Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-578/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1202/2023-8 od 5. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1202/2023-8 od 5. prosinca 2023. u pobijanim točkama I, II. i III. izreke.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.3. toč.4. Ugovora o kreditu br. [broj kredita]., sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 8. kolovoza 2005., a potvrđenog dana 12. kolovoza 2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1802/2005., u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ - iz čl. 4. st. 1.., koja glasa: „Korisnik kredita izričito prihvaća naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

U točki II naloženo je tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 5.480,86 €[1] /41.295,56 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dok je u točki III naloženo tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.882,51 euro s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama . U točki IV tužitelj je odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška .

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženik u točkama I, II. i točki III., iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. U donošenju pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka presude jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. Također je neosnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 325. stavak 2., a u vezi s člankom 186.b stavak 4. ZPP-a, na koji u žalbi upire tuženik.

6. Naime, budući da tužiteljica u tužbi nije postavila određen tužbeni zahtjev, to tuženik pogrešno smatra da se radi o nedopuštenoj preinaci tužbe.

6.1. U situaciji kada prvostupanjski sud nije pozvao tužiteljicu na dopunu tužbe po članku 109. stavak 1. ZPP-a niti ju je pozvao na postavljanje određenog tužbenog zahtjeva po članku 186.b stavak 4. u vezi s člankom 325.a stavak 2. ZPP-a, već je tužiteljica nakon pribave dokumentacije sama postavila određen tužbeni zahtjev, treba uzeti da je tužiteljica podnijela takav zahtjev već u tužbi.

6.2. Također, budući da je podneskom od 6. srpnja 2022. tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev,a nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja ne radi se o preinaci tužbe u smislu članka 191. stavka 3. ZPP-a, pa se istoj tuženik nije mogao niti protiviti.

7. Na žalbene navode tuženika da sud prvog stupnja nije izveo dokaze koje je predložio i to saslušanje djelatnice tuženika i javnog bilježnika, valja odgovoriti da je u danom obrazloženju prvostupanjski sud sukladno svojim ovlastima iz članka 220. stavak 2. ZPP-a dao jasno i valjano obrazloženje o tome koje je dokaze odlučio provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom sporu.

7.1. Također je u danom obrazloženju je naveo zašto nije proveo predloženi dokaz saslušanjem bivše djelatnice UĐ navodeći kako tuženik koji je predložio taj dokaz nije dovoljno naznačio o čemu bi ista svjedokinja trebala svjedočiti (članak 241. ZPP-a) a iz priloženih isprva u spisu ne proizlazi da je predložena svjedokinja sudjelovala u sklapanju spornog ugovora o kreditu s tužiteljem.

8. Dakle prvostupanjski sud je u danom obrazloženju dao jasne valjane i dostatne razloge o tome zašto je odbio predloženi dokaz tuženika, dok u pogledu saslušanja javnog bilježnika valja reći kako osnovano je odbio taj dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, jer je ispunjenje zahtjeva transparentnosti iz članka 85. ZZP/03 na trgovcu (tuženiku), a ne na javnom bilježniku. Stoga je taj dokazni prijedlog tuženika također osnovano odbijen, dok je prijedlog za saslušanjem tužiteljice kao stranke proveden u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke ovog žalbenog suda posl. br. Gž-1431/23-3 od 9. svibnja 2023

9. Nadalje, činjenice i okolnosti koje su odlučne u ovom sporu prvostupanjski sud pravilno je utemeljio na pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 kojima je utvrđeno da tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredaba tako da utječe na njihov sadržaj, a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora imala mogućnost pregovarati o istima niti da je službenik banke bio ovlašten i mogao mijenjati sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pritom je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna, jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužiteljica bila informirana o rizicima promjene valute, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Slijedom navedenog, tuženik u tom smislu neosnovano upire da bi mu postupanjem suda bilo povrijeđeno načelo jednakosti oružja u okviru prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavka 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), odnosno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

10. Nadalje, bez utjecaja je na zakonitost prvostupanjske presude tvrdnja tuženika kako predmetni ugovor o kreditu nije ništetan iz razloga utvrđenih u presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača donesenih u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu br. P-1401/12 vezanima za ugovore o kreditu ugovorenom u valuti CHF, iz razloga što je, kako to smatra tuženik, u čl. 6. ugovora o kreditu koji je predmet spora u ovom postupku, bilo ugovoreno da korisnik kredita može zatražiti konverziju obveze iz ugovora iz CHF u neku drugu valutu, sukladno koeficijentu konverzije, budući da, kako to proizlazi iz sadržaja presude, koji nije suprotan sadržaju samog ugovora o kreditu, je i sporni ugovor, bez obzira na ugovorenu mogućnost konverzije, sklopljen upravo u CHF dana 12. kolovoza 2005., dakle u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje ugovore je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima.

11. Također je neosnovana tvrdnja da se učinci presuda donesenih u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača ne odnose na tuženika budući da je sporni ugovor tužiteljica sklopila sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila obuhvaćena tužbom u postupku kolektivne zaštite, budući da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d., Osijek, jer je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d., Osijek, te je kao univerzalni pravni sljednik preuzela sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva. Pored toga, Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i poslije presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženiku, zbog čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženika.

12. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne ocjene izvedenih dokaza na okolnost pružanja informacija tužiteljici i korisnicima kredita o uvjetima sklapanja ugovora o kreditu, na što u žalbi ukazuje tuženik.

13. Naime, odredba članka 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe članka 502.c ZPP- a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. sada važećeg ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članak 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Nadalje, pogrešan je žalbeni navod pogrešne primjene Direktive 93/13 EEZ-a. Naime, da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo.

14.1. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za utvrđenje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača, suprotno shvaćanju žalitelja, i postupljeno. Neosnovani su stoga navodi žalbe u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

16. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilan obračun razlike pretplate odnosno osporava pravilnost provedenog postupka vještačenja iz razloga što sud nije uzeo u obzir negativne razlike anuiteta, nije osnovan.

17. Utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ima za cilj ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedenih odredbi nije niti bilo (o tome Sud EU, spojeni predmeti C-154/2015., C-307/2015., C-308/2015.).

18. S obzirom na izloženo kao i činjenicu da se pravni učinak presude u kolektivnom sporu sastoji u zaštiti potrošača, ako je u određenom razdoblju trajanja ugovora anuitet bio manji, to po ocjeni ovoga suda, ne smije ići na štetu tužiteljice kao potrošača, a niti je na taj način sud fiksirao kamatnu stopu, već je prilikom vještačenja pravilno imao u vidu da se u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u vrijeme sklapanja ugovora.

19. Kad je tuženik nakon davanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka zatražio da sud naloži vještaku dopunu nalaza i mišljenja tako da izračuna kolika bi bila realna kamatna stopa za razdoblje otplate kredita, a na temelju svih elemenata koji utječu na visinu kamatne stope, što, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev nije niti bio zadatak vještaka, niti mu je u tom pravcu dan zadatak od strane suda, tada odbijanje suda da pozove vještaka da nadopuni svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi, a bez da su stavljene konkretne primjedbe stranaka na isti, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

20. U odnosu na istaknuti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da je isti neosnovan.

21. Budući da je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., zastara u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije nastupila budući da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, pa u tom smislu nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, dok je, međutim, zastara u pogledu stečenog bez osnove iz razloga ništetnosti promjenjive kamatne stope koja je pravomoćno utvrđena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 3. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnove stečenog bez osnove, a temeljem ništetnih ugovornih odredaba valutne klauzule.

22. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužiteljice jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa pa je dužan tužiteljici, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

23. Pravilna je i odluka o trošku koju tuženik osporava u pogledu prava n naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude. Koji trošak j tužiteljici pravilno dosuđen temeljem članka 155. stavka 1. ZPP i prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22).

24. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

25. Zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u povodu žalbe valjalo je odbiti u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer s pravnim lijekom nije uspio.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević