-16 od 05. rujna 2016. godine.

II. Tužiteljici se dijagnoza mehaničke komplikacije unutrašnjih učvršćujućih naprava za kosti udova (T84.1) priznaje kao posljedica ozljede na radu od 13. lipnja 2011. godine, priznate pod dijagnozom prijeloma gornjeg kraja nadlaktične kosti (S42.2) te se tužiteljici u tom pogledu priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati trošak od 8.000,00 €/60.276,00 kn (tečaj konverzije 7,5345).

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška u preostalom dijelu.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica tužbom osporava rješenja iz upravnog postupka, kojima joj dijagnoza mehaničkih komplikacija unutrašnjih učvršćujućih naprava za kosti udova (T84.1) nije priznata kao posljedica ozljede na radu od 13. lipnja 2011. godine, priznate pod dijagnozom prijeloma gornjeg kraja nadlaktične kosti (S42.2).

Tužiteljica u tužbi i u toku upravnog spora ukazuje na postojanje uzročno-posljedične veze između ozljede na radu i dijagnoze T84.1.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, a na ročištu na kojem je rasprava zaključena nije bio prisutan uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku R. P.

Osporavana rješenja su nezakonita.

Nesporno je da je tužiteljici ozljeda od 13. lipnja 2011. godine priznata kao ozljeda na radu, pod dijagnozom prijeloma gornjeg kraja nadlaktične kosti (S42.2).

Tužiteljica je 28. srpnja 2016. godine podnijela zahtjev za „nadopunu šifri dijagnoza“ u pogledu dijagnoze T84.1 - mehaničke komplikacije unutrašnjih učvršćujućih naprava za kosti udova.

Prvostupanjsko liječničko povjerenstvo je u srpnju 2016. godine utvrdilo da se ne radi o oštećenju zdravlja, već o zamjeni oštećenog dijela proteze.

Stoga osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 05. rujna 2016. godine tužiteljici dijagnoza T84.1 nije priznata kao posljedica već priznate ozljede na radu.

Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo je 28. listopada 2016. godine navelo da je tužiteljici 14. lipnja 2016. godine zamijenjen dio proteze te da se ne radi o oštećenju zdravlja, već o prolaznom stanju riješenom zahvatom u vezi kojeg je rehabilitacija još u toku. 

Tuženik je stoga osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 14. studenog 2016. godine odbio tužiteljičinu žalbu.

Iz navedenog je vidljivo da su već upravna tijela tužiteljičin zahtjev od 28. srpnja 2016. godine protumačila kao zahtjev za priznavanje određene dijagnoze kao posljedice već priznate ozljede na radu, u smislu čl. 53. st. 1. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (NN 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/18, 109/17, 132/17, 119/18, 41/19, 22/20, 39/20, 2/22 i 33/23 - Pravilnik). U skladu s tom odredbom, posljedica priznate ozljede na radu je oštećenje zdravlja izraženo određenom dijagnozom po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB), nastalo kao direktna posljedica već priznate ozljede na radu.

Tuženik se u odgovoru na tužbu bio pozvao na čl. 67. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19 i 33/23), ali se ta odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se odnosi na ozljedu koja se ne smatra ozljedom na radu zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnom mjestu. Navedena odredba po prirodi stvari može doći u primjenu u postupku povodom zahtjeva za priznavanje ozljede na radu, ali ne i u postupku povodom zahtjeva za priznavanje posljedice već priznate ozljede na radu. Činjenica da je tužiteljici već priznata ozljeda na radu od 13. lipnja 2011. godine isključuje mogućnost utvrđivanja skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnom mjestu u pogledu mogućnosti priznavanja posljedice već priznate ozljede na radu.

Tužiteljičin poslodavac je u toku upravnog spora bio pozvan sudjelovati kao zainteresirana osoba, ali se nije odazvao.

Presudom donesenom u ovom upravnom sporu 16. siječnja 2019. godine (tada pod brojem UsI-3618/16) su osporavana rješenja već bila poništena te je tužiteljici dijagnoza T84.1 već bila priznata kao posljedica priznate ozljede na radu od 13. lipnja 2011. godine. Prethodno je sud na raspravnom ročištu 08. siječnja 2019. godine odbio provoditi daljnje dokazne prijedloge; tužiteljica je u tužbi bila predložila svoje saslušanje i provedbu medicinskog vještačenja.

Usprkos tome, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi Usž-2187/19 od 10. listopada 2019. godine naveo da tužiteljica nije bila predlagala dokaze, a da bez provedenog vještačenja u upravnom sporu nije moguće zaključiti da su nalazi, mišljenja i ocjene nadležnih liječničkih povjerenstava osporeni, pa je stoga poništio prvostupanjsku presudu ovog suda od 16. siječnja 2019. godine i u cijelosti odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja iz upravnog postupka.

Međutim, naknadno je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom U-III-1640/2020 od 09. studenog 2022. godine usvojio ustavnu tužbu tužiteljice, ukinuo spomenutu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i predmet vratio na ponovni postupak tom sudu, uz navod da je tužiteljica bila predložila izvođenje dokaza vještačenjem i da je taj dokaz trebalo provesti.

Nakon toga je Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom novom presudom Usž-4268/22 od 26. travnja 2023. godine ponovno poništio prvostupanjsku presudu ovog suda UsI-3618/16 od 16. siječnja 2019. godine i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak, također uz zauzeti stav o tome da treba provesti predloženo medicinsko vještačenje u upravnom sporu.

Imajući u vidu izričite procesne zahtjeve Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je u ponovljenom upravnom sporu na raspravnom ročištu 25. rujna 2023. godine prihvatio prijedlog za provedbu medicinskog vještačenja - iako se u prethodnoj fazi upravnog spora kao bitno sporno pitanje postavilo samo pravno pitanje: predstavlja li tužiteljičina dijagnoza T84.1 oštećenje zdravlja izraženo određenom dijagnozom po MKB-u. Naime, sâma činjenica da se radi o postojećoj dijagnozi iz MKB-a s pravne strane podrazumijeva da se radi o oštećenju zdravlja izraženom određenom dijagnozom po MKB-u.

Dakle, sud je vještačenje povjerio vještaku R. P., specijalistu kirurgije, ortopedije i traumatologije, uz dodatni zadatak očitovanja o tome je li tužiteljičina dijagnoza T84.1 u smislu čl. 53. st. 1. Pravilnika direktna posljedica već priznate ozljede na radu od 13. lipnja 2011. godine.

Ujedno je sud na raspravnom ročištu kao nepotreban i nesvrsishodan odbio tužiteljičin prijedlog za njezinim saslušanjem.

Vještak R. P. je u svom nalazu i mišljenju izričito potvrdio da je provedeno kirurško zbrinjavanje 2016. godine, odnosno zamjena razlabavljenog dijela endoproteze - izraženo šifrom T84.1 - direktna posljedica već priznate ozljede na radu od 13. lipnja 2011. godine te da se radi o oštećenju zdravlja izraženom određenom dijagnozom po MKB-u. U tom smislu je zaključio da su nalazi, mišljenja i ocjene liječničkih povjerenstava iz upravnog postupka nepravilni.

Tuženik je potom u spis dostavio očitovanje svog liječničkog povjerenstva u kojem je i dalje izražen stav o tome da dijagnoza T84.1 ne predstavlja oštećenje zdravlja, jer je obavljenim zahvatom 14. lipnja 2016. godine mehanička komplikacija endoproteze riješena, pa da se stoga radi o prolaznoj mehaničkoj komplikaciji.

Sud je stoga odlučio vještaka R. P. saslušati i usmeno na raspravi, a vještak je tada posebno istaknuo da se ne može raditi o prolaznoj komplikaciji jer se dislokacija ugrađenog stenta morala riješiti operativnim zahvatom, a o prolaznim komplikacijama bi se moglo govoriti, primjerice, u slučajevima edema ili upale tetive.

Vještak je istaknuo da se u ovom slučaju radilo o komplikaciji koja je iskazana dijagnozom T84.1 iz MKB-a i koja kao takva ne bi ni trebala postojati ako se ne bi mogla primijeniti upravo u konkretnom slučaju. Vještak je još jednom potvrdio da se radi o direktnoj posljedici ozljede na radu, odnosno o direktnoj posljedici prijeloma nadlaktične kosti 2011. godine.

Nakon toga za vještaka više nije bilo nikakvih pitanja niti su u odnosu na njegovo vještačenje više bile istaknute bilo kakve primjedbe.

Stoga je i sud vještačenje vještaka R. P. u cijelosti prihvatio kao stručno, jasno, obrazloženo, detaljno i objektivno - bez obzira na činjenicu da je vještak u ovom slučaju morao davati očitovanje dijelom i na pravna pitanja koja su u domeni sudskog odlučivanja.

Na temelju svega navedenog sud zaključuje da je tužiteljičina dijagnoza mehaničkih komplikacija unutrašnjih učvršćujućih naprava na kosti udova (T84.1) - koja se manifestirala dislociranjem ugrađene endoproteze 2016. godine i koja je riješena operativnim zahvatom - oštećenje zdravlja izraženo određenom dijagnozom po MKB-u i ujedno direktna posljedica ozljede na radu od 13. lipnja 2011. godine, već priznate pod dijagnozom prijeloma gornjeg kraja nadlaktične kosti (S42.2).

Pritom nije od utjecaja navod tuženika iz podneska od 10. studenog 2023. godine o tome da je tužiteljici u međuvremenu (07. veljače 2017. godine) u posebnom upravnom postupku dijagnoza nespecificiranog poremećaja mišićno-koštanog sustava nakon određenog postupka (M96.9) također priznata kao posljedica priznate ozljede na radu iz 2011. godine, jer se radi o različitim dijagnozama iz MKB-a, a nije sporno da u postojećoj tužiteljičinoj medicinskoj dokumentaciji iz 2016. godine postoji potvrđena dijagnoza T84.1.

Zbog toga je sud na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) usvojio tužbeni zahtjev i kao nezakonita poništio oba osporavana rješenja te je potom u sporu pune jurisdikcije tužiteljici dijagnozu T84.1 priznao kao posljedicu ozljede na radu od 13. lipnja 2011. godine i priznao joj u tom pogledu prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, na temelju čl. 53. st. 1. Pravilnika.

S obzirom na to da su rješenja iz upravnog postupka kao nezakonita poništena, tužiteljica na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe, trošku zastupanja na raspravnim ročištima 08. siječnja 2019. godine, 25. rujna 2023. godine i 27. studenog 2023. godine te trošku sastava ustavne tužbe (s kojom je tužiteljica uspjela) po profesionalnoj opunomoćenici - odvjetnici, u vezi čega tužiteljici na temelju Tbr. 27/1, 27/2 i 31/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) pripada ukupno 3000 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 7.500,00 €, čemu treba pribrojiti trošak vještačenja od 500,00 €, pa sveukupni opravdan trošak tužiteljice iznosi 8.000,00 €/60.276,00 kn (tečaj konverzije 7,5345).

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 27. veljače 2017. godine, 05. rujna 2023. godine, 08. studenog 2023. godine i 21. studenog 2023. godine, jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog upravnog spora.

 

 

U Zagrebu, 27. studenog 2023. godine.

 

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.