Poslovni broj: Usž-1306/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, radi stegovnog prijestupa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-325/2023- 12 od 7. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-325/2023-12 od 7. veljače 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, klasa: UP/I-815-01/22-01/70, urbroj: 512-21-22-25 od 15. prosinca 2022. Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Prigovara što sud u obrazloženju presude ne navodi zašto smatra da je tužitelj u vojnostegovnom postupku dao lažne podatke u vezi svojeg prebivališta i boravišta. Ističe da je iz stanja spisa utvrđeno da je tužitelj imao prijavljeno prebivalište u [adresa], a da zbog potrebe vojne službe ima prijavljeno boravište u [adresa]. Navodi da je točna činjenica da stanuje na adresi prijavljenog boravišta u [adresa], a što prikazuju i izvještaji policije o kretanju tužitelja dobivenih od baznih stanica antena za mobitel. Smatra da sud pogrešno tumači pitanje boravišta u smislu članka 4. stavka 3. Zakona o prebivalištu, međutim, u predmetnom slučaju se ne radi o primjeni navedene zakonske odredbe već o primjeni odredbe članka 4. stavka 4. koji propisuje, između ostalog, da iznimno boravište osoba koje se obrazuju ili koje u mjestu boravišta obavljaju poslove koji nisu trajnog karaktera može trajati koliko i zaposlenje o čemu je potrebno priložiti odgovarajuću dokumentaciju. Smatra da je imao pravo na boravište u [adresa] jer je radio kao djelatna vojna osoba u vojarni u Zagrebu, što je vidljivo iz njegovih prijava te mu je Policijska postaja Zelina produživala boravište uzastopno više od 10 godina. Ističe da je živio u mjestu svojeg boravišta te nije živio u mjestu prebivališta u [adresa], a zbog blizine posla u Zagrebu je na to imao zakonsko pravo, a navedenu činjenicu tužitelj nikada nije zatajio MORH-u već je svake godine redovito podnosio dokumentaciju, te je MORH istu nakon preispitivanja odobravao. Nadalje, prigovara što MUP nije poništio rješenja o boravištu i prebivalištu tužitelja ukoliko je smatrao da ne odgovaraju stvarnom stanju. Zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o vojnostegovnoj odgovornosti niti o mogućnosti postojanja vojnostegovne kazne i građanskopravne odgovornosti za vraćanje sredstava koje je zaprimio. Predlaže da Sud ukine osporenu presudu, usvoji tužbeni zahtjev, podredno da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je presuda prvostupanjskog suda zakonita te predlaže da Sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja pokrenut stegovni postupak, u kojem je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog toga što je dana 16. listopada 2015., 24. svibnja 2018. i 2. lipnja 2020., iako znajući kako na adresi u [adresa] stvarno ne boravi niti ima povećane troškove života zbog najma tog stambenog prostora, suprotno članku 133. stavku 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19.) predao zahtjev za isplatom naknade za stanovanje, uz koji zahtjev je priložio presliku osobne iskaznice i uvjerenje Policijske uprave Varaždinske kao dokaze o prebivalištu na toj adresi te mu je temeljem tako predane dokumentacije odobrena naknada za stanovanje koju je primao u razdoblju od 16. listopada 2015. do 28. veljače 2022. čime je na štetu Ministarstva obrane Republike Hrvatske tužitelju isplaćen nepripadni novčani iznos od 183.638,71 kuna.
7. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
8. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred tuženikom Vojnostegovnim sudom Ministarstva obrane Republike Hrvatske, pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo, zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje stegovne kazne zbog stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 43. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske kao drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, slijedom čega je tužitelju na temelju odredbe članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti ("Narodne novine", 122/15.) i članka 181. stavka 1. točke 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske izrečena stegovna kazna zaustavljanja u promaknuću u činu u trajanju od dvije godine.
9. Naime, prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužitelj iako je prijavio prebivalište na adresi [adresa], nije imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora niti je stvarno stanovao na toj adresi u unajmljenom stambenom prostoru, već je zajedno sa svojom obitelji dugi niz godina živio u [adresa], na kojoj adresi je prijavio boravište i s tog mjesta boravišta išao na posao i s posla. Unatoč navedenom, tužitelj je podnosio zahtjeve za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje na adresi [adresa], iako je znao da stvarno na navedenoj adresi ne stanuje, iz čega proizlazi da je fiktivno prikazao da mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 50 km od mjesta službe te je tim lažnim prikazivanjem činjenica o prebivalištu i boravištu doveo u zabludu Ministarstvo obrane Republike Hrvatske da udovoljava uvjetima za ostvarivanje naknade za stanovanje.
10. Dakle, kako tužitelj na mjestu prijavljenog prebivališta nije stanovao i nije plaćao stanarinu pravilno je izveden zaključak da je počinio predmetni stegovni prijestup. Navedeni zaključak izveden je i iz pregleda komunikacijske evidencije sa njegovog mobilnog uređaja iz koje proizlazi da je tužitelj u prijavljenom mjestu prebivališta ne stanuje, već zajedno sa svojom obitelji stanuje u prijavljenom mjestu boravišta, a da u mjestu prebivališta gdje mu žive roditelji ostvaruje kontakte uglavnom u slobodne dane, dane vikenda te godišnjeg odmora, kako to detaljno opisuje tuženik. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio pobijano rješenje tuženika zakonitim pa je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud, kao i tuženik na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno ocijenio da je tužitelj počinio stegovni prijestup koji mu se stavlja na teret te mu je za počinjenje istog izrečena primjerena stegovna kazna s obzirom na prirodu i težinu počinjenog prijestupa pri čemu se odluka o kazni temelji na diskrecijskoj ocjeni tuženika, koja je zakonito izrečena u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.
12. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
13. Budući da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, pravilno je na temelju odredbe članka 147. stavka 1. odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
U Zagrebu 9. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
