Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2552/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umičević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc.Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan pod OD Šavorić i Partneri iz Zagreba, Ilica 1A, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-636/2024-10 od 26. ožujka 2025., dana 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-636/2024-10 od 26. ožujka 2025. u dijelu pod točkom I i II izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Karlovcu , poslovni broj P-636/2024-10 od 26. ožujka 2025. u dijelu pod točkom III izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 883,57 EUR sa pripadajućom kamatom na taj iznos.

II. Preinačuje se rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-636/2024-10 od 26. ožujka 2025. u dijelu pod točkom III izreke u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 883,57 EUR do iznosa od 923,39 EUR (za iznos od 39,82 EUR) te rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 39,82 EUR sa pripadajućom kamatom na taj iznos.

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-636/2024-10 od 26. ožujka 2025.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-264/07 dana 07.02.2007.g. i tužene ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita."

II. Tužena ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je tužitelju ZAGOREC PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 1.114,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim tekućim na taj iznos od 19.02.2007.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je tužitelju PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove isplatom iznosa od 923,39 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena počem od tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 26. ožujka 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

i

r j e š e nj e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda."

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku u skladu sa žalbenim navodima tuženika podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova ovog žalbenog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28713,89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 106-24/2007 u dijelu u kojem ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita te posljedično isplata iznosa od 1.114,82 EUR a koji iznos je ovdje tužitelj na ime takve odredbe tuženiku isplatio.

7. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor 6. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-264/07 ,dana 7. veljače 2007. kojim Ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 148.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika te nije sporno da je čl.5. Ugovora ugovoreno da "prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelidvadesetpetposto) iznosa kredita".

8. Također nije sporno da je temeljem navedene odredbe tužena od tužitelja dana 19. veljače 2007. na dan isplate kredita naplatila iznos od 8.399,62 HRK na ime troška "obrade kredita" a što proizlazi iz dopisa tužene od 22. listopada 2024.

9. Međutim ovdje je sporno je li navedena odredba, čl. 5. Ugovora o kreditu, u dijelu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita ništetna odredba koja je protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je tužena spornu odredbu unijela u Ugovor o kreditu bez da su stranke o tome pojedinačno pregovarale te bez da je korisniku kredita pojašnjeno na što se odnosi točno predmetna naknada.

10. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da sud u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučne činjenice odnosno pretpostavke nepoštenosti odredbe ugovora o naknadi troškova za obradu kredita jer sud uopće nije uzeo u obzir da je ovdje upravo sporna odredba ugovora o kreditu (čl. 5. Ugovora) bila u potpunosti jasna i razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj kao korisnik kredita samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat o kakvoj se obvezi za njega radi a čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03,46/07,79/07-dalje ZZP/03) je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti podignuo kredit kod tuženika radi rješavanja stambenog pitanja te sada živi u tom stanu sa svojom obitelji, da mu prilikom podizanja kredita nije ništa posebno objašnjeno za što se plaća naknada a koju mora platiti za obradu kredita nego mu je rečeno da sve što moraju uzeti će uzeti iz kredita a da mu je bila samo važna rata kredita koju će moći otplaćivati a prije potpisivanja ugovora isti je bio pripremljen od službenice banke.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 - dalje: ZZP/03).

13. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje da isplati jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, te se stoga radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08 i 125/11,78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO) a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

15. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

16.1. Prema tome ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništenost ustanovljena.

17. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate ,sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a da je ovdje tuženik nesavjestan sjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 19. veljače 2007. stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu također neosnovani.

18. Žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na pobijano rješenje kojim je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti, su neosnovani.

19. Iz stanja spisa kao i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je Ugovorom o kreditu, a koji je zaključen 6. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora čl. 20. Ugovora o kreditu ugovorena za sve sporove nadležnost suda u Zagrebu.

20. S obzirom da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru u ovom konkretnom slučaju je u primjeni Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je tada bio na snazi.

21. Dakle ovdje se radi o Sporazumu o mjesnoj nadležnosti (prorogacijska klauzula) prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u sjedištu kreditora a to je u Zagrebu.

22. Odredbom čl. 46. st. 1. ZPP-a, a u vezi s čl. 48. st. 1 Z PP-a je određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

23. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je predmetna ugovorna odredba unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika a na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati te takva odredba je ništetna te suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

24. Također pravilno sud upućuje na čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. a kojom su regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštena ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Ovdje valja naglasiti da je upravo ovakav pravni stav zauzet na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. a koji glasi:

"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

26. Prema tome uzimajući u obzir udaljenost mjesta stanovanja tužitelja od sjedišta tuženika a što bi iziskivalo dodatne troškove tužitelja i dodatno vrijeme da ostvari svoje pravo pristupu sudu te posebno uzimajući u obzir u ovom konkretnom slučaju da je sukladno čl. 59. ZPP-a pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika a to je upravo mjesto prebivališta potrošača koji živi u [adresa] stoga je pravilno sud uzimajući u obzir sve gore navedene okolnosti pravilno odbio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, Općinskog suda u Karlovcu.

27. Žalbeni prigovori tuženika u pogledu odluke o trošku parničnog postupka su djelomično osnovani.

28. Žalbeni prigovor tuženika u pogledu priznatog troška tužitelja za pristup na ročište za objavu presude nije osnovan jer stranka ima pravo i na taj trošak ukoliko njen odvjetnik pristupi na sud na ročište za objavu presude po Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) pa se stoga taj trošak na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a smatra opravdanim a iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude koje je održano 26. ožujka 2025. (list 107 spisa).

29. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosi na trošak plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu valja reći da je opravdano priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer iz stanja spisa proizlazi da je taj trošak tužitelj podmirio (čl. 155. st. 1. ZPP- a).

30. Međutim osnovano ukazuje tuženik da tužitelj nema pravo na trošak sudske pristojbe na presudu jer iz stanja spisa jasno proizlazi da taj trošak tužitelj nije niti imao te je isti kao potrošač oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema čl. 11. st. 1. t. 20. ZSP-a stoga je u tom dijelu preinačena odluka o trošku parničnog postupka.

31. Ostali žalbeni prigovori u odnosu na priznate radnje zastupanja tužitelja su paušalne naravi jer je sud jasno naveo radnje u pogledu kojih je opravdano priznao trošak zastupanja tužitelja.

32. Također žalbeni prigovor tuženika da je sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika su pogrešni jer je sud pravilno primijenio Tarifu koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. (Narodne novine broj: 138/23) i prema kojoj je vrijednost boda = 2 eura a prema Tbr. 52. st. 3. Tarife je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

33. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1., čl. 380. t. 2. i 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

34. Tuženiku nije priznat trošak ovog žalbenog postupka jer je isti samo u neznatnom dijelu uspio u ovom žalbenom postupku (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Zagrebu, 8. srpanj 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umičević