REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2072/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PROMET d.o.o. Split, Hercegovačka 20, OIB 13421314997, zastupanog po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PENTA d.o.o. Pula, Vodovodna 8, OIB 44365765619, zastupanog po punomoćnicima Emiru Kulenoviću i Almi Kulenović, odvjetnicima u Puli, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4975/2024-2 od 15. siječnja 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-608/2022-26 od 14. studenoga 2024., na sjednici održanoj 9. srpnja 2025.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4975/2024-2 od 15. siječnja 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-608/2022-26 od 14. studenoga 2024. zbog pet pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu te zbog povrede temeljnog prava na pravično suđenje i to u aspektima prava na pristup sudu i prava na „jednakost oružja.“
2. Tuženik je podnio odgovor na prijedlog predlažući da se isti odbije.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.
4.1. Naime, prvo pitanje (koje je podijeljeno u dva dijela) odnosi se na pravnu narav [broj] s dodacima s tvrdnjom tužitelja da se radi o autorsko pravnom karakteru ugovora te da se drugostupanjski sud o tome nije izjasnio (nabavka softvera zajedno s hardverom za prodaju putnih karata). Pitanje sadrži i tvrdnju da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP time što je u obrazloženju drugostupanjske presude netočna okolnost o korištenju računalnog programa. Pitanje je li tužitelj koristio isporučeni mu računalni program i koliko vremena činjenično je pitanje, a ne pravno (pri čemu treba imati na umu da su u postupku provedeni brojni dokazi, uključujući i dokaz vještačenjem u ovom postupku i jedno vještačenje u postupku osiguranja dokaza. Sudovi nižeg stupnja su se izjasnili i o pravnoj naravi ugovora, pri čemu tužitelj nije objasnio na koji način bi ta činjenica utjecala na ishod spora, tj. od kakvog je značaja je li u pitanju (a) ugovor o kupoprodaji, (b) ugovor o djelu ili (c) ugovor o autorskom djelu, odnosno sadrži li elemente svih tih pravnih poslova. Pozivanje tužitelja na odluke ovog suda Revd-29802024-2. Revr- 313/2017-2 i Revx-308/2010-2 nema značaja. Te se odluke odnose na iznošenje razloga zbog kojih revizijski sud smatra da je u tim predmetima učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, u ovom slučaju prvostupanjski sud je detaljno analizirao izvedene dokaze i naveo razloge zbog kojih smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan, a drugostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 375. ZPP ocijenio žalbene razloge koji su od odlučnog značaja (prihvaćajući i razloge iz presude suda prvog stupnja) pa pitanje kako je formulirano ne može biti važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
4.2. Drugo pitanje odnosi se na odbijanje tužiteljevog prijedloga za izvođenje dokaza vještačenjem od strane Fakulteta elektrotehnike strojarstva i brodogradnje na okolnost ispunjenja ugovora, pa s tim u vezi tužitelj se pita je li sud mogao u takvoj situaciji primijeniti pravilo o teretu dokazivanja. Pitanje polazi od pogrešne tvrdnje jer sud u ovoj parnici nije odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja već je to učinio na temelju utvrđenih činjenica, a koje su utvrđene provedenim dokazima, uključujući i dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za informatiku u postupku osiguranja dokaza te u ovom parničnom postupku po vještaku informatičke struke. Eventualno nezadovoljstvo tužitelja s nalazom i mišljenjem vještaka (a prema obrazloženju prvostupanjske presude tužitelj i nije iznio konkretne prigovore) nije razlog da sud prihvati prijedlog da se provede još jedno vještačenje (čl. 220. st. 2. ZPP., niti je time tužitelju onemogućen pristup sudu odnosno povrijeđeno prava na „jednakost oružja“). Pozivanje tužitelja na odluku ovog suda Revd-1984/24 od 17. rujna 2024. promašeno je jer tužitelju (kako je rečeno) u ovoj parnici nije uskraćeno „pravo dokazivanja činjenica“.
4.3. Treće i četvrto pitanje odnose se na zauzeti stav sudova o neispunjenju ugovora u neznatnom dijelu što je također činjenično pitanje i ovisi od utvrđenih okolnosti u svakom pojedinom slučaju (u konkretnom slučaju, na temelju nalaza vještaka te ocjenom i ostalih relevantnih okolnosti su nižestupanjski sudovi zaključili da je riječ o neznatnom dijelu neispunjenja ugovora). Za navedena pitanja tužitelj navodi tek razloge zbog kojih bi ta pitanja bila važna za odluku u sporu, ali ne i određene razloge zbog kojih bi bila važna i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu. Međutim, kako je rečeno, istaknuta pitanja u suštini i nisu pravna pitanja već činjenična, vezana za ocjenu dokaza i utvrđenje specifičnih činjenica odlučnih za ovaj spor te o njima nije moguće zauzeti načelni stav koji bi važio za sve slučajeve.
4.4. Peto pitanje odnosi se na odluku o troškovima pri čemu treba reći da je prvostupanjski sud odluku o troškovima detaljno obrazložio te obvezao tužitelja da nadoknadi tuženiku parnične troškove u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, dok tužitelj nema konkretnih prigovora na odluku, ali pita je li mu time nametnut prekomjeran teret s obzirom na to da je njegov zahtjev zasnovan na zaštiti javnog interesa i usmjeren na legitiman cilj (legitimno očekivanje uspjeha u sporu) ukazujući na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Marić protiv Hrvatske, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, Čolić protiv Hrvatske i Klauz protiv Hrvatske. Navedeno pitanje nije važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se tužitelj poziva donesene su u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Pri tom treba reći da legitimno očekivanje nema neovisno postojanje već ono mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu tj. ono se mora temeljiti na pravnoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka. Tužitelj u navedenom smislu nije u prijedlogu obrazložio u čemu bi se sastojalo njegovo legitimno očekivanje na ostvarenje nekog vlasničkog zahtjeva, jer samo nada i osobno uvjerenje da će uz sporu uspjeti nije dovoljan teret za to.
5. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.
6. Razmatrajući iznesene navode u prijedlogu u vezi navodne povrede prava na pristup sudu i zbog donošenja odluke o troškovima postupka ovaj sud, imajući na umu i sve već navedeno u pogledu postavljenih pitanja, smatra da pobijana odluka, koja predstavljaju zadiranje/miješanje u navedeno pravo tužitelja, temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor. U vezi primjene podudarnih materijalnopravnih odredbi postoji i stabilna sudska praksa ovog suda, te je ona tužitelju mogla biti poznata. Naime, obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu „gubitnik plaća“ ima zakonsku osnovu u čl. 154. ZPP, a načelo „gubitnik plaća“ ima legitimni cilj i tek iznimno, može doći do nerazmjernog ograničenja konvencijskog prava, ako stranka iz opravdanog razloga nije mogla predvidjeti neuspjeh u sporu. Međutim, mogućnost da ugovor bude održan na snazi budući da nije ispunjen tek u neznatnom dijelu nije nepredvidiv ishod spora i tužitelj, zastupan po punomoćniku – odvjetniku, mogao je uzeti u obzir i takvu mogućnost ishoda spora već prilikom podnošenja tužbe. Pritom, činjenica da je tužitelj „gradsko trgovačko društvo“, koje zapošljava 600 radnika, sama po sebi ne znači da mu je plaćanjem troškova postupka nametnut prekomjeran teret te prema ocjeni ovog suda ništa ne ukazuje da je u danim okolnostima nižestupanjski sudovi primijenili mjerodavnu odredbu na način koji bi bio nerazmjeran legitimnom cilju i nametnuo prekomjeran teret tužitelju.
7. Dakle, kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje, prijedlog za dopuštenje revizije je u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).
Zagreb, 9. srpnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
