REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-834/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1119/2023-3 od 20. srpnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4413/2021-18 od 23. ožujka 2023., u sjednici održanoj 9. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 5. Ugovora kojim je ugovorena naknada za trošak obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25% koja se plaća jednokratno. U točki II. naloženo je tuženiku isplatiti iznos od 658,29 EUR-a/4.959,86 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 27. srpnja 2005. do isplate te trošak postupka u iznosu od 1.529,04 EUR-a/11.995,23 kn sa zateznom kamatom od 23. ožujka 2023. do isplate u roku od 15 dana.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4413/2021-18 od 23. ožujka 2023.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-345/2024-2 od 6. veljače 2024. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

„1. Ima li banka (tuženik), prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pravo naplatiti klijentu(tužitelju) uslugu obrade tog kredita kao dio ukupne cijene kredita ilil ima pravo naplatiti isključivo ugovornu kamatu (koja predstavlja cijenu zajma konkretnog iznosa te se u tom smislu obračunava u ovisnosti o iznosu preostale glavnice u trenutku naplate)?

2. Je li sud povrijedio zabranu ocjene poštenosti ugovornih odredbi o cijeni, propisanu čl.84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), ocjenjujući poštenost ugovorne odredbe kojom je u ugovoru o kreditu propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, ako ta naknada predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade (tužiteljevog) kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a.). Tuženik predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu odnosno podredno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi sa zateznim kamatama.

8. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je ista ništetna u smislu odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP), kao i zahtjev za isplatu, pozivom na odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) i to sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja sporne naknade.

9. Sudovi su ocijenili da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita jednokratno, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je stoga tuženik nepošten stjecatelj.

10. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP-a) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja niz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

11. Tuženik u reviziji osporava zaključak suda prema kojem je sporna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije tužitelju pojasnio na što se sporna naknada odnosi niti kakvi su to troškovi tuženiku nastali, te je istu odredbu unaprijed pripremio kao dio tipskog ugovora o kreditu, pa imajući u vidu sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne ,lako razumljive i lako uočljive.

13. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da su sporne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, te da nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Iz spisa proizlazi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao dokaz na okolnost da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit bio unaprijed formuliran od strane banke i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o obradi zahtjeva. Budući da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj spornoj odredbi te da mu nije pojašnjeno na što se odnosi sporna naknada to je provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

15. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da tuženik nije objasnio tužitelju na što se taj trošak odnosi niti zašto su ugovoreni u visini od 1,25% što u svojoj ukupnosti je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna.

16. Revident uglavnom osporava rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 81. ZZP i čl. 84. ZZP kojim je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama.

17. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano na koji su to troškovi tuženiku nastali.

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

18.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su u ovom predmetu sudovi raspravili.

18.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve naknade kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja te naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca kredita.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovara odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredba značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu kredita i odobravanje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjev za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja kojeg prezentiraju i ocjenjuju nižestupanjski sudovi, proizlazi da nije bio svjestan da po kreditu ima i druge obveze plaćanja, osim obveze plaćanja anuiteta.

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, ukazuju na propust tuženika u postupanje u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik) radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (ovdje tuženik je i tamo bio tuženik) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

22. Konačno utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

23. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.)

24. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, između ostalog je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretnom prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

25. Ovaj sud je u odluci poslovni broj Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje u vezi postavljenih pitanja:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparetno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st.1. ZZP/03,a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03…Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o iznosu naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita i sl.)“.

25.1. Odgovorom na postavljena pitanja reafirmira se ranije citirano pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.

26. Sudovi su u konkretnom slučaju pošavši od utvrđenja da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, utvrdili da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

27. Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesen, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a, revizija je odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 9. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić