Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2799/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Iva Vrkić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb. Slavonka avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o., Radnička cesta 47, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1263/2024-20 od 9. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1263/2024-20 od 9. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 16. listopada 2008. između HYPO ALPE–ADRIA- BANK d.d. (danas Addiko bank d.d.) te IL kao korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojom je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jednocijelopedeset posto) iznosa kredita te troškovi upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika u paušalnom iznosu od 350,00 HRK (tristopedeset hrvatskih kuna) te da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog, te troškove izdavanja izjave o povratu prava vlasništva.

- u članku 13. Ugovora pod naslovom Obveze korisnika kredita kojom je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50 % (dvacijelapedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati:

-Iznos od 214,51 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 18. listopada 2008.g. pa do isplate;

-Iznos od 46,45 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 18. listopada 2008.g. pa do isplate;

-Iznos od 365,16 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 18. listopada 2008.g. pa do isplate;

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 eura zajedno sa zateznim kamatama od 09. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, i troškove žalbenog postupka, podredno uvažiti žalbu, i pobijanu presudu ukinuti, i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu broj 616-115/2008 sklopljenog 16. listopada 2008. između prednika tuženika i tužitelja kao korisnika kredita te za isplatu iznosa od 214,51 eura (ulazna naknada), iznosa od 46,45 eura (troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika), i iznosa od 365,16 eura (plaćena premija osiguranja) sve sa zateznim kamatama koje na navedene iznose teku od 18. listopada 2008. pa do isplate;

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 16. listopada 2008. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 23.048,00 CHF protuvrijednosti u kunama, da je tužitelju od iznosa kredita dana 17. listopada 2008. naplaćen iznos od 214,51 eura ( tada 1.554,03 kn ) na ime naknade za obradu kredita; iznos od 365,16 eura na ime premije osiguranja te iznos od 46,45 eura na ime troškova upisnika FINE.

6. U postupku je bilo sporno jesu li ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita te troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika (članak 5.) te odredbe članika 13. o plaćanju premije osiguranja u iznosu od 2,5 % iznosa kredita ništetne te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćenih naknada.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/2003. - dalje: ZZP/03), jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što je vidljivo iz sadržaja samog ugovora o kreditu.

8. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje te troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika (članak 5. sud prvog stupnja je utvrdio da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade i troškova ništetna (članak 5. ugovora o kreditu glasi:" prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita te troškovi upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika u paušalnom iznosu od 350,00 HRK" - sada 46,45 eura). Nadalje, sud prvog stupnja je zaključio i da je ništetna odredba članka ništava je i odredba 13. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "korisnik kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. "

9. Sud prvog stupnja je analizom izvedenih dokaza zaključio da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje, o plaćanju troškova upisnika sudskih i javnobilježničkih osiguranja te o plaćanju premije osiguranja a da su te ugovorne odredbe, odnosno dijelovi istih prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da su zbog toga i ništave, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade, premije osiguranja te troškove upisa u spomenute upisnike bez pojedinačnog pregovaranja o tome s tužiteljem (što je tužitelj potvrdio u svom iskazu u kojem je naveo kako mu nitko ništa nije objašnjavao vezano za predmetni kredit, pa tako niti o spornoj jednokratnoj naknadi, a da se ne sjeća da mu je naplaćena premija osiguranja, da je tekst ugovora bio pripremljen unaprijed. Sud prvog stupnja je zaključio kako tuženik nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,50% te koje je točno troškove banka imala, a da bi se radilo upravo o iznosu od 1,50 % od odobrenog kredita. Nadalje, također nije dokazao niti za premiju osiguranja od 2,50 %, kao ni za troškove upisnika u paušalnom iznosu od 46,45 eura. Sud je istaknuo kako je tuženik prema ugovornoj odredbi članka 5. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita te da je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao, a da su vezani za obračun naknade troška kredita. Nadalje, sud je istaknuo kako je prije sklapanja ugovora tuženik morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. Pritom se pozvao na sudsku praksu Suda EU (predmeti unije je u C-84/19 i C-224/19, u kojima je Sud potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

10. Nadalje, sud je istaknuo kako je tužitelj u svojem iskazu naveo da se sa bankom nije moglo pregovarati oko naknade za obradu kredita, no da zna da mu je ta naknada naplaćena, da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen od strane banke, zbog čega je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud prvog stupnja je ocijenio kako je tuženik morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njihovu specifikaciju te je istaknuo kako u konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu članka 13. Ugovora o premiji osiguranja u visini od 2,5 % od doznačenog kredita kao i na dio odredbe članka 5. o troškovima Upisnika. Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja je teret i namet za tužitelja na koji on nije mogao utjecati a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

10.1. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je zaključio da je tuženik, s obzirom na ništetnost predmetnih odredaba ugovora o kreditu o plaćanju predmetnih naknada u obvezi isplatiti utužene iznose sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate navedenih iznosa tuženika koje je stekao bez osnove kao nesavjestan stejcatelj.

10.2. Sud prvog stupnja ocijenio je prigovor zastare neosnovanim, budući da je ništetnost predmetnih odredaba ugovora utvrđena pobijanom presudom, zbog čega nije protekao rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021, 114/2022.- dalje: ZOO), a imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

12. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne odredbe članak 5. i 13. ugovora o kreditu nepoštene i time ništetne (članci 96. stavak 1. i 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, br.79/2007. - dalje: ZZP/07, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu od 16. listopada 2008., a ne ZZP/03 koji je sud prvog stupnja primijenio)

13. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja svoj je zaključak opravdao logičnim, uvjerljivim i valjanim razlozima, a koji žalbenim navodima nisu dovedenim u pitanje

14. Naime, u člancima 5. i 13. predmetnog ugovora o kreditu uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

15. O spornim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te odredbe su bile unaprijed formulirane, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 96. stavak 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredbe pokrivaju, što je tuženik također trebao dokazati, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

16. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita naplaćuje naknade i troškove takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da su navedene odredbe u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07, nepoštene, te u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP - ništetne.

17. Nadalje, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te jednokratne naknade, dakle, koje usluge i koji troškovi ulaze, i u kojoj visini svaki od njih, niti je o plaćanju naknada mogao pregovarati (iskaz tužitelja).

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu, i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

19. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se, ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada i troškova već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi članka 98. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. odbijena je revizija kao neosnovana), pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostalog, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF, i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

21. Naposljetku, odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

22. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o predmetnim naknadama i troškovima, niti oko njihovih ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti spornih naknada iz odredbe članaka 5. i 13. predmetnog ugovora o kreditu, jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranim odredbama standardnog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, radi čega su takve ugovorne odredbe uzrokovale znatniju neravnotežu obveza na štetu tužitelja

- potrošača, iz kojih su svih navedenih razloga ugovorene naknade - ništetne ugovorne odredbe te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju utužene iznose sa zateznim kamatama koje teku od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, (članci 1111. i 1115 ZOO), budući da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kako je tuženik nepošteni stjecatelj, jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, pa su utoliko žalbeni navodi tuženika, i u tom dijelu, neosnovani.

24. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Naime, kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO/05, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost u ovom je to slučaju (ova) presuda od kada počinje teći zastara, to je prigovor zastare pravilno ocijenjen, kao neosnovan.

25. Sud prvog stupnja pravilno je primijenio pravo Europske unije odnosno mjerodavnu sudsku praksu Suda EU koja obvezuje nacionalne sudove, i u tom je smislu dao valjane i iscrpne razloge koji nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima.

26. Naposljetku, tuženik neosnovano prigovara odluci o troškovima postupka koji su odmjereni u skladu s odredbom članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP. Podnesak od 16. rujna 2024. pravilno je priznat kao potreban jer je suprotno žalbenim navodima riječ o obrazloženom podnesku. Također je pravilno priznat trošak zastupanja na ročištu od 3. travnja 2025. jer se na tom ročištu, suprotno žalbenim navodima raspravljalo o glavnoj stvari. Stoga je žalba tuženika, i u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovana.

27. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom to je njegov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe odbijen, kao neosnovan (članak 154. stavak 1. ZPP).

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor