Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2493/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivana Dedić Golić, odvjetnici u Rijeci, protiv tužene HĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem Pn-267/2020-39 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 9. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice OĆ kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkama II. i III. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu kojim je točkom IV. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem Pn-267/2020- 39 od 7. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 2.546,00 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.8.2020. do isplate, po stopi koja je propisana odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 1.1.2023. do 31.12.2023. koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu s osnova neimovinske štete kao i imovinske štete na ime naknade za tuđu pomoć i njegu i pojačanu ishranu, preko dosuđenog iznosa iz točki I. do ukupno zatraženog iznosa od 11.945,00 eur, dakle za ukupan iznos od 9.399,05 eur sa pripadajućim zakonskim zateznima kamatama od 4.8.2020. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova naknade izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 364,32 eur sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe sudu do isplate.

IV. Svaka stranka će snositi svoj parnični trošak."

2. Žali se tužiteljica, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama II. i III. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u odluci o troškovima postupka (točka IV. izreke presude), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljice, tužena je predložila da se ista žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (članak 19. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) i imovinske štete iz osnova tuđe pomoći i njege, pojačane ishrane, te i iz osnova izgubljene zarade (članak 1095. stavak 1. ZOO/05), a koju štetu da je pretrpjela 3. srpnja 2019. u Rijeci, kada da ju je tužena udarala zatvorenim šakama u predjelu glave, kojom prilikom tužiteljica da je zadobila prijelom nosne kosti s deformacijom nosa uz otežano disanje, koja ozljeda da je teže naravi.

6. U ovoj fazi postupka, po žalbi tužiteljice, sporne su točke II. i III. izreke prvostupanjske presude, kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i točka IV. izreke prvostupanjske presude, kojom je odlučeno o troškovima postupka.

7. Nije u pravu žaliteljica, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu koji je točkama II. i III. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tužiteljica, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

10. Nije u pravu tužiteljica, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama II. i III. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama II. i III. izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Naime, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je, osnovom izvedenih dokaza, sud prvog stupnja utvrdio slijedeće činjenice:

- uvidom u kazneni spis toga suda pod poslovnim brojem broj K-977/2019, koji da je vođen protiv ovdje tužene u svezi sukoba stranaka od 3. srpnja 2019., isti predmet da je pravomoćno okončan donošenjem presude 13. veljače 2020. pod poslovnim brojem K-977/2019, kojom presudom da je izdan kazneni nalog okrivljenoj HĆ, ovdje tuženoj, da je kriva, jer da je 3. srpnja 2019. oko 18,15 sati, u Rijeci, za vrijeme dok se je nalazila na mjestu suvozača u zaustavljenom osobnom vozilu „Fiat Punto“, reg. oznake [registarska oznaka], kojim da je upravljao ŽĆ, nakon što da je do nje pristupila supruga ŽĆ, OĆ, ovdje tužiteljica, koja da ju je rukom uhvatila u području desnog ramena i povukla ju za majicu prema van, navodeći da izađe iz vozila, pristajući da istu teško tjelesno ozlijedi, ostavši sjediti na mjestu suvozača istu najprije udarila zatvorenom šakom u nos, zbog kojeg udarca da joj je potekla krv iz nosa, te ista da se pomaknula unatrag, nakon čega da je izašla iz vozila i udarila ju zatvorenim šakama još tri puta u području njezine glave, uslijed čega OĆ da je zadobila prijelom nosne kosti s deformacijom nosa uz otežano disanje, koja ozljeda da je teže naravi, dakle, da je drugoga teško tjelesno ozlijedila, pa da je time počinila kazneno djelo protiv života i tijela - teškom tjelesnom ozljedom, opisano i kažnjivo u odredbi članka 118. stavak 1. KZ/11, te temeljem članka 118. stavka 1. KZ/11 i članka 540. stavka 2. ZKP/08 okrivljenoj da se izrekla kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, uz primjenu uvjetne osude na rok kušnje od godine dana;

- prema provedenom sudsko medicinskom vještačenja po stalnom sudskom vještaku dr. sc. Valteru Stemberga, za potrebe kaznenog postupka, radi utvrđivanja dinamike nastanka povreda kod tužiteljice, te kvalifikacije zadobivenih povreda, ovdje tužiteljica kritičnog događaja da je zadobila prijelom nosne kosti (s deformacijom nosa uz otežano disanje), a što da je teška tjelesna povreda, koja da je nastala djelovanjem mehaničke sile tupo tvrde površine jakog intenziteta na područje nosa, te pogodno mehaničko sredstvo za nanošenje prijeloma nosa da može predstavljati stisnuta šaka ili slično, a položaj tijela tužiteljice u času ozljeđivanja da je mogao biti u uspravnom ili prignutom položaju, sučelice osobi koja da je ozljedu nanijela;

- iz istog sudsko medicinskog vještačenja i okrivljena, ovdje tužena, da je u predmetnom sukobu zadobila lake tjelesne povrede, u vidu hematoma (krvnog podljeva) na obje nadlaktice i desnog zapešća, te obzirom na lokalizaciju evidentiranih hematoma kod tužene, isti da su u dinamici konkretnog događaja mogli nastati hvatanjem prstima ruke druge osobe, kao i udarcima mehaničkim sredstvom umjerenog intenziteta i to prstiju ruku, stisnuta šaka i slično, te da nije moguće isključiti, da su evidentirani hematomi, tzv. obrambene ozljede, nastale podmetanjem ruku između sredstva ozljeđivanja i ostalih dijelova tijela;

13. Na osnovu naprijed utvrđenih činjenica, te osnovom iskaza svjedoka ĐĆ, majke tužiteljice i ŽĆ, supruga tužiteljice u vrijeme utuženog događaja, kao i osnovom iskaza saslušanih stranaka, sud prvog stupnja utvrđuje, da je kritičnog dana tužiteljica izazvala sukob sa tuženom, na način da je krenula svojim vozilom za vozilom kojim da je upravljao tadašnji suprug tužiteljice, ŽĆ, te da mu je prepriječila put i zaustavila svoje vozilo, tako da nisu mogli otvoriti vrata i izaći iz auta, niti majka tužiteljice, koja da se nalazila s njom u vozilu, a niti ŽĆ, te tužiteljica da je tada izašla iz svoga vozila i uputila se prema vozilu tadašnjeg supruga, točnije prema mjestu suvozača, gdje da se nalazila tužena, da je otvorila vrata auta i da je tražila od tužene da izađe iz vozila, pritom je povlačeći rukama, a u kojem naguravanju tužena da je udarila tužiteljicu šakom u nos, nakon čega stranke da čekale dolazak policije, a za koju nanijetu tešku tjelesnu povredu tužiteljici, tužena da je pravomoćno oglašena krivom u kaznenom postupku vođenim pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem K-977/19.

14. Nadalje, a imajući u vidu odredbe članka 1045. stavka 1. i odredbe članka 1092. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), sud prvog stupnja zaključuje, da je tužena kriva za nanošenje tjelesne povrede tužiteljici, prijelom nosne kosti kritičnog događaja, ali da je tužiteljica svojim ponašanjem inicirala i pridonijela nastanku štete u omjeru od 50%, budući da je upravo tužiteljica zapriječila vozilo, u kojem da se nalazila tužena, i to na način da se nitko nije mogao uključiti u njihov sukob, pa tako niti ih i razdvojiti, te da je tužiteljica prva krenula prema vratima tužene, otvorila ih i tuženu počela nasilno izvlačiti iz vozila, a kojom prilikom tužena da je uputila izravan udarac šakom u lice tužiteljici i pri tom da je tužiteljici nanijela predmetnu tešku tjelesnu ozljedu.

15. Naime, odredbom članka 145. stavkom 1. ZOO/05 propisano je, tko drugom prouzroči štetu, dužan je naknaditi ako ne dokaže da šteta nastala bez njegove krivnje, do je odredbom članka 1092. stavkom 1. ZOO/05 propisano, oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

16. I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, imajući u vidu rezultate kompletne raspravne građe, tužiteljica, koja je zapriječila vozilo u kojem se nalazila tužena i to na način, da se niti svjedokinja ĐĆ, inače majka tužiteljice, koja je sjedila na mjestu suvozača u vozilo tužiteljice, a niti svjedok ŽĆ, inače tadašnji suprug tužiteljice, koji je sjedio na mjestu vozača u vozilu u kojem je kao suvozačica sjedila tužena, nisu mogli uključiti u sukob tužiteljice i tužene, pa tako niti ih i razdvojiti, te da je tužiteljica prva krenula prema vratima vozila u kojem je kao suvozačica sjedila tužena, otvorila vrata i tuženu počela nasilno izvlačiti iz vozila, a kojom prilikom je tužena uputila izravan udarac šakom u lice tužiteljici i pri tom tužiteljici nanijela predmetnu tešku tjelesnu ozljedu, doprinijela je nastanku utužene štete u omjeru od 50%, pa je tužiteljica svojim ponašanjem odgovorna za nastanak štetnog događaja u omjeru od 50%, a tužena u omjeru od 50%, kako to ispravno obrazloženjem svoje presude i zaključuje prvostupanjski sud.

17. Stoga, žalbenim navodima tužiteljice, kojima ista u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od valjano utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno iznijetih zaključaka po sudu prvog stupnja, te i prigovara istinitosti iskaza svjedoka ŽĆ, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, a slijedom toga i pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je utvrdio suodgovornost tužiteljice u omjeru od 50%, a suodgovornost tužene, koja da je za nanošenje utužene ozljede i proglašena krivom u kaznenom postupku, također u omjeru od 50%, jer da je tužena u potpunosti odgovorna za nastalu štetu kod tužiteljice –– ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog zaključio da je tužiteljica suodgovorna za nastanak utužene štete u omjeru od 50%, pa se tužiteljica, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je zaključio da je tužiteljica suodgovorna za nastanak utužene štete u omjeru od 50%, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

18. Nadalje, neosnovano tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je tužiteljica točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijena sa za svojim zahtjevom za naknadu neimovinske štete, kao i imovinske štete na ime naknade za tuđu pomoć i njegu i pojačanu ishranu, za ukupan iznos od 9.399,05 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznima kamatama.

19. Naime, štetni događaj, zbio se u vrijeme (dana 3. srpnja 2019. godine), kada je već stupio na snagu ZOO/05, koji na drugačiji način, u odnosu na do tada važeći Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) uređuje pitanje naknade neimovinske štete, pa tako i u slučaju pravične novčane naknade, za pretrpljene fizičke boli, strah, naruženost i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

20. Dok je odredba članka 200. ZOO-a propisivala pravo na novčanu naknadu za pretrpljene fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i duševne boli zbog naruženosti, člankom 1100. stavkom 1. i 2. ZOO/05, propisano je, da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

21. S obzirom na to da je ZOO/05 (članak 1100.) prihvatio objektivnu koncepciju pojma neimovinske štete, kao povrede prava osobnosti, pretrpljene fizičke boli, strah, naruženost i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, ne predstavljaju više samostalni oblik neimovinske štete, nego se radi o povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (članak 19. stavak 2. u svezi članka 1100. ZOO/05). Pretrpljene fizičke boli, strah, naruženost i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti su, kako izrijekom kaže odredba članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO/05, samo kriteriji koji utječu na pravo na isplatu i visinu novčane naknade, što znači, da njihovi intenzitet i trajanje „diktiraju” i osnovanost potraživanja i visinu pravične naknade.

22. Kako je, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu novčane naknade neimovinske štete tužiteljici, s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, u iznosu od 4.700,00 EUR-a, a do kojeg oštećenja je došlo uslijed predmetnog sukoba između tužiteljice i tužene, koji se dogodio dana 3. srpnja 2019 godine, kao i što je pravilno utvrdio visinu novčane naknade imovinske štete tužiteljici iz osnova tuđe njege i pomoći u iznosu od 342,00 EUR-a, računajući, a primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, vrijednost jednog sata tuđe njege i pomoći u iznosu od 4,50 EUR-a, a iz osnova pojačane ishrane u iznosu od 50,00 EUR-a, to se u ovom dijelu žalbeni navodi tužiteljice, glede utvrđene visine pravične novčane naknade tužiteljici iz osnova povrede prava osobnosti u iznosu od 4.700,00 EUR-a, a iz osnova tuđe njege i pomoći u iznosu od 342,00 EUR-a i iz osnova pojačane ishrane u iznosu od 50,00 EUR-a, dakle u ukupnom iznosu od 5.092,00 EUR-a, koji iznos, nakon što se umanji za suodgovornost tužiteljice u omjeru od 50% daje iznos od 2.546,00 EUR-a i dosuđenog joj iznosa iz osnova pretrpljene neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 2.546,00 EUR-a, a odbijajući je iz navedenih osnova za iznos od ukupno od 9.399,05 EUR-a, ukazuju neosnovani.

23. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, visina utvrđene štete kod tužiteljice, koja je u utuženom događaju zadobila prijelom nosnih kostiju s pomakom, uslijed kojih ozljeda je trpjela bolove jakog intenziteta u ukupnom trajanju od 5 do 6 dana, srednjeg intenziteta ukupno cca 12 do 15 dana, a slabijeg intenziteta u vremenskom period od cca 25 do 30 dana i pretrpjela primarni strah jačeg intenziteta, koji da je mogao potrajati unutar jednog sata vezan za stres doživljen načinom nastanka nezgode, a sekundarni strah jačeg intenziteta ukupno 5 do 6 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta ukupno cca 15 do 20 dana i sekundarni strah slabijeg intenziteta kroz cca 1 mjesec i kod koje je zaostalo umanjenje opće životne aktivnosti u omjeru od 3%, u svemu je primjerena šteti, koju je tužiteljica iz osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pretrpjela, kao i što je tužiteljici sasvim primjereno utvrđena visina imovinske štete iz osnova tuđe njege i pomoći, koja joj je bila potrebna u vidu tuđe njege i pomoći u periodu od ukupno cca 3 do 4 tjedna (prva faza kućnog liječenja nakon repozicije, te posebno kasnije operacije) i to nestručne pomoći kroz cca 2 sata dnevno za nešto teže i zahtjevnije aktivnosti svakodnevnog života u i oko kućanstva, kao i povremena tuđa nestručna pomoć kroz ukupno 4 do 5 tjedana i to 3 do 4 sata tjedno za povremene teže i zahtjevnije aktivnosti u i oko kućanstva, u iznosu od ukupno 342,00 EUR-a, računajući vrijednost jednog sata tuđe njege i pomoći u iznosu od 4,50 EUR-a, kao i što joj iz osnova pojačane ishrane kojoj je bilo potreba konzumacija više tekućeg oblika hrane i to kroz ukupno 2 do 3 tjedna primjereno utvrđena visina imovinske štete u iznosu od 50,00 EUR-a pa se žalba tužiteljice na odbijajući dio iznosa iz osnova pretrpljene neimovinske štete i imovinske štete iz osnova tuđe njege i pomoći i pojačane ishrane kod tužiteljice ukazuje neosnovana.

24. Tužiteljici je, a u odnosu na njezine žalbene prigovore, i za navesti, da je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja novčanu naknadu zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje odredio na temelju detaljno utvrđenih manifestacija svih posljedica na tužiteljičino i psihičko i fizičko zdravlje, te je, a imajući u vidu utvrđenu suodgovornost tužiteljice u omjeru od 50%, pravilno utvrdio visinu novčane naknade tužiteljici s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i visinu naknade za tuđu njegu i pomoć i pojačanu ishranu, a do kojeg oštećenja je došlo uslijed sukoba tužiteljice i tužene, koji se dogodio 3. srpnja 2019. godine, u kojem sukobu je tužiteljica zadobila prijelom nosnih kostiju s pomakom, u ukupnom iznosu od 5.092,00 EUR-a, koji iznos, nakon što se umanji za suodgovornost tužiteljice u omjeru od 50% daje iznos od 2.546,00 EUR-a, pa naložio tuženoj da, iz osnova neimovinske štete, zbog povrede prava osobnosti, te imovinske štete iz osnova tuđe njege i pomoći i pojačane ishrane, isplati tužiteljici ukupno iznos od 2.546,00 EUR-a zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. kolovoza 2020. godine, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbama članka 19. i članka 1100., te odredbi članka 1095. sve u svezi članka 1106. sve ZOO/05.

25. Naime, prvostupanjski sud svojom odlukom dao je jasne razloge o tome koje činjenice smatra utvrđenim i na čemu temelji svoju ocjenu, kada je tužitelju, a imajući pri tom u vidu nalaze medicinskog vještaka, pravilno primjenjujući odredbu članka 1100 ZOO/05, utvrdio visinu naknade s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i naknadu imovinske štete iz snova tuđe njege i pomoći i pojačane ishrane, pa je stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, visina utvrđene neimovinske i imovinske štete kod tužiteljice u svemu primjerena šteti, koju je ista iz tih osnova pretrpjela, pa se žalba tužiteljice, koja se svojom žalbom žali na odbijajući dio naknade neimovinske štete iz osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao i na odbijajući dio naknade imovinske štete iz osnova tuđe njege i pomoći i pojačane ishrane, kako je to pobliže opisano točkom II. izreke prvostupanjske presude, ukazuje neosnovana.

26. Nadalje, kada - a nakon što je sud prvog stupnja na ročištu održanom 18. prosinca 2023. odredio provođenje financijskog vještačenja radi utvrđivanja visine izgubljene zarade za vrijeme bolovanja tužiteljice, te joj odredio rok od 30 dana za uplatu predujma u iznosu od 350,00 EUR-a, uz napomenu da ukoliko tužiteljica ne izvrši uplatu predujma u dodijeljenom roku, sud da će smatrati da je ista odustala od predloženog financijskog vještačenja – tužiteljica nije izvršila plaćanje predujma za financijsko vještačenje, već je u podnesku od 15. travnja 2024., predanom neposredno prije ročišta 16. travnja 2024., pojasnila koji iznos je izgubila na zaradi i to u ukupnom iznosu od 364,32 EUR-a / 2.744,97 kuna, ne pozivajući se na relevantnu dokumentaciju, postavljajući tužbeni zahtjev, ne ustrajući kod financijskog vještačenja, a tužena je na ročištu održanom 16. travnja .2024. osporila visinu gubitka na zaradi, navodeći da je potpuno nejasno temeljem koje dokumentacije i kako je tužiteljica izvršila obračun, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je, a pozivom na odredbu članka 153. stavka 3. ZPP-a, tužiteljicu, koja je tada zatražila dodjelu novog roka za plaćanje predujma za financijsko vještačenje, odbio, cijeneći da je tužiteljica imala dovoljno vremena da postupi po rješenju suda od 18. prosinca 2023., a što tužiteljica da nije učinila, niti do ročišta održanom dana 16. travnja 2024., a niti da je pružila sudu bilo kakvo pojašnjenje, dokaz, da ona nije bila u mogućnosti platiti dužni predujam za financijsko vještačenje.

27. Odredbom članka 153. stavkom 1. ZPP-a propisano je, kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza, a stavkom 3. istog članka propisano je, sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi, U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

28. Kada, a u odnosu na zatraženu naknadu po osnovi izgubljene zarade, koju da je tužiteljica zatražila prvotno u iznosu od 1.654,14 kuna / 219,54 EUR-a za vrijeme trajanja bolovanja, a potom da je zatražila iznos od 364,32 EUR-a / 2.744,97 kuna, sud prvog stupnja temeljem dostavljene dokumentacije od strane tužiteljice i to pregleda ukupnog troška plaće za razdoblje od mjeseca srpnja 2019. do mjeseca kolovoza 2019., analitičke kartice plaća za razdoblje od mjeseca ožujka 2020. do mjeseca travnja 2020. i potvrde o plaći Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nije mogao utvrditi osnovanost i visinu zatražene štete na ime izgubljene zarade, jer s jedne strane dostavljena dokumentacija da je nedostatna, obzirom na trajanje bolovanja tužiteljice od štetnog događaja pa zaključno do 10. svibnja 2020. (prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Željka Cesarca), a s druge strane jer sud da ne raspolaže potrebnim stručnim financijskim znanjima, da bi prema dostavljenoj dokumentaciji mogao nedvojbeno utvrditi u kojem je iznosu tužiteljica ostvarila manju zaradu, nego što da bi ju ostvarila po redovnom tijeku stvari da nije bila na bolovanju zbog zadobivene povrede u štetnom događaju, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je, a imajući u vidu činjenicu da je teret dokaza navedenih činjenica o izgubljenoj zaradi bio na tužiteljici, pozivom na odredbu članka 221.a ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim je ista zahtijevala naknadu za izgubljenu zaradu u ukupnom iznosu od 364,32 EUR-a, presuđujući kao u točki III. izreke prvostupanjske presuda, jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, teret dokaza na okolnosti izgubljene zarade tužiteljice za vrijeme provedeno na bolovanju uslijed nezgoda zadobivenih u utuženom događaju leži na tužiteljici, a sud ne raspolaže stručnim znanjem radi utvrđivanja visine izgubljene zarade tužiteljice za vrijeme provedeno na bolovanju uslijed nezgoda zadobivenih u utuženom događaju.

29. Prema tome, žalba tužiteljice, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

30. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je točkom IV. izreke prvostupanjske presude odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, jer je isto utemeljeno na odredbi članka 154. stavku 2. ZPP-a, obzirom da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari u osnovu uspjela 50%, a u visini tužbenog zahtjeva u omjeru od 20,68%, slijedom čega proizlazi da je tužiteljica u postupku uspjela u omjeru od ukupno 35,34%, dakle u omjeru manjem od tužene, koja je u postupku uspjela u omjeru od 64,66 %, pa bi u tim okolnostima tužiteljica bila dužna naknaditi opravdane troškove postupka tuženoj u omjeru od 29,32%, a koje troškove postupka tužena nije niti zahtijevala.

31. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude odbijen tužbeni zahtjevi tužiteljice, kao i u dijelu kojim je točkom IV. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude odbijen tužbeni zahtjevi tužiteljice, kao i u dijelu kojim je točkom IV. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci.

32. Nepobijani dio (točku I. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 9. srpnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac