Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-20/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Berislav Velčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Tehnika d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 73037001250, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-1589/2024-68 od 21. veljače 2025., u sjednici održanoj 09. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično prihvaća a djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-1589/2024-68 od 21. veljače 2025., u pobijanom dijelu – točkama I., II. i IV. se:

a) potvrđuje u dijelu točke I. kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 14.190,05 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od:

- 873,11 eura teku od 16.1.2016.,

- 1.258,04 eura teku od 16.2.2016.,

- 1.258,04 eura teku od16.3.2016.,

- 1.011,63 eura teku od 16.4.2016.,

- 1.001,06 eura teku od 16.5.2016.,

- 1.273,25 eura teku od 16.6.2016.,

- 1.112,97 eura teku od 16.7.2016.,

- 1.183,97 eura teku od 16.8.2016.,

- 1.237,18 eura teku od16.9.2016.,

- 999,04 eura teku od 16.10.2016.,

- 1.613,18 eura teku od 16.11.2016.,

- 184,45 eura teku od 16.01.2017.,

- 211,66 eura teku od 16.02.2017.,

- 161,26 eura teku od 16.03.2017.,

- 282,78 eura teku od 16.4.2017.,

- 242,70 eura teku od 16.05.2017.,

- 285,73 eura teku od 16.06.2017.

pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

b) preinačuje:

- u preostalom dijelu točke I. u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju daljnji iznos od 6.939,71 eura s pripadajućim zateznima kamatama i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija,

- u točki II. i IV. tako da glasi:

"II. Nalaže se tuženiku TEHNIKA d.d. naknaditi tužitelju NV troškove parničnog postupka u iznosu od 3.477,95 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku TEHNIKA d.d. da tužitelju NV isplati iznos od 21.129,76 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od

- 873,11 eura teku od 16.1.2016.,

- 1.258,04 eura teku od 16.2.2016.,

- 1.258,04 eura teku od16.3.2016.,

- 1.011,63 eura teku od 16.4.2016.,

- 1.001,06 eura teku od 16.5.2016.,

- 1.273,25 eura teku od 16.6.2016.,

- 1.112,97 eura teku od 16.7.2016.,

- 1.183,97 eura teku od 16.8.2016.,

- 1.237,18 eura teku od16.9.2016.,

- 999,04 eura teku od 16.10.2016.,

- 1.613,18 eura teku od 16.11.2016.,

- 830,01 eura teku od 16.12.2016.,

- 1.175,21 eura teku od 16.1.2017.,

- 1.454,19 eura teku od 16.2.2017.,

- 1.263,93 eura teku od 16.3.2017.,

- 1.409,92 eura teku od 16.4.2017.,

- 1.308,81 eura teku od 16.5.2017.,

- 1.104,47 eura teku od 16.6.2017.,

pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku TEHNIKA d.d. naknaditi tužitelju NV troškove parničnog postupka u iznosu od 7.265,45 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja FV za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 4.872,05 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. pa do isplate, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika TEHNIKA d.d. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 165,21 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. pa do isplate, kao neosnovan."

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik, kako iz navoda žalbe proizlazi, u dijelu u kojem nije uspio u sporu – točkama I., II. i IV., zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbu i tužbeni zahtjev odbiti, podredno isti odbiti za razdoblje zatraženo nakon 10. studenog 2014., a tuženiku dosuditi trošak parničnog postupka u vidu predujma za vještačenje te pristojbe za tužbu i žalbu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom imovinske štete – izgubljene zarade, a koja se sastoji od razlike između onog što je tužitelj primao dok je bio na bolovanju zbog pretrpljene povrede na radu i onog što bi primao da je radio.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu dok je za tuženika radio na gradilištu u Alžiru, koja ozljeda je kao takva priznata od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje,

- da je na bolovanju zbog navedene ozljede bio od 1. prosinca 2015. do 26. svibnja 2017.,

- da bi tužitelj, da nije bio na bolovanju, cijelo to vrijeme radio na gradilištu u Alžiru,

pa je tuženiku naložio platiti razliku između naknade plaće koju je tužitelj u tom razdoblju primao i prosječne plaće usporednih radnika tuženika koji su u tom razdoblju radili na gradilištu u Alžiru, a odluku je temeljio na odredbama članaka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 u daljnjem tekstu: ZZR) kojom je propisana objektivna odgovornost poslodavca radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu i profesionalnom bolešću, te članka 111. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, u daljnjem tekstu: ZR) kojim je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Nije počinjena niti bitna povreda članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. i 186.b ZPP-a na koju žalitelj ukazuje kada tvrdi da je sud dopustio preinaku protivno odredbama ZPP-a kojima je propisana mogućnost preinake samo do zaključenja prethodnog postupka, a do zaključenja glavne rasprave samo ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, te da tužitelj nije tužbeni zahtjev postavio u skladu s odredbom članka 186.b ZPP-a.

7.2. Naime, premda je točno da tužba nije napisana seminarski uzorno, kako bi trebala biti da bi bila u skladu s člankom 186.b ZPP-a (tzv. stupnjevita tužba), jer je u tužbi tužitelj tražio isplatu svote koja je, prema prilozima uz tužbu, bila identična tužiteljevim prihodima u tri mjeseca prije nastupa bolovanja, zbog čega je tuženik u odgovoru na tužbu s pravom ukazivao da nije jasno što tužitelj uopće potražuje, tužitelj je na prvom pripremnom ročištu razjasnio da predmet njegovog zahtjeva predstavlja razliku u primanjima za razdoblje u kojem je bio na bolovanju zbog povrede na radu i primanja koja bi imao da je radio, pa je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je dopustio preinaku tužbe nakon što je provedeno financijsko vještačenje na okolnost razlike primanja tužitelja u spornom razdoblju i prosječnih primanja usporednih radnika, kako onih na radilištu u inozemstvu (Alžiru), tako i onih kod kuće (u Hrvatskoj).

8. Neosnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu članka 11. stavak 3. Dodatka Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo, koja propisuje kako za vrijeme spriječenosti za rad zbog bolesti radnika koji je vraćen radi liječenja u zemlju, radniku pripada naknada u visini koja se isplaćuje u zemlji. Žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno tumači navedenu odredbu razlikujući spriječenost za rad zbog bolesti od spriječenosti za rad zbog povrede na radu pokušavajući, bez uspjeha, argumentirati tvrdnju da se odredba ima i u ovom slučaju primijeniti jer je ovdje bolest nastupila kao posljedica povrede na radu. Bolest i povreda na radu, sasvim je jasno, nisu istoznačnice, a i svaka bolest ne dovodi do jednakih prava radnika, pa tako samo u slučaju profesionalne bolesti radnik ima prava koja ima i u slučaju povrede na radu (Glava II.5. ZR-a).

9. Osnovano, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, žalitelj osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da bi tužitelj u cijelom utuženom razdoblju bio na radilištu u Alžiru i da mu za cijelo razdoblje pripada razlika između naknade plaće koju je primao i plaće koju su primali usporedni radnici koji su na tom radilištu u utuženom razdoblju radili, jer premda je među parničnim strankama bilo ugovoreno predvidivo trajanje rada u Alžiru od 24 mjeseca, prvostupanjski je sud zaključio da tuženik nije dokazao da tužitelj ne bi radio u Alžiru i duže jer su (cit.) "…svi ostali usporedni radnici tuženika i nadalje radili u Alžiru (dakle i nakon studenog 2016…."). Žalitelj osnovano ukazuje da svi usporedni radnici nisu radili u cijelom promatranom razdoblju, budući je vještačenje sačinjeno na temelju primanja trojice radnika, od kojih je samo jedan, F, radio cijelo promatrano razdoblje, dok su druga dvojica radili samo od travnja do rujna 2016. zajedno s F, a u preostalom razdoblju s F je radio samo jedan od njih i to N od siječnja 2015. do ožujka 2016. (osim u veljači 2016.), a Đ od listopada 2016. do svibnja 2017., pa je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda kako su svi ostali usporedni radnici tuženika i nadalje radili u Alžiru, što je dovelo do pogrešnog zaključka kako bi tužitelj sigurno radio svo sporno razdoblje neovisno o tome što je istek predvidivog ugovorenog roka od 2 godine nastupio u studenom 2016. godine.

9.1. S obzirom na navedeno utvrđuje se da je tužitelj dokazao da bi na radilištu u Alžiru bio samo do studenog 2016., ne i dulje, pa mu samo za to razdoblje pripada razlika u primanjima koja je ostvario i onih koje su ostvarili usporedni radnici na tom radilištu, dok za preostalo razdoblje tužitelju pripada razlika u primanjima u odnosu na radnike kod kuće, što prema nalazu financijskog vještaka (list spisa 202-205) iznosi – za studeni 2016. - 0,00 kuna, za prosinac 2016. 1.389,71 kn, za siječanj 2017. – 1.594,72 kn, za veljaču 2017. – 1.215,04 kn, za ožujak 2017. – 2.130,62 kn, za travanj 2017. – 1.828,59 kn, te za svibanj 2017. – 2.152,83 kn. Stoga je za ovo razdoblje tužitelju valjalo dosuditi tako utvrđene razlike preračunate u eure prema fiksnom tečaju od 1 euro = 7,5345 kune prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" 57/22, 88/22).

9.2. Slijedom izloženog odlučeno je kao u točki I.a) i b) alineja prva ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. i 373. točka 3. ZPP-a.

10. Osnovano žalitelj napada i odluku o troškovima. Prije svega broj bodova koji tužitelju pripada je onaj koji je Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika propisan za vrijednost spora važeći na dan poduzimanja svake pojedine radnje, a to je, do podneska od 25. svibnja 2020., kojim je zatražena isplata 159.202,18 kuna (što je 21.129,76 eura) bilo 22.173,22 kune (2.942,89 eura).

10.1. Osnovano žalitelj problematizira priznanje troškova:

- za podnesak od 19.06.2019., za koji sam prvostupanjski sud u točki 30. obrazloženja navodi da ga priznaje, i to 500,00 eura uz pripadajući PDV, a zatim u točki 34. da se u istom ponavljaju navodi, pa ga ne priznaje,

- za podnesak od 14.11.2022. kojim je tužbeni zahtjev izražen u eurima (članak 155. stavak 1. ZPP-a), priznat u svoti od 200,00 eura + PDV,

- za dva pripremna ročišta (a ne samo jedno) jer je prvo odgođeno kako bi se tužitelj mogao očitovati na navode odgovora na tužbu koju je primio 10 dana prije održavanja ročišta, priznato 500,00 eura + PDV,

zbog čega priznati trošak iznosi 1.200,00 eura + 25% za PDV, ukupno 1.500,00 eura manje.

10.2. Neosnovano se osporava dosuđenje naknade za podnesak od 19. rujna 2022. i 22. prosinca 2022., jer je riječ o obrazloženim podnescima, a žalitelj pogrešno smatra da stranci pripada pravo na naknadu samo 4 obrazložena podneska, jer za četiri obrazložena podneska pripada puna naknada, a za ostale obrazložene podneske pripada naknada iz Tbr.8. točka 3. Tarife odnosno 50% nagrade iz Tbr.7. toč.1., 4. 7. i 8., ali ne više od 100 bodova, dakle 200,00 eura. Neosnovano se osporava i dosuđenje troška za sastav žalbe protiv rješenja o prekidu postupka neovisno o tome što je i žalitelj podnio žalbu na isto rješenje i to prije tužitelja. Tužitelj je (bezuspješno) pokušao da do neosnovanog prekida postupka ne dođe upravo i podneskom od 22.12.2022., pa se njegova žalba na rješenje o prekidu nikako ne može smatrati bespotrebnom.

10.3. Priznati trošak je valjalo umanjiti i s obzirom da je za sastav tužbe – 19.01.2019. te sastav podneska od 16.04.2019. priznat po 500,00 eura svaki, a ne 200,00 eura koliko je trebalo po tadašnjoj vrijednosti predmeta spora, pa je dosuđeni trošak valjalo umanjiti za još 600,00 eura uvećano za 25% PDV-a, ukupno 750,00 eura, zbog čega je priznati trošak za zastupanje po odvjetniku od ukupno 7.000,00 eura valjalo smanjiti za 2.250,00 eura, što čini svotu od 4.750,00 eura.

11. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove prema uspjehu, a uspjeh po osnovi čini 100%, a po visini 67% (14.190,05 eura : 21.129,76 eura), dakle konačan uspjeh tužitelja je 167:2=83,5%, od čega je valjalo odbiti uspjeh tuženika od 16,5% (100%-83,5%), te tužitelju dosuditi dobiveni postotak – 67% od priznatih troškova odnosno 3.182,50 eura. Tužitelju je valjao dosuditi i troškove vještačenja u cijelosti jer oni ne ovise o postotku uspjeha stranaka u postupku i dužna ih je u cijelosti snositi stranka koja je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove postupka, a ti troškovi iznose 265,45 eura, pa ukupan trošak na koji tužitelj ima pravo iznosi 3.447,95 eura. Tuženik, koji je dužan tužitelju naknaditi troškove prema postotku uspjeha, nema pravo na naknadu nikakvih troškova koje je sam imao (članak 154. stavak 2. ZPP-a), a kada sud odlučuje o troškovima odlučuje samo o tome koja stranka kojoj ima naknaditi troškove i u kojem iznosu, a obrazloženje sadrži razloge za takvu odluku. O troškovima se ne odlučuje kao o tužbenom/protutužbenom zahtjevu, dakle nema mjesta odlučivanju o zahtjevu svake stranke ponaosob i po visini.

12. Slijedom navedenog valjalo je preinačiti i odluku o troškovima, naravno samo u pobijanom dijelu (točka II. i IV.), radi čega je odlučeno kao pod točkom I.b) alineja druga na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a.

U Dubrovniku, 09. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Emir Čustović