Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-151/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja ZD /OIB: [osobni identifikacijski broj]/, [adresa], općina [adresa], kojeg zastupa Marina Lacković, odvjetnica iz Daruvara, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane /OIB: 52634238587/, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-13/2022-21 od 17. prosinca 2024., u sjednici održanoj 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-13/2022-21 od 17. prosinca 2024. pod stavcima I.,

II., III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženici isplatiti tužitelju:

- iznos od 367,61 eura / 2.769,79 kuna[1] bruto sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 65,02 eura / 489,91 kuna od 15. ožujka 2014.; 3,75 eura / 28,28 kuna od 15. lipnja 2014.; 74,70 eura / 562,90 kuna od 15. srpnja 2013.; 74,70 eura / 562,90 kuna od 15. srpnja 2014.; 74,70 eura / 562,90 kuna od 15. srpnja 2015.; 74,70 eura / 562,90 kuna od 15. srpnja 2016., sve do isplate (stavak I. izreke),

1 Fiksni tečaj konverzije - 7,53450 kuna za 1,00 euro

- iznos od 29,86 eura / 225,00 kuna neto sa zateznim kamatama od 15. lipnja 2014. do isplate (stavak II. izreke),

- iznos od 947,64 eura / 7.140,00 kuna neto sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 22,5 6 eura / 170,00 kuna od 15. veljače 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. ožujka 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. travnja 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. svibnja 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. lipnja 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. srpnja 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. kolovoza 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. rujna 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. listopada 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. studenog 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. prosinca 2013.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. siječnja 2014.; 56 eura / 170,00 kuna od 15. veljače 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. ožujka 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. travnja 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. svibnja 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. lipnja 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. srpnja 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. kolovoza 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. rujna 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. listopada 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. studenog 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. prosinca 2014.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. siječnja 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. veljače 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. ožujka 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. travnja 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. svibnja 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. lipnja 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. srpnja 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. kolovoza 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. rujna 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. listopada 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. studenog 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. prosinca 2015.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. siječnja 2016.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. veljače 2016.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. ožujka 2016.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. travnja 2016.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. svibnja 2016.; 22,56 era / 170,00 kuna od 15. lipnja 2016.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. srpnja 2016.; 22,56 eura / 170,00 kuna od 15. kolovoza 2016., sve do isplate (stavak III. izreke),

- i naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.015,24 eura sa zateznim kamatama od 17. prosinca 2024. do isplate (stavak IV. izreke).

Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenim iznosima razlike u bruto naknadama plaća za vrijem korištenja godišnjih odmora (stavak V. izreke).

2. Protiv presude pod stavcima I., II., III. i IV. izreke žali se tuženica pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. ZPP-a[2] . Tuženica predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 250,00 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjevi za isplatu ukupnog iznosa od 1.345,11 eura / 10.134,79 kuna od čega iznosa od 947,64 eura / neto - na ime troškova prijevoza na posao i s posla od 1. prosinca 2012. do 1. lipnja 2016., 367,61 eura / bruto na ime razlike u naknadama plaća za vrijeme korištenja godišnjih odmora (od srpnja 2013. do srpnja 2016.) i 29,86 eura / neto na ime dodatka za stražu i dežurstvo za svibanj 2014., sve za zateznim kamatama.

6. Obveza tuženice na isplatu tužitelju neto iznosa od 29,86 eura na ime dodatka za stražu i dežurstvo za svibanj 2014. sa zateznim kamatama, o kojoj je odlučeno pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude nije sporna.

7. U žalbenom stadiju postupka, po tuženici je sporno pravo tužitelja na zahtijevani trošak prijevoza od 15. veljače 2013. do 15. kolovoza 2016., utoliko što smatra da je tužitelj izabrao pogrešan put pravne zaštite jer da za troškove prijevoza ne raspolaže rješenjem nadležnog upravnog tijela kojim bi bilo odlučeno o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, u skladu sa Pravilnikom / 2004[3] i Pravilnikom / 2013[4] , koji je stupio na snagu 7. studenog 2013., a prema kojem da je tužitelj trebao, ali nije, u roku od 30 dana od stupanja na snagu, podnijeti zahtjev (čelniku ustrojstvene jedinice Ministarstva obrane u koju je bio raspoređen) za priznavanje prava na troškove prijevoz (članak 17.), da je tužitelju tijekom utuženog razdoblja bio osiguran smještaja u vojnom objektu, koji je na zahtjev tužitelja prestao 12. siječnja 2017., te da je tužitelj trebao, ukoliko je smatrao da mu pripada naknada za trošak prijevoza podnijeti žalbu zbog šutnje administracije nadležnom drugostupanjskom upravnom tijelu.

8. Navedeni stav tuženice je bez pravnog uporišta.

9. Nije sporno da je između tužitelja i Ministarstva obrane Republike Hrvatske 11. siječnja 2012. sklopljen Ugovor o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske u statusu djelatnog vojnika na rok od 5 godina, da je člankom 6. točkom 5. ugovoreno da tužitelj jednom mjesečno ima pravo na organizirani prijevoz ili naknadu troškova prijevoza od mjesta službe do mjesta prebivališta, a člankom 13. određeno da sva prava i obveze u službi koja nisu utvrđena ili isključena tim Ugovorom tužitelj ostvaruje u skladu s odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i drugim pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj.

10. Dakle, kako je to zaključio i prvostupanjski sud, za pitanje prava tužitelja na organizirani prijevoz ili naknadu troškova prijevoza od mjesta službe do mjesta prebivališta jednom mjesečno, mjerodavna je odredba članka 6. točka 5. navedenog Ugovora i prema toj odredbi tužitelju na teret tuženice pripada pravo naknadu troškova prijevoza od mjesta službe do mjesta prebivališta jednom mjesečno, u slučaju da na istoj relaciji ne postoji organizirani prijevoz (članak 22. ZoSOSRH-

3 Pravilnik o naknadi troškova prijevoza u svezi sa obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života (Narodne novine, broj 141/2004., 22/2005.)

4 Pravilnik o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova (Narodne novine, broj: 131/2013.) a/2002[5] , u vezi sa općim pravilima sadržanim u odredbi članka 65. stavku 1. i članku 166. stavak 1. ZOO-a[6] , primjena kojih je uključena odredbom članka 13. Ugovora), a ne prema Pravilnicima na koje se tuženica poziva.

11. Nije sporno da je tužitelj u razdoblje od 2013. - 2016. bio raspoređen u službu ustrojstvene cjeline HKOV, Gardijska motorizirana brigada, 2. Mehanizirana bojna Gromovi, 1. Mehanizirana satnija, 1. Mehanizirani vod, 1. desetina - ustrojbeno mjesto operatora Povrs - mjesto službe u Petrinji, da je njegovo mjesto stanovanja / prebivališta [adresa] u općini [adresa] ([adresa]), udaljeno od mjesta službe 109,85 km, da je tužitelj ponedjeljkom ujutro svojim osobnim automobilom dolazio na posao, a petkom nakon odrađenog tjedna osobnim automobilom se vraćao kući, izuzev kada je bio na terenu ili koristio godišnji odmor, da od mjesta tužiteljevog stanovanja do mjesta službe nije bilo organiziranog prijevoza, a niti je sporna visina troška prijevoza izračunata po vještaku - 22,56 eura / 170,00 kuna u oba smjera - jedan puta mjesečno za razdoblje od 27. siječnja 2013. do 8. rujna 2016. - ukupno 42 mjeseca.

12. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je pod stavkom III. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju ugovorene troškove prijevoza, koje nesporno tuženica nije isplatila tužitelju, sa zateznim kamatama (dospjelost i tijek nisu sporni) i za tu odluku dao jesne razloge pod točkama 10. i 20. obrazloženja, a zbog čega se suprotni žalbeni navodi tuženice ne mogu prihvatiti, a niti su relevantni za konačnu odluku o tom zahtjevu.

13. Slijedeće sporno pitanje po tuženici je pitanje prava tužitelja na razliku u naknadi plaća za vrijeme korištenja godišnjeg odmor u 2013., 2014., 2015. i 2016. godini (ukupno 367,61 eura), utoliko što je tuženica stava da su tužitelju isplaćena pripadajuće naknada plaća za vrijeme korištenja godišnjih odmora prema članku 3. stavku 2. Pravilnika[7] - po osnovici od 18 radnih dana, da je tužitelj trebao ako nije bio zadovoljan izdanim rješenjima i evidencijama o korištenju godišnjeg odmora u 2013. i 2014. po 22 dana, u 2015. - 23 dana i 2016. - 24 dana (što tužitelj nije niti tvrdio), protiv tih rješenja podnijeti pravni lijek u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku, odnosno zbog takozvane šutnje administracije pokrenuti upravni spor, a što da tužitelj nije učinio, zbog čega da ne može u sudskom postupku tražiti da mu se "to pravo prizna, a slijedom toga i nadoknadi šteta za koju tvrdi da mu je počinjena u spornom razdoblju".

14. Suprotno iskazanom stavu tuženice, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i s tim u vezi utvrdio relevantne činjenice, kad je pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude naložio tuženici isplati tužitelju na ime razlike u naknadama plaća za vrijeme korištenja godišnjih odmora zaključno sa srpnjem 2016. ukupan iznos od 367,61 eura / 2.769,79 kuna sa zateznim kamatama (dospjelost i tijek nisu sporni).

5 Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 33/2002., 58/2002., 175/2003., 136/2004., 76/2007., 88/2009., 124/2009.).

6 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.)

7 Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba (Narodne novine, broj: 54/2014., u daljnjem tekstu: Pravilnik)

15. Naime, ZoSOSRH-a[8] i Pravilnikom donesenim na temelju tog Zakona koji je stupio na snagu 8. svibnja 2014. je propisano da:

- djelatne vojne osobe stječu pravo na korištenje godišnjeg odmora u skladu sa odredbama ZoSOSRH-a i odredbama Pravilnika (članak 2. Pravilnika);

- djelatne vojne osobe imaju pravo na godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu u trajanju od najmanje četiri tjedna (članak 156. stavak 1. ZoSOSRH-a, članak 3. stavak 1. Pravilnika);

- djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu (članak 142. ZoSOSRH-a, članak 4. stavak 2. Pravilnika),

- i da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena (članak 4. stavak 3. Pravilnika).

16. Prema Odluci[9] , donesenoj na temelju odredbe članka 153. stavku 3. ZoSOSRH- a, radno vrijeme je razdoblje u kojem su djelatne vojne osobe obvezne obavljati poslove i dužnosti koju obnašaju prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i nalozima nadređene osobe (točka II.).

16.1. Odredbom točke III. Odluke je određeno da se pod radnim vremenom iz točke II. podrazumijeva redovno radno vrijeme i redovno vrijeme prema posebnom rasporedu, a odredbom točke V. Odluke da se redovno radno vrijeme, koje se u smislu te Odluke smatra punim radnim vremenom, utvrđuje u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka (stavak 1.), da redovno radno vrijeme traje od 8:00 do 16:00 (stavak 2.) i da je redoviti mjesečni fond sati umnožak broja radnih dana u mjesecu pomnožen s osam sati redovnoga radnog vremena (stavak 5.).

17. Iz navedenih odredbi proizlazi da tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi u razdoblju od 8. svibnja 2014. do kraja utuženog razdoblja (srpanj 2016.) pripada pravo na isplatu naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora kao da je radio u redovnom radnom vremenu (20 radnih dana u mjesecu), uračunavajući osnovnu plaću i dodatak na plaću za vojnu službu koji je neodvojiv od redovne plaće koja se isplaćuje za redovno radno vrijeme djelatne vojne osobe (dodatak za vojnu službu je neodvojiv od redovne plaće koja se isplaćuje za redovno radno vrijeme i uzima se u obzir prilikom obračuna naknade za godišnji odmor u skladu sa odredbom članka 142. ZoSOSRH-a i člankom 4. stavkom 2. Pravilnika), a ne kako to tvrdi tuženica kao da je radio u redovnom radnom vremenu 18 radnih dana u mjesecu.

18. Stoga, imajući u vidu da djelatne vojne osobe imaju pravo na godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu u trajanju od najmanje četiri tjedna /20 radnih dana/ (članak 3. stavak 1. Pravilnika), da ukupno trajanje godišnjeg odmora ne može iznositi više od 30 radnih dana u kalendarskoj godini (članak 3. stavak 3. Pravilnika),

8 Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 73/2013., 75/2015., 50/2016., 30/2018., 125/2019., 155/2023., 158/2023., 14/2024., u daljnjem tekstu: ZoSOSRH-a) 9 Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine, broj: 66/2014., u daljnjem tekstu: Odluka) a da je 18 radnih dana određeno kao osnovica za izračun broja dana godišnjeg odmora (članak 3. stavak 2. Pravilnika), a ne kao osnovica za obračun naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, nije u pravu tuženica kada tvrdi da tužitelju ne pripada na ime naknade plaća za vrijeme korištenja godišnjeg odmora od srpnja 2013. - srpnja 2016. i daljnji ukupni iznos od 367,61 eura / 2.769,79 kuna (po dva dana godišnjeg odmora za svaku godinu), kojeg nesporno čini razlika u plaći tužitelja između obračunatih 18 dana rada u redovnom radnom vremenu i 20 dana rada tužitelja u redovnom radnom vremenu, za koliko mu je trebala, a nije određena naknada plaća za vrijeme korištenja godišnjih odmora zaključno sa srpnjem 2016., odnosno za predmetno razdoblje.

19. Pored navedenog pod točkama 9. - 10. i 15. - 18. obrazloženja ove presude promašenim se ocjenjuju žalbeni navodi tuženice u dijelu u kojem tvrdi da je tužitelj, ukoliko je smatrao da su mu povrijeđena prava na naknadu troška prijevoza od mjesta službe do mjesta prebivališta i naknadu razlike u plaćama za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, protiv odluka podnijeti u skladu sa Zakonom o općem upravnom postupku redovni pravni lijek, odnosno u slučaju takozvane šutnje administracije pokrenutu upravni spor, jer da sud nije ovlašten odlučivati o stvarima iz nadležnosti upravnih postupaka, a koji su odraz pogrešnog stava tuženice o izvoru prava na kojima tužitelj temelji predmetna novčana potraživanja (tužitelj svoja prava ne temelji na odlukama tuženice, već na Ugovoru o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske u statusu djelatnog vojnika na rok od 5 godina, koji je sklopljen 11. siječnja 2012. vezano za troškove prijevoza i navedenim zakonskim i podzakonskim aktima vezano za naknadu plaća za vrijeme korištenja godišnjih odmora).

20. I odluka o troškovima pod stavkom IV. izreke koju tuženica posebno niti ne osporava je pravilna u osnovi i visini.

21. Trošak žalbe pada na teret tuženice jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

22. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 13/2020-21 od 17. prosinca 2024. pod stavcima I., II., III. i IV. izreke nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženici, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Nika Grospić Ivasović