Poslovni broj: Us I-800/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Vesne Maslov kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) OA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 2) ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupanih po opunomoćeniku Duji Koceiću, odvjetniku u Splitu, Gundulićeva 26a, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, OIB: 33706439962, Zagreb, Šubićeva 29, radi uklanjanja građevine, nakon javne i usmene rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja pod 2) i opunomoćenika tužitelja pod 1) i 2), a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 2) kojim traže poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Split, KLASA: UP/I-362-02/25- 02/94, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-1 od 10. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja pod 1) i 2) za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 7. travnja 2025. protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Split, KLASA: UP/I-362-02/25-02/94, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-1 od 10. ožujka 2025., tužitelji u bitnom navode kako podnose tužbu iz svih zakonom predviđenih razloga, nakon čega reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika, pa ističu kako rješenje tuženika nije zasnovano na zakonu budući se u postupku koji je prethodio osporavanom rješenju nije postupalo prema pravilima postupka, činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, te je na takvo pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, u provedbi inspekcijskog nadzora koje je prethodilo donošenju pobijanog rješenja, obavljen je inspekcijski pregled na licu mjesta, a o čemu je sačinjen zapisnik. Nakon tako provedenog inspekcijskog nadzora tuženik utvrđuje kako su tužitelji kao investitori gradili građevinu pobliže opisanu u točki 1. izreke pobijanog rješenja bez prethodno ishođene izvršene odnosno pravomoćne građevinske dozvole, međutim ne navodeći kada bi bila ta gradnja. Tuženik pritom nije niti utvrđivao je li predmetna građevina pobliže opisana u točki 1. izreke pobijanog rješenja legalizirana te je li eventualno u pogledu iste u tijeku postupak legalizacije. Tužitelji ističu kako se s iznijetim zaključcima tuženika ne mogu složiti. Naime, prvenstveno tuženik ničim nije utvrdio da su tužitelji ujedno i investitori predmetne građevine, a niti to on s obzirom na vrijeme kada je građevina izgrađena mogu biti. Dakle, uopće prije ulaženja u meritum stvari jasno je kako je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo kada je predmetnim rješenjem naložio tužiteljima kao investitorima uklanjanje građevine. Činjenica što su tužitelji vlasnici predmetne nekretnine ne znači da su ujedno i investitori, slijedom čega je tuženik kod takvog stanja stvari trebao donijeti rješenje o uklanjanju predmetnih građevina protiv nepoznate osobe. S tim u vezi tužitelji drže da je tuženik trebao provesti dokaz njihovim cjelovitim saslušanjem te da je onemogućio tužitelje u raspravljanju. Takvo postupanje je u direktnoj suprotnosti sa odredbom čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku, koju odredbu tužitelji citiraju, pa navode kako je iz provedenoga postupka sasvim jasno da tužiteljima nije omogućeno izjašnjavanje o bilo kojoj činjenici, okolnosti ili pravnom pitanju koje je važno za rješavanje ove upravne stvari, pa tako niti na činjenicu da isti nisu investitori predmetnih građevina, a evidentno je kako odluka ima negativan učinak na pravne interese stranke. Nadalje, tužitelji jasno ističu tijekom postupka kako je na istom mjestu postojala prizemna građevina, te je ista samo i isključivo adaptirana u gabaritima postojeće građevine, te kako ista služi kao smještaj za poljoprivredne alate i kao zaklon od nevremena odnosno služe svrsi poljoprivrednog zemljišta. Da je tome tako tužitelji i dokazuju fotografijom o postojanju građevine koja ukazuju na isto, a koja ide u prilog tome da su prizemne građevine postojale i prije 1968., odnosno da su iste legalne. Isto tako, tužitelji se obvezuju po potrebi predložiti i brojne svjedoke koji imaju saznanja o postojanju prizemne građevine prije 1968. kao i ishoditi Uvjerenje prije 1968. da je na tom mjestu postojala prizemna građevina za slučaj da sud ocijeni dostavljenu fotografiju nedostatnom za rješavanje ove upravne stvari. Analizirajući navedeno, isto je i logično s obzirom da se poljoprivredno zemljište obrađuje preko 100 godina, i tada, u tom vremenu je bilo potrebno imati odlagalište za poljoprivredne alate i zaklon od nevremena. Pored navedenog, u ZK ulošku za predmetne čestice zemlje nije upisano kulturno dobro, slijedom čega, a postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige pobijano rješenje se niti ne može donijeti u odnosu na tužitelje. Isto tako, tužitelji se pozivaju na odredbu članka 51. Zakona o općem upravnom postupku, kojim je reguliran institut ispitnoga postupka, u svezi s kojom navode kako je evidentno da je u ovoj upravnoj stvari trebalo provesti posebni ispitni postupak, gdje bi stranka (ovdje tužitelji) imali pravo sudjelovati u ispitnome postupku sve do donošenja odluke u predmetnoj upravnoj stvari, davati izjave i objašnjenja, iznositi činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari te pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi kako činjenica da je prizemna građevina navedena u toč. 1. rješenja postojale prije 1968. tuženik nije niti utvrđivao, čime je počinio bitnu povredu upravnog postupka. Iz svega navedenoga evidentno je kako se u prvostupanjskom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene te kako se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari (između ostaloga ni o onom elementarnom koje se odnosi na mogućnost izjašnjavanja stranke reguliranom čl. 30. ZUP-a). Slijedom svih ranije navedenih činjenica postupanje tuženika se može proglasiti subjektivnim i okarakterizirati kao postupanje suprotno odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Takvim postupanjem, tj. ne postupanjem, tuženik je učinio bitnu povredu odredbi upravnog postupka, koju tužitelj ponajviše nalazi u tome što se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koje su bile od utjecaja na rješenje stvari. Iz prethodno navedenog proizlazi da su prethodno opisanim postupanjem tuženika kao prvostupanjskog tijela povrijeđene odredbe članaka 7. i 9. Zakona o općem upravnom postupku. Stoga se može zaključiti da tuženik nije na pravilan i zakonit način utvrdilo sve činjenice od utjecaja na konačan ishod postupka te se doneseno rješenje ne može smatrati pravilnim i zakonitim. U upravnom postupku tuženo tijelo nije utvrdilo sve relevantne činjenice, posebno one koje bi išle tužiteljima u korist, a isto tako i određenim dokazima nije poklonjena vjera bez pravog obrazloženja. Dapače, činjenice u provedenom postupku nisu utvrđene na potpun i nesumnjiv način, čime je došlo do povrede odredbi čl. 7. i 9. ZUP-a koje odredbe tužitelji citiraju. U skladu sa svim gore navedenim u ovoj tužbi, razvidno je da je u pobijanom rješenju tuženik propustio utvrditi potpuno i točno činjenično stanje pa je na tako nepotpuno i netočno utvrđeno činjenično stanje isto tako pogrešno primijenio i odredbe materijalnog prava. Do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je došlo uslijed postupovnih pogrešaka i propusta tuženog tijela koja su bila od utjecaja na rješavanje stvari jer je ono propustilo navesti sve potrebne radnje radi utvrđivanja svih činjenica bitnih za odlučivanje. Uzimajući sveukupnost navedenih činjenica i okolnosti provedenih upravnih postupaka te evidentne propuste i nepravilnosti pritom počinjene, jasno proizlazi da je obavljanje očevida, inspekcijskog nadzora i saslušanje stranaka od strane tuženika bilo puko zadovoljavanje formalizma pri kojem su grubo zanemarena prava stranke te im je u značajnoj mjeri smanjena mogućnost ravnopravnog sudjelovanja, slijedom čega je pobijano rješenje nezakonito i arbitrarno te nedostatno obrazloženo budući da tužiteljima nikako nije jasno kako je moguće donijeti ovakvo rješenje, a bez prethodnog jasnog utvrđivanja je li građevina postojala ili nije prije 1968., odnosno kako je moguće donijeti pobijano rješenje kojim se nalaže uklanjanje predmetne građevine tužitelja, kada iz spisa predmeta proizlazi kako isti nisu investitori istih. Radi navedenog, nesporno je kako je povrijeđeno načelo jednakosti oružja u smislu pravične ravnoteže među strankama (fair balance) kao jedan od konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. S tim u vezi, to načelo nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (presuda Perić protiv Hrvatske od 27. ožujka 2008., zahtjev broj: 34499/06). Tužitelji pokreću upravni spor radi zaštite svojih prava i pravnih interesa budući da se cijeli postupak vodio na način koji je nepravičan za tužitelje te je kao takav doveo i do povreda zajamčenih ustavnih prava i konvencijskih jamstava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to članak 6. stavak 1. koji definira pravo na pošteno suđenje, a koju odredbu tužitelji citiraju. Također, Europski sud za ljudska prava zauzeo je kriterije kojih se sva tijela vlasti u Republici Hrvatskoj imaju pridržavati, pa tako i tijelo koje je donijelo pobijana rješenja, podnositelj ove tužbe ističe sljedeće: Svrha odredbe članka 6. st. 1. Konvencije, sud (tribunal) u smislu čl. 6. Konvencije karakterizira, u sadržajnom smislu izraza, njegova sudska funkcija, a to znači odlučivanje o stvarima u njegovoj nadležnosti na temelju pravila prava i nakon postupka provedenog na propisani način. On mora također zadovoljiti i niz zahtjeva kao što su neovisnost (posebno od izvršne vlasti), nepristranost i jamstva koja daje svojim postupkom, od kojih ih se nekoliko spominje u tekstu samog članka 6. st. 1. (vidi predmet Zlinsat, spol.s.r.o., v. Bulgaria, br. 57785/00, stavak 75. 15.06.2006.). Pored navedenog, u trenutku podnošenja ove tužbe u tijeku je postupak usklađivanja granica park šume Marjan sa važećim Zakonom o zaštiti prirode, samim time GUP grada Splita, kao i niti jedan drugi akt koji se odnosi na Park- šumu Marjan ne može se donositi dok se zaštićeno područje ne uskladi sa važećim Zakonom o zaštiti prirode. U tom smislu, važeći Zakon o zaštiti prirode nalaže izradu stručne podloge za zaštićeno područje park šume Marjan i bez izrade stručne podloge ne može se jasno i nedvojbeno utvrditi kako se radi o posebno zaštićenom području park šume Marjan koje se nalazi izvan građevinskog područja. Nadalje, Zakon o zaštiti prirode definira park šumu kao šumu i šumsko zemljište namijenjene za javnu upotrebu. Privatno zemljište se nikako ne može koristiti kao javno, a u tom Zakonu nema nikakvog temelja da se 60 ha poljoprivrednog zemljišta koje se nalazi uz šumu svrsta unutar park-šume. Navedeno zemljište ni u bivšem sustavu nije korišteno kao park šuma i stoga je zakonito denacionalizacijom vraćeno vlasnicima. Kao dokaz tome navodi se i činjenica da je Državna geodetska uprava je odbila upisati u katastarske operate posebni pravni režim park-šuma (DGU (Rješenje Klasa: 932-01/19-01/50 Urbroj: 541-26/1-19-5). Posljedica svega navedenog su nezakonito uskraćena Ustavom RH zajamčena prava vlasnika privatnih zemljišta, jer privatno poljoprivredno zemljište nema obilježja šume te isto za obilježja nije imalo ni u trenutku proglašenja. Također nije šuma kako u katastru, tako i u naravi, te slijedom toga ne može biti ni svrstano u zaštitu „park šuma“. Propisan je i način kako se ukida zaštita sa zaštićenog područja te je isti naveden na stranici Ministarstva gospodarstva, pa tako zakon kaže da tijekom vremena, zaštićeno područje može izgubiti obilježja radi kojih je zaštićeno te se zaštita za takvo područje može ukinuti sukladno odredbi članka 128. važećeg Zakona o zaštiti prirode, a što je na Marjanu i slučaj. Nadalje, Osnivački akt iz 1964. i izmjena akta o proglašenju Marjana park šumom iz 1988. po rješenju Visokog upravnog suda (Usoz-94/19-5; Usoz-95/19-5) nisu podložni ocjeni zakonitosti jer su zakoni po kojima je proglašeno zaštićeno područje izmjenom društvenog sistema stavljeni van snage, stoga se ne mogu donositi novi akti za zaštićeno područje pozivajući se na Osnivačke akte iz 1964. i 1988. sve dok se Osnivački akti iz 1964. i 1988. ne usklade sa postojećim zakonskim propisima. Recentno je jako važno jer za slučaj pozivanja na Osnivačke akte iz 1964. i 1988. u kontekstu Prijedloga izmjena i dopuna GUP-a, ali i donošenja bilo kojeg drugog akta dolazi do kolizije pravnih normi i izbjegavanja pravnih obveza s obzirom da se prilikom postupanja koriste dijelovi Osnivačkog akta i dijelovi važećeg Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine", broj 80/13, 15/18, 14/19, 127/19, 155/23 – dalje u tekstu: važeći Zakon o zaštiti prirode), a što je u suprotnosti s pravnim standardima i pravnom stečevinom RH s obzirom da činjenično postoje Osnivački akti iz 1964. i 1988. koji nisu usklađeni s postojećim zakonskim propisima, ali nisu niti podložni ocjeni zakonitosti Visokog upravnog suda, tako da bi svaki novo doneseni akt koji se temelji na Osnivačkim aktima iz 1964. i 1988. bio nezakonit i to upravo jer proizlazi iz akata koji ne podliježu ocjenu zakonitosti Visokog upravnog suda (s obzirom da su akti temeljem kojih su doneseni izvan snage). U tom smislu tek kada Osnivački akti iz 1964. i 1988. budu podložni ocjeni zakonitosti Visokog upravnog suda RH bit će ispunjeni uvjeti da se temeljem njih donose novi akti, pa između ostalog i primjenjuju akti koji definiraju Marjan kao zonu izvan građevinskog područja. Konačno, dok se ne utvrdi stvarni režim park šume Marjan, odnosno dok se temeljem stručne podloge za park šumu Marjan ne odrede njezine granice niti pobijano rješenje ne smije biti doneseno, a kamoli provedeno. Naprijed opisanim postupanjem upravnog tijela odnosno tuženika, na štetu tužitelja je povrijeđeno ustavno načelo jednakosti, koje se u procesnom smislu manifestira kao pravo na jednakost oružja stranaka u postupcima pred državnim i drugim javnim tijelima. Štoviše, postupak na temelju kojeg je doneseno osporavano rješenje u cijelosti je proveden na nezakonit način kršenjem prava stranaka u postupku te je utemeljen na nezakonito provedenim radnjama, a sve bez mogućnosti ulaganja žalbe. Ovakvim nepravednim i nezakonitim postupanjem nadležnih tijela prema tužitelju unijelo je sumnju i nesigurnost u institucije državne vlasti koje umjesto da osiguravaju povjerenje građana u pravnu sigurnost, ne poštuju temeljne ljudske vrijednosti i prava. Takvim, prethodno opisanim postupanjem upravnih tijela i nadležnog Ministarstva otvara se pitanje pravne nesigurnosti i izražava sumnja u povjerenje građana u pravni poredak i vladavinu prava zajamčenu Ustavom RH i zakonima, te svim važećim pozitivnim propisima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, te predstavlja manjkavu primjenu najviših ustavnih vrednota i jamstava ustavnih prava u svakom pojedinom slučaju. S obzirom na navedeno, tužitelji pozivom na odredbu članka 22. stavak 2. Zakona o građevinskoj inspekciji pozivaju tuženika da do okončanja spora poništi svoje rješenje. Slijedom izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predložili su i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljima. Također, tužitelji predlažu i da sud donese rješenje o odgodnom učinku tužbe u smislu odredbe čl. 42. st. 2. ZUS-a, to iz razloga što zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke u ovom slučaju, a odgoda nije protivna javnom interesu, a tužitelji će u nastavku postupka dokazati da bi se izvršenjem pojedinačne odluke u ovom slučaju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti. U konkretnom slučaju traži se uklanjanje građevina koje predstavljaju sastavni dio obiteljskog gospodarstva tužitelja. Građevine se nalaze na tom mjestu preko 100 godina, legalizirane su jer su izgrađene prije 1968. Konačno, radi se o građevinama u prostoru koje apsolutno nikome ne smetaju, u pogledu istih nema vlasničkopravnih prijepora s trećim osobama, a prostor koje zauzimaju nije zaštićen niti od javnopravnog interesa. Pored toga, u trenutku podnošenja ovog zahtjeva u tijeku je postupak usklađivanja granica park šume Marjan sa važećim Zakonom o zaštiti prirode, samim time GUP grada Splita, kao i niti jedan drugi akt koji se odnosi na Park- šumu Marjan ne može se donositi dok se zaštićeno područje ne uskladi sa važećim Zakonom o zaštiti prirode. Nadalje, Zakon o zaštiti prirode definira park šumu kao šumu i šumsko zemljište namijenjene za javnu upotrebu. Privatno zemljište se nikako ne može koristiti kao javno, a u tom Zakonu nema nikakvog temelja da se 60 ha poljoprivrednog zemljišta koje se nalazi uz šumu svrsta unutar park-šume. Navedeno zemljište ni u bivšem sustavu nije korišteno kao park šuma i stoga je zakonito denacionalizacijom vraćeno vlasnicima. U tom smislu, važeći Zakon o zaštiti prirode nalaže izradu stručne podloge za zaštićeno područje park šume Marjan i bez izrade stručne podloge ne može se jasno i nedvojbeno utvrditi kako se radi o posebno zaštićenom području park šume Marjan koje se nalazi izvan građevinskog područja. Konačno, dok se ne utvrdi stvarni režim park šume Marjan odnosno dok se temeljem stručne podloge za park šumu Marjan ne odrede njezine granice niti pobijano rješenje ne smije biti doneseno, a kamoli provedeno. Usvajanje prijedloga tužitelja stoga ne bi bilo protivno javnom interesu, s obzirom da se iz stanja spisa jasno može zaključiti kako bi provedba nepravomoćnog, ali konačnog upravnog akta bila nepravedna i kako zbog provedbe istog, bi tužitelji mogli snositi nesagledive posljedice.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u osporenom rješenju, slijedom čega da tuženik ostaje u cijelosti kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 2. srpnja 2025., čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili tužitelj pod 2) i opunomoćenik tužitelja pod 1) i 2), dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, dokumentaciju priloženu u spis od strane opunomoćenika tužitelja na održanoj raspravi, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da ih se u ovom sporu sasluša u svojstvu stranaka te da se provede očevid na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske i građevinske struke, to na okolnosti precizirane na održanoj raspravi kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe građevinske inspekcije, Odjela građevinske inspekcije Split, KLASA: UP/I-362-02/25-02/94, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-1 od 10. ožujka 2025., točkom 1. naređeno je tužiteljima pod 1) i 2) kao suvlasnicima da u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovog rješenja uklone prizemnu građevinu - vrtnu spremu pravokutnog tlocrtnog oblika, tlocrtnih dimenzija cca 7,00 x 3,70 m, natkrivenu jednostrešnim krovom maksimalne visine cca 2,60 m od okolnog terena, te pločice postavljene na betonskim pločama (50 x 50 cm) položenim na tlu uz zapadno, sjeverno i istočno pročelje prizemne građevine, ukupne površine cca 30m², maksimalnih tlocrtnih dimenzija cca 2,00 x 4,00 m + 7,00 x 1,00 m + 6,00 x 4,00 m, izgrađeno na lokaciji Šetalište Ivana Meštrovića (južno od broja 17), Split, na jugoistočnom dijelu k. č. [katastarska čestica] (s.č.z. 8175/5) i sjeveroistočnom dijelu k. č. [katastarska čestica] (s.č.z. 8175/1) sve k. o. [katastarska općina] u zoni Z6 - zaštitno i pejsažno zelenilo s postojećim građevinama, unutar zaštićenog područja prirodne vrijednosti „PŠ - Park šuma i zaštićene kulturno-povijesne cjeline Meje, Zona A, bez izvršne odnosno pravomoćne građevinske dozvole, dok su točkama od 2. do 4. tužitelji upozoreni o posljedicama ukoliko ne postupe po naredbi iz točke 1. izreke ovog rješenja, sve na način kako je to precizno navedeno u naznačenim točkama izreke osporenog rješenja.

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u provedenom upravnom inspekcijskom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.) propisano je da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a graditi se mora u skladu s tom dozvolom, ako ovim Zakonom ili propisom donesenim na temelju ovoga Zakona nije drukčije propisano.

Odredbom čl. 101. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23.) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ovlašten je utvrditi zakonitost građenja i uporabe građevina te provedbu stručnog nadzora građenja, održavanja i uporabe građevina te narediti mjere propisane ovim Zakonom.

Odredbom čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom naređuju se rješenjem investitoru, vlasniku građevine odnosno drugoj stranki određenoj ovim Zakonom.

St. 2. da ako se investitor odnosno vlasnik građevine ne može utvrditi, rješenje o uklanjanju građevine i obustavi građenja donosi se protiv nepoznate osobe. St. 3. da rješenje na temelju ovoga odjeljka donosi građevinski inspektor. St. 4. da ako građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati, može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke.

St. 5. da protiv rješenja koje donosi građevinski inspektor ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

St. 6. da kada je protiv rješenja koje je donio građevinski inspektor pokrenut upravni spor, on može do okončanja spora poništiti ili izmijeniti svoje rješenje zbog onih razloga zbog kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje.

Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor ima pravo i obvezu u skladu s ovim Zakonom strankama narediti poduzimanje sljedećih inspekcijskih mjera: 1. otklanjanje nepravilnosti tijekom građenja, 2. zabranu ugradnje građevnog proizvoda, 3. otklanjanje oštećenja na postojećoj građevini, 3. usklađivanje građenja, 4. uklanjanje građevine, 5. zabranu uklanjanja građevine i 6. obustavu građenja.

Odredbom čl. 113. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da u provedbi inspekcijskog nadzora građevinski inspektor rješenjem naređuje investitoru odnosno vlasniku uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, u određenom roku: 1. ako se gradi ili je izgrađena bez izvršne građevinske dozvole, 2. ako se gradi ili je izgrađena bez glavnog projekta odnosno drugog akta, s tim da se smatra da se gradi odnosno da je građevina izgrađena bez glavnog projekta ako je glavni projekt izrađen protivno prostornom planu, 3. ako tijekom građenja utvrdi neotklonjive nepravilnosti zbog kojih je ugrožena stabilnost građevine, stabilnost okolnih građevina, stabilnost tla ili je na drugi način ugrožen život ljudi, 4. koja nije uklonjena u roku propisanom posebnim zakonom kojim se uređuje gradnja i 5. u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom (članak 110. stavak 2., članak 111. stavak 2. i članak 112. stavak 3.).

Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18., 117/21. i 67/23) propisano je da rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela izvršava se putem treće osobe.

St. 2. da rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju iz stavka 1. ovoga članka ne može biti kraći od devedeset dana niti duži od sto dvadeset dana. St. 3. da prije pristupanja izvršenju rješenja iz stavka 1. ovoga članka putem treće osobe izvršenika se na izvršenje prisiljava izricanjem tri novčane kazne. Odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj: 115/18. , 117/21. i 67/23) propisano je da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i u rješenju o uklanjanju donesenom nepoznatoj osobi, bez obzira na kojem se području građevina nalazi, rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana. Stavkom 3. istog članka propisano je da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području i rješenje o uklanjanju nepoznatoj osobi bez obzira na kojem se području građevina nalazi, izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe tuženik pravilno i zakonito donio rješenje kojim je naredio tužiteljima kao suvlasnicima da u roku od 15 dana od dana zaprimanja ovog rješenja uklone predmetne građevine pobliže opisane točkom 1. izreke rješenja, ovo stoga što i ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da bi se tužiteljima naredila citirana inspekcijska mjera s obzirom da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno kako su oni suvlasnici konkretnih građevina koje su izgrađene bez potrebnog akta za građenje, u konkretnom slučaju bez pravomoćne građevinske dozvole, što pak predmetnu gradnju čini nezakonitom, uslijed čega sud nalazi da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, kao i da su u konkretnoj upravnoj stvari pravilno primijenjene mjerodavne materijalno pravne odredbe.

13.Prvenstveno je za naglasiti kako u upravnom postupku tužitelji nisu osporavali da su oni suvlasnici predmetnih građevina u odnosu na koje im je naređeno uklanjanje, što predstavlja prvu pretpostavku da bi im se mogla narediti predmetna inspekcijska mjera u smislu odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, a isto tako tužitelji nisu osporavali da za konkretne građevine nisu ishodili potrebni akt za građenje tj. pravomoćnu građevinsku dozvolu , koja činjenica nije ni prijeporna, što pak predstavlja drugu pretpostavku za naređivanje inspekcijske mjere kakvu u vidu ima odredba čl. 108. st. 1. t. 4. istog Zakona, pa kod neprijepornog utvrđenja da su u konkretnoj upravnoj stvari na strani tužitelja kumulativno ispunjene obje navedene pretpostavke, to je jasno kako je tuženik pravilno postupio kada je svojim rješenjem tužiteljima naredio uklanjanje predmetnih građevina, zbog čega je isto zakonito.

14.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelji ističu procesne povrede koje bi bile počinjene na njihovu štetu s obzirom da im tijekom postupka nije omogućeno izjasniti se o svim okolnostima i činjenicama bitnim za rješavanje konkretne upravne stari, kao i da nije proveden ispitni postupak, uslijed čega smatraju da je osporeno rješenje nezakonito, za navesti je kako su ovakvi prigovori u cijelosti neutemeljeni. Naime, s tim u vezi najprije je za naglasiti kako se u smislu odredbe čl. 106. st. 4. Zakona o Državnom inspektoratu građevinski inspektor u provedbi inspekcijskog nadzora ako utvrdi povredu propisa čije izvršenje je ovlašten nadzirati može donijeti rješenje i bez saslušanja stranke, uslijed čega je jasno kako je građevinski inspektor bio ovlašten donijeti osporeno rješenje i bez saslušanja tužitelja, jer se u predmetnoj upravnoj stvari navedeni Zakon primjenjuje kao lex specialis u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), koje stajalište je sukladno dugogodišnjoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koju prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud. Međutim, što je još važnije, za naglasiti je kako je iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu razvidno da su upravo tužitelji po ostavljenom pozivu pristupili u Ured građevinske inspekcije 4. veljače 2025., o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 362-01/24-01/450, URBROJ: 443-02-03-12-01-25-3, a koji prileže spisu, kada je dotičnima pročitan i uručen zapisnik o inspekcijskom pregledu KLASA: 362-01/24-01/450, URBROJ: 443- 02-03-12-01-24-2 od 11. prosinca 2024., na koji zapisnik nisu imali primjedbi, osim da su pločice uz zapadno, sjeverno i istočno pročelje predmetne građevine postavljene na betonske ploče dimenzija 50 x 50 cm koje su položene na tlu, a ne na podložnom betonu, a kada su u bitnom izjavili i da je njihov pokojni otac CA izgradio predmetnu građevinu 2018. godine, bez odobrenja za gradnju, kao i da objekt nema priključak struje ni kanalizaciju, a da služi kao spremište za alat i traktor, nakon čega su predmetni zapisnik vlastoručno i bez primjedbi potpisali, slijedom čega je nedvojbeno da je tužiteljima u provedenom inspekcijskom upravnom postupku nesporno omogućeno očitovati se o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje konkretne upravne stvari, zbog čega su navodi u kojima tužitelji tvrde suprotno u cijelosti neosnovani.

15.Vezano za tužbene navode u kojima tužitelji problematiziraju pasivnu legitimaciju tvrdeći da oni nisu investitori predmetnih građevina, koju okolnost da tuženik nije ni utvrđivao u provedenom postupku, uslijed čega po njihovom mišljenju nije bilo mjesta donošenju osporenog rješenja kojim bi upravo oni kao suvlasnici bili obvezani na izvršenje činidbe precizirane u aktu tuženika, za kazati je kao sud niti ovakve navode ne nalazi osnovanima, to pak stoga što se u smislu odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu inspekcijske i druge mjere propisane ovim Zakonom naređuju rješenjem investitoru, vlasniku građevine odnosno drugoj stranki određenoj ovim Zakonom, što pak znači da se takve mjere primarno izriču investitoru, no kako su upravo tužitelji u svojim iskazima pred tuženikom naveli da je investitor spornih građevina njihov pokojni otac CA koji da je izgradio predmetnu građevinu 2018. godine, nedvojbeno je da inspekcijsku mjeru uklanjanja nije bilo moguće narediti investitoru, slijedom čega kako niti sami tužitelji ne spore da su upravo oni suvlasnici građevina, potpuno je jasno da je tuženik bio ovlašten u smislu citirane odredbe inspekcijsku mjeru uklanjanja narediti tužiteljima kao neupitnim suvlasnicima predmetnih građevina, kod kojeg nedvojbenog stanja stvari su tužitelji nesumnjivo pravilno pasivno legitimirani na izvršenje činidbe koja im je naređena aktom tuženika.

16.U odnosu pak na tužbene prigovore u kojima tužitelji navode kako je prijeporno nalazi li se predmetna nekretnina u obuhvatu Park šume Marjan, s obzirom na to da odluka kojom je određen obuhvat tog zaštićenog područja nije usklađena sa Zakonom o zaštiti prirode ni sa Zakonom o šumama, za kazati je kako sud niti ovakve navode ne nalazi osnovanima. Naime, iz podataka upravnog spisa, kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, nedvojbeno proizlazi da su građevine u odnosu na koje je tužiteljima naređena inspekcijska mjera uklanjanja izgrađene u granicama obuhvata Generalnog urbanističkog plana Grada Splita („Službeni glasnik Grada Splita broj: 1/06, 15/07, 3/08, 3/12, 32/13, 52/13, 41/14 i 55/14-pročišćeni tekst), izvan građevinskog područja, i to u zoni Z6 - zaštitno i pejsažno zelenilo s postojećim građevinama, unutar zaštićenog područja prirodne vrijednosti PŠ - Park šuma i zaštićene kulturno-povijesne cjeline Meje, Zona A. Također, za istaknuti je kako predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti Generalnog urbanističkog plana Grada Splita, s obzirom da su prvostupanjski upravni sudovi isključivo nadležni za ocjenjivanje zakonitosti pojedinačnih upravnih akata, dakle u konkretnom slučaju osporenog rješenja tuženika od 10. ožujka 2025., slijedom čega ukoliko tužitelji smatraju da bi Generalni urbanistički plan Grada Splita kao opći akt bio nezakonit, imaju na dispoziciji pokrenuti postupak ocjene zakonitosti istog pred za to nadležnim Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, dok takve prigovore nije s uspjehom moguće isticati u ovom sporu.

17.U svezi prethodno izloženog, dodatno je za navesti kako pitanje jesu li građevine izgrađene izvan granica građevinskog područja ili na nekom drugom posebno zaštićenom području uopće nije relevantno za utvrđenje radi se o zakonitoj ili nezakonitoj gradnji, već je takvo što relevantno isključivo za određivanja roka u kojem je investitor, odnosno vlasnik dužan ukloniti nezakonito izgrađene građevine te kod donošenja rješenja o izvršenju rješenja o uklanjanju, o čemu se ovdje ne radi jer je osporenim aktom tuženika tužiteljima tek naređena inspekcijska mjera uklanjanja, te će se rješenje o izvršenju donijeti samo ukoliko tužitelji ne postupe po inspekcijskom rješenju. Stoga, imajući u vidu da je odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu propisano da u rješenju kojim se naređuje uklanjanje građevine, odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području rok u kojem je izvršenik obvezan postupiti po rješenju ne može biti duži od 15 dana, kao i da je odredbom stavka 3. istog članka propisano da rješenjem kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela, koja se gradi ili je izgrađena izvan granica građevinskog područja ili na posebno zaštićenom području izvršava se putem treće osobe bez prethodnog izricanja novčane kazne iz članka 114. stavak 3. ovog Zakona, to je nedvojbeno da je rok od 15 dana za uklanjanje predmetnih građevina iz točke 1. izreke osporenog rješenja sukladan odredbi čl. 115. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu, kao i da je točka 2. izreke osporenog rješenja kojom su tužitelji upozoreni da će se izvršenje naredbe o uklanjanju provesti putem treće osobe na njihovu odgovornost i trošak, ako ne postupe po naredbi iz točke 1. izreke, bez prethodnog izricanja novčanih kazni, u cijelosti u suglasju s odredbom stavka 3. istog članka spomenutog Zakona.

18.Vezano za navode tužitelja kako su predmetne građevine izgrađene prije 15. veljače 1968. pa da se iste mogu smatrati izgrađenima na temelju građevinske dozvole, za kazati je kako su sami tužitelji kada su pristupili u Ured građevinske inspekcije i kada su saslušani u svojstvu stranaka, u bitnom izjavili kako je njihov pokojni otac CA izgradio predmetnu građevinu 2018. godine, bez odobrenja za gradnju, kao i da objekt nema priključak struje ni kanalizaciju, a da služi kao spremište za alat i traktor, nakon čega su predmetni zapisnik vlastoručno i bez primjedbi potpisali. Stoga, uzimajući u obzir iskaze tužitelja koje su dali pred tuženikom kada su saslušani u svojstvu stranaka, potpuno je jasno da se ne radi o građevinama koje bi bile izgrađene prije 15. veljače 1968. u obliku i dimenzijama u kakvom su zatačene prilikom inspekcijskog nadzora, što također proizlazi i iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 11. prosinca 2024. koji prileže upravnom spisu, kojem su priložene fotografije predmetnih građevina iz kojih je razvidno da se radi o građevinama novijeg datuma gradnje. Pored toga, vezano za tužbene navode u kojima tužitelji ističu kako je na istom mjestu postojala građevina (fotografija u prilogu tužbe), te da je ista samo adaptirana u gabaritima postojeće građevine, za kazati je kako iz upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu proizlazi da je u provedenom inspekcijskom postupku na skici premjeravanja ucrtana predmetna prizemna građevina (označena crvenom bojom) koja je bila predmet inspekcijskog postupka, iz koje neprijeporno proizlazi da se radi o potpuno novoj građevini, položenoj na drugoj lokaciji, koja je većih dimenzija i različitih konstruktivnih elemenata građevine u odnosu na onu koja bi bila izgrađena do 15. veljače 1968., što pak znači da u konkretnom slučaju nije izvršena rekonstrukcija postojeće građevine, već da je građevina izgrađena prije 1968. uklonjena i potom izgrađena potpuno nova građevina, što samo dodatno ukazuje da je ovdje riječ o nezakonitoj gradnji i da je tuženik pravilno postupio kada je osporenim aktom tužiteljima naredio inspekcijsku mjeru uklanjanja, s tim da je dodatno za navesti kako čak i kada bi se ovdje radilo o rekonstrukciji postojeće građevine, o čemu uslijed prethodno obrazloženog u ovoj upravnoj stvari nije riječ, i u tom slučaju je prije početka rekonstrukcije neophodno ishoditi pravomoćnu građevinsku dozvolu.

19.Konačno, vezano uz tužbene navode u kojima tužitelji ističu kako tuženik prije donošenja osporenog rješenja nije provjeravao vodi li se u odnos na premetnu građevinu postupak za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, za kazati je kako tuženik nema zakonsku obvezu provjeravati takvu okolnost, već je dužan utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o nezakonitoj gradnji, te ukoliko utvrdi da je riječ o takvoj gradnji, ovlašten je donijeti rješenje kojim nalaže inspekcijsku mjeru uklanjanja, na koji način je tuženik u predmetnoj upravnoj stvari i postupio, s tim da moguće pokretanje postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju može imati utjecaj isključivo na postupak izvršenja rješenja o uklanjanju, o čemu se ovdje ne radi, slijedom čega takva okolnost nije, niti može biti od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, to pak stoga što je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti rješenja tuženika od 10. ožujka 2025. kojim je tužiteljima naređena inspekcijska mjera uklanjanja, s tim da je takva mjera naređena iz razloga što se ovdje radi o nezakonitoj gradnji s obzirom da tužitelji, odnosno njihovi pravni prednici prije početka građenja nisu ishodili potreban akt za građenje, dok okolnost vođenja postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju u smislu odredbe članka 42. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine br. 86/12, 143/13, 65/17, 14/19) može samo biti od utjecaja na izvršenje rješenja o uklanjanju, pri čemu ukoliko su ispunjene pretpostavke iz navedene odredbe su upravo tužitelji ovlašteni podnijeti zahtjev za prekidom postupka izvršenja rješenja o uklanjanju, dok na strani tuženika ne postoji obveza provjeravanja vodi li se takav postupak.

20.Naposljetku, sva ostala pitanja koja tužitelji problematiziraju u tužbi su potpuno pravno irelevantna za predmetnu upravnu stvar, to kod nespornog stanja stvari i to da su tužitelji suvlasnici predmetnih građevina za koje prije njihovog građenja nije ishođena pravomoćna građevinska dozvola, slijedom čega navedeni razlozi nisu, niti mogu biti od utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, s tim da je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 10. ožujka 2025., a ne bilo kojih drugih pojedinačnih ili općih upravnih akata, te je ujedno za nadodati kako u provedenom upravnom postupka nije došlo do povrede niti jednog od načela upravnog postupka kakva u vidu ima Zakon o općem upravnom postupku, pa tako niti onih koje tužitelji neargumentirano problematiziraju u tužbi.

21.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelji u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njihove tužbe.

22.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

23.Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako u konkretnoj upravnoj stvari tužitelji nisu dokazali, niti učinili vjerojatnim da bi im izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, kod stanja stvari da s obzirom da je donošenju osporenog rješenja prethodila nezakonita gradnja i to u posebno zaštićenom području, kojom se devastira prostor, odgoda bi iz tog razloga bila i protivna javnom interesu, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

24.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 8. srpnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Duji Koceiću, odvjetniku u Splitu, Gundulićeva 26a, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Građevinskoj inspekciji, Zagreb, Šubićeva 29, uz zapisnik od 2. srpnja 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.