REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-238/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. [adresa], OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj P-519/2024-13 od 5. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja, kao osnovana – i preinačuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj P-519/2024-13 od 5. prosinca 2024., na način da se sudi:

"I. "Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 718-50-1885022 solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između tužitelja UŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, a koja odredba glasi:

„3. “NAKNADA – 1.50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju UŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 412,50 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 16.5.2003. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO- a, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.096,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se u preostalom dijelu za iznos od 306,90 € zahtjev tužitelja odbija, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 718-50-1885022 solemniziranog kod Javnog bilježnika, sklopljenog između tužitelja UŠ, U, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, a koja odredba glasi: „ 3. “NAKNADA – 1.50 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom

prvog korištenja kredita.“.

Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju UŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 412,50 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 16.5.2003. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO- a, sve u roku od 15 dana."

II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove"

2. Protiv te je presude pravovremenu žalbu podnio tužitelj navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se presudu preinači na način da se usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti, ili podredno da se istu ukine u pobijanom dijelu i uputi predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje po drugom sucu, a traži i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet spora, u ovom žalbenom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 718-50-1885022 sklopljenog 6. svibnja 2003. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sadržano u toč. 3. Ugovora, a koja naknada je određena u 1,50% od iznosa kredita, kao jednokratna naknada, te posljedično i zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa s osnova naknade za obradu kredita u iznosu od 412,50 € zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2003. pa do isplate.

7. Prvostupanjskom je presudom, i u ponovljenom postupku, nakon što je u tom dijelu bila ukinuta presuda suda prvog stupnja poslovni broj P-1033/2022-21 od 6. ožujka 2024., rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-700/2024-2 od 21. svibnja 2024., odbijen taj tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje, u bitnome, da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije u protivnosti s prisilnim propisima koji dolaze do primjene u ovoj pravnoj stvari, kao niti s općim pravilima obveznog prava niti s propisima koji su u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora regulirali bankarsku djelatnost kreditiranja, obzirom da je jasna i matematički egzaktno određena, a da umjerena visina naplaćene naknade u odnosu na ukupan iznos kredita (1,5%) – 412,50 € ne podupire tvrdnje tužitelja da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo pa da ona uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača iz kojeg razloga da nije osnovan ni tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 412,50 € koji je tužitelj platio tuženiku temeljem te ugovorne odredbe.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga zbog kojih je pobija tužitelj te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo iz kojeg razloga se ne mogu prihvatiti valjanim zaključci prvostupanjskog suda o neosnovanosti tih tužbenih zahtjeva tužitelja.

9. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni one iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje žalitelj, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka i može se ispitati.

10. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita 6. svibnja 2003., sklopljen Ugovor o kreditu broj: 718- 50-1885022, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 27.500,00 € u protuvrijednosti u kunama i da je navedenim ugovorom o kreditu između njih ugovorena i obveza tužitelja, kao korisnika kredita platiti tuženiku, kao kreditoru jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita.

11. Obzirom na žalbene navode žalitelja, sporno je, dali je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj jednokratnoj naknadi za obradu kredita ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl.1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/24 - dalje: ZOO).

12. Sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o ništetnosti navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj jednokratnoj naknadi za obradu kredita ( čl. 3. Ugovora o kreditu).

12.1. Naime, na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje: ZZP/93), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca te da zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača imajući u vidu visinu te plaćene naknade u odnosu na visinu ostvarenog kredita, posljedično čemu je ona ništena, a suprotno pogrešnom zaključku suda prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti osnovanom u ovom dijelu.

13.1. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

13.2. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

13.3. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/93 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Iz prethodno navedenih razloga iz činjeničnog utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj u podružnicu tuženika pristupio u namjeri sklapanja navedenog ugovora o kreditu i da mu je predočen navedeni ugovor sa već unaprijed poznatom činjenicom (ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP/93, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

20.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20.2. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

21. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet navedenih ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenih Ugovora o kreditu, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri prilikom ugovaranja ovdje spornih ugovornih odredbi i da tužitelj, kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja ( tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tome žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti osnovanom.

22. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO trebao pravilno zaključiti da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, tuženik nepoštenom odredbom o ugovorenoj jednokratnoj naknadi za obradu kredita od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate toga iznosa dužan platiti tužitelju.

23. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju tuženik je nepošten stjecatelj i, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan je platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj jednokratnoj naknadi za obradu kredita nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

24. Slijedom iznijetog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučiti kao u toč. I. izreke.

25. Uslijed preinačenja prvostupanjske presude valjalo je preinačiti i odluku o troškovima cjelokupnog postupka uzimajući u obzir da je tužitelj sada u cijelosti uspio u sporu prema odredbi čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

25.1. Tužitelju su priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku-odvjetniku prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 128/23

- dalje: Tarifa), pa mu je tako priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, za zastupanje na pet ročišta (5. rujna 2023., 30. siječnja 2024., 31. siječnja 2024., 2. listopada 2024. i 24. listopada 2024.) po 200,00 € (Tbr. 9.1. i 54. Tarife), za sastav dva podneska (od 30. siječnja 2023. i 16. studenog 2023.) po 200,00 € (Tbr. 8.1. i 54. Tarife), za sastav podneska od 12. travnja 2023. 50,00 € (Tbr. 8.3. i 54. Tarife), za pristup na dva ročišta za objavu presuda po 100,00 € (Tbr. 9.3. i 54. Tarife), za sastav dvije žalbe (od 17. ožujka 2024. i 5. prosinca 2024.) po 250,00 € (Tbr. 10. i 54. Tarife) ili ukupno 2350,00 € što zajedno s PDV-om iznosi 2.937,50 €, te za sudsku pristojbu na tužbu i presudu po 53,09 € i pristojbu na dvije žalbe po 26,55 €, pa ukupno priznati parnični trošak tužitelja iznosi 3.096,78 €, dok ga je u preostalom dijelu zahtjeva za iznos od 306,90 € valjalo odbiti kao neosnovanim.

26. Posljedično sa time u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke (po čl. 373. t. 3. i čl. 166. ZPP-a).

U Puli - Pola 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić