Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-313/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Verice Perić Aračić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Josite Begović kao članice vijeća, pravnoj stvari tužiteljice RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Merica Miše, odvjetnica u Trogiru, protiv tuženika IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Bokan, odvjetnica u Splitu, radi isplate i predaje, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj P-6980/2015 od 15. veljače 2024., u sjednici održanoj 09. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-6980/2015 od 15. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, broj P-6980/2015 od 15. veljače 2024. suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I.Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.000,00 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate , u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam % a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekuće polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja na isti iznos teče od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. ", kao neosnovan.

II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku tužiteljici predati u posjed printer POS PRINTER SAMSUNG SRP-275A i printer LASERJET 1005 s dodacima, reklamu – tabla na limu i a pano, Sigurnosni alarmni sustav, Sigurnosni modul-neprobojna pregrada-neprobojno staklo i vrata – Standard 1, te klima uređaj VIVAX, radni stol, uredsku stolicu i dvije stolice, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekuće polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja na isti iznos teče od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. ", kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku u roku od 15 dana na ime parničnog troška iznos od 2.500,00 eura."

2. Protiv navedene presude, pravodobnu i dopuštenu žalbu, podnijela je tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1.- 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP). Žalbom predlaže da sud pobijanu presudu preinači, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 7.000,00 EUR (glavni zahtjev), te podredni zahtjev za predaju u posjed uredske opreme i ostalih pokretnina pobliže označenih u tužbenom zahtjevu.

6. Iz spisa proizlazi:

- da je tužiteljica s pok. ČU, ranijim vlasnikom poslovnog prostora u [adresa] na adresi [adresa]., 13. veljače 2009. sklopila Ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme, pri čemu nije imala pravo dati prostor u podzakup,

- da je tužiteljica uredila i opremila poslovni prostor, zbog čega je zakupnina smanjena na 200,00 EUR (1.500,00 kn) mjesečno

- da su tužiteljica i njezin suprug obavljali su mjenjačke poslove od 2009. do 2012. godine, a tijekom sezone 2012. nisu radili zbog bolesti sina ,

- da je tužiteljica plaćala zakup poslovnog prostora do svibnja 2013.,

- da je tuženik s pokojnim ČU **.**.2013. sklopio Ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme za isti poslovni prostor, a nakon njegove smrti, 22. svibnja 2014. zaključio je novi Ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme s njegovim sinom, GU,

- da je u ožujku 2013. tužiteljica tuženiku predala u posjed opremu za mjenjačke poslove i to: dva printera, ( POS PRINTER SAMSUNG SRP - 275A i LASERJET 1005 sa dodacima po računu br. 428-2009 Micro world d.o.o. ), reklamu ( tabla na limu, po računu 35/09, [obrt] [obrt]), sigurnosni alarmni sustav po ugovoru o izvođenju radova br. 9009 Bond-777 d.o.o., sigurnosni modul neprobojne pregrade, stakla i vrata, klima uređaj VIVAX, radni stol, uredsku stolicu,

- da je tuženik je ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora prije lipnja 2013., a s radom je započeo u lipnju te godine,

- da je tužiteljica od tuženika u listopadu 2013. primila iznos od 2.389,01 EU (18.000,00 kn), za koji nije sastavljena nikakva priznanica,

- da je tužiteljica od tuženika u listopadu 2014. tražila isplatu istog iznosa,

- da je provedeno vještačenje po sudskom vještaku za infracrvenu termografiju i strojarstvo po vještaku prof. dr. sc. Lovru Krstuloviću Opari, kojim je utvrđeno da je vrijednost opreme na dan preuzimanja od strane tuženika, 15. svibnja 2013., iznosila 247,02 EUR (1.861,18 kn) bez PDV-a, dok je na dan podizanja tužbe, 27. ožujka 2015., vrijednost opreme pala na 21,51 EUR (162,10 kn), a ujedno je utvrđeno da se sadašnja vrijednost nove opreme (bez uredske stolice i dviju stolica koje tuženik nije preuzeo) procjenjuje na 1.310,74 EUR (9.875,80 kn) bez PDV-a.

6.1. Sporno je da li je iznos koji je tuženik predao tužiteljici u listopadu 2013., predan na ime godišnjeg najma uredske opreme kako to tvrdi tužiteljica ili na ime kupoprodajne cijene uredske opreme kako to tvrdi tuženik.

7. Cijeneći iskaze stranaka i svjedoka prvostupanjski sud je u obrazloženju odluke naveo da je između stranaka došlo do nesporazuma pa je na temelju članka 282. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, i 155/23 – dalje; ZOO) zaključio da nije nastao niti kupoprodajni govor niti ugovor o najmu opreme što ima za posljedicu kao da je sklopljen ništetni ugovor, te da je člankom 323. stavak 1. ZOO-a propisano da je u tom slučaju svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prvostupanjski sud je zaključio da nema mjesta vraćanju uredske opreme koju tužiteljica traži podrednim tužbenim zahtjevom jer je ista već amortizirana, a tuženik je upravo isplatom iznosa od 18.000,00 kn namirio vrijednost tužiteljičine opreme kao i troškove koje je tuženica imala na ime adaptacije prostora pa je i glavni i podredni zahtjev odbio kao neosnovan.

8. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, pa ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju upire žaliteljica, a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer u pobijanoj presudi ne postoje proturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

9. Međutim na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o zahtjevu.

10. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda između stranaka nije došlo do nesporazuma koji u smislu članka 282. ZOO postoji kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, pa ugovore ne nastaje. Prema ocjeni ovog suda, iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik, nakon sklapanja ugovora o zakupu poslovnog prostora s vlasnikom, pokojnim ČU, započeo s radom mjenjačnice u lipnju 2013. godine. Prije toga, temeljem dogovora s tužiteljicom, preuzeo je uredsku opremu koja se nalazila u prostoru i bila u vlasništvu tužiteljice pa nije logično da je tužiteljica opremu dala u najam za mjesečni iznos od 1.500,00 kn, budući da taj iznos približno odgovara vrijednosti pokretnina, niti je razumno da bi tuženik pristao plaćati isti iznos za zakupu pokretnina i za zakup poslovnog prostora.

11. Naime, kraj utvrđene činjenice da je vrijednost opreme na dan njezine predaje (1.861,18 kn bez PDV-a), a što je utvrđeno vještačenjem kojem stranke nisu prigovarale, kao i činjenice da je nakon nešto više od pola godine od kad je tuženik bio u posjedu poslovnog posjeda tuženik tužiteljici isplatio iznos od 18.000,00 kn, očito je da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji te da je isplatom od 18.000,00 kn, tuženik koji je već plaćao zakup poslovnog prostora, kupoprodajom stekao vlasništvo uredske opremu koje je služila za obavljanje djelatnosti mjenjačnice. Da je između stranaka zaključen kupoprodajni ugovor, a ne ugovor o najmu proizlazi i iz činjenice da se najam opreme nije trebao plaćati unaprijed pa bi i zahtjev tužiteljice za isplatom najma u listopadu 2014. odnosno za isplatom iznosa od 18.000,00 kn, sve da je i ugovoren najam bio neosnovan, jer nije prošlo novo godišnje razdoblje te joj tuženik tad nikako nije mogao dugovati taj iznos, a na što upućuje i činjenica da je tuženik snosio troškove stolica – koje ne bi sam snosio da je ugovoreni najam uredske opreme.

12. Isplatom kupoprodajne cijene od 2.389,01 EUR (18.000,00 kn) tuženik je postao vlasnik uredske opreme i nije u obvezi isplatiti tužiteljici iznos od 7.000,00 EUR na ime vrijednosti uredske opreme zbog kojeg razloga je glavni zahtjev valjalo odbiti, jednako kao i podredni zahtjev budući tužiteljica više nije vlasnica utuženih pokretnina pa ne može zahtijevati predaju stvari jer joj više ne pripadaju.

13. Odluka o troškovima postupka je zakonita i pravilno donesena u smislu članka 154. stavka 1. u svezi članka 155. ZPP-a.

14. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude na temelju članka 368. stavka 2. ZPP.

15. S obzirom da tužiteljica nije sa žalbom uspjela to je njezin zahtjev za naknadu troškove žalbe valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude na odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 09. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković