Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-555/2023-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ksenije Jakovčević, članice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Robertu Dujiću i drugim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Korljan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskog državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate. Odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr- 150/20 od 09. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 08. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-150/20 od 09. veljače 2023. u dijelu pod točkama I. i II. izreke i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o troškovima nastalim strankama u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju 13.005,46 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.870,13 eura sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjska odluke do isplate (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 2.870,13 eura do iznosa od 4.191,56 eura (točka III. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkama I. i II. izreke, žali se tuženica, ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan ili da ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenje odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Sud prvog stupnja odlučio je kao u izreci pobijane odluke uz obrazloženje:

- da vrijeme provedeno na mjestu rada tijekom višednevnog nadzora granice brodom kroz 24 sata, u dijelu koji se ne odnosi na vrijeme redovnog rada (koje je u utuženom periodu trajalo 8,10 ili 12 sati) i odmora, već ostalo vrijeme provedeno na brodu, ne predstavlja pasivno dežurstvo, već prekovremeni rad sukladno čl. 60. i 65. Zakona o radu (Nar. nov. broj 93/14., 127/17., 98/19., dalje : ZR),

- da tzv. pasivno dežurstvo nije definirano ZR-om već člankom 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Nar. nov. broj 104/13., 150/13., 153/13., dalje: KU/13), ali da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni te odredbe KU-a jer se tužitelj ne nalazi kod kuće, već na brodu na kojem se obavlja služba i koji, za trajanja službe, ne smije napustiti, što da potvrđuju i iskazi svjedoka ČB, IB, KB, DB, ĆB, T

J, EB, FB,

- da iz činjenica da tužitelju, koji radi/ boravi na brodu 3, 4 ili 5 dana po 24 sata, a da mu u tom periodu nije osiguran neprekinuti osmosatni odmor, da na brodu nema dovoljno članova posade, proizlazi da je tuženica postupa suprotno Okvirnoj direktivi o sigurnosti i zdravlju na radu broj 89/391/EEZ u vezi s Direktivom 2003-88/EZ od 04. studenog 2003., osobito jer da tužitelju tuženica ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu, a koji nisu „efektivno radno vrijeme“,

- navodi i da pravo tužitelja na dodatke i uvećanja koji su predmet tužbenog zahtjeva nije u suprotnosti s tumačenjima Zajedničke komisije za tumačenje odredaba Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, jer da tužitelj kao policijski službenik nije samoinicijativno ostajao na plovilu za vrijeme trajanja višednevne službe (izvan radnog vremena od 8, 10 ili 12 sati) već nije imao mogućnost, niti je bio ovlašten (za vrijeme trajanja te službe) napuštati plovilo, uz što da se i prema tumačenju te komisije, broj 28/44 od 20. svibnja 2014., obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra prekovremenim radom.

5.1. Visinu do koje je osnovan tužbeni zahtjev sud utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

6. U žalbenoj fazi sporna je pravilnost zaključka suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na naknadu prekovremenog rada i za onaj dio boravka na brodu koji se ne odnosi na redovno radno vrijeme i odmor. Tuženica ističe da je u konkretnom slučaju to pitanje, suprotno onome što zaključuje sud prvog stupnja, regulirano čl. 56. i 57. KU/13 i to jer da ZR-om nije reguliran pojam terenskog rada ni pojam pripravnosti za vrijeme terenskog rada. Navodi i da nema mjesta primjeni Direktive 2003/88/EZ od 04. studenog 2003. jer da su policijski službenici izuzeti od primjene te Direktive sukladno čl. 2. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. te navodi da, sukladno ustaljenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, za vrijeme boravka na radnom mjestu, izvan redovnog radnog vremena, tužitelj može dobiti naknadu za prekovremeni rad samo kada doista faktično i izvršava radne zadatke, ali ne i za vrijeme kada rad faktično ne obavlja. Također osporava i visinu iznosa za koji je tužbeni zahtjev prihvaćen navodeći da je obrazloženo prigovoreno računskom izračunu vještakinje Kačinić, a da ti prigovori nisu otklonjeni niti je o tome išta rečeno u pobijanoj odluci.

7. U vezi tih navoda valja reći da je točno da je sud o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva odlučio na temelju nalaza i mišljenja vještakinje Kačinić. Međutim, pravilno se navodima žalbe ukazuje, da je podneskom od 05. srpnja 2022. tuženica obrazloženo prigovorila izračunu koji je napravila ta vještakinja, ali da sud nije tražio da se na te prigovore vještakinja očituje, niti je istu usmeno saslušao, a niti je o obrazloženim prigovorima iz tog podneska išta naveo u pobijanoj odluci. Kako proizlazi iz prvostupanjskog spisa, sud je nakon prigovora tuženice iz tog podneska, na ročištu održanom 28. srpnja 2022. odredio provođenje novog vještačenja, a za vještaka je, rješenjem od 29. srpnja 2022. odredio vještakinju Hrvojku Bačić, čiji nalaz i mišljenje nije prihvatio (obrazloženje na listu 6 spisa odlomak prvi), a da pri tome nije proveo saslušanje obje vještakinje radi razjašnjenja razlika u njihovim vještačenjima.

8. Opisanim postupanjem sud je počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 253. st. 1., čl. 260. st. 1. i čl. 262. st. 2. i 3. ZPP-a, zbog čega se za sada, glede visine, ne može prihvatiti niti da su odlučne činjenice pravilno utvrđene (čl. 354. st.1. u vezi s čl. 8. ZPP-a), ali i povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer o prigovorima tuženika koji se tiču odlučnih činjenica o visini tužbenog zahtjeva nije dao jasne i valjen razloge, što je sve rezultiralo time da se ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

9. Pravilno se navodima žalbe ističe i da sud prvog stupnja, kada se poziva na Okvirnu direktivu o sigurnosti i zdravlju na radu 89/391/EEZ 2003-88/EZ od 04. studenoga 2003. u vezi s Direktivom 2003-88/EZ od 04. studenoga 2003., ne obrazlaže zašto je ista primjenjiva i na konkretan slučaj s obzirom na propisano čl. 1. st. 2. Direktive 2003-88/EZ od 04. studenoga 2003., a sud ne obrazlaže niti od kakvog je utjecaja ta Direktiva na osnovanost visine predmetnog tužbenog zahtjeva.

10. Nadalje, odredbom sadržanom u čl. 41. st. 1. i st. 2. Zakona o policiji (nar. nov. broj. 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15.9, dalje: ZP) propisano je da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno i da se u pravilno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, dok je čl. 42. st. 1. propisano da je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a da takav poseban raspored uključuje rad u smjenama, u turnusu, rad subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drugačiji način, time da (st. 3.) kada je policijske poslove potrebno obavljati u neprekidnom trajanju, redovito radno vrijeme policijskih službenika koji obavljaju takve poslove može trajati duže od 8 sati u razdoblju od 24 sata, ali ne duže od 12 sati.

11. Primjenjujući stoga propisano čl. 42. st. 3. ZR-a na konkretna slučaj, pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja, jer nije sporno da to proizlazi i iz dokaza u spisu, da je tužitelj za vrijeme višednevnog rada na plovilu redovno dnevno radio 8, 10 ili 12 sati.

12. Međutim, ovaj se sud ne može složiti sa shvaćanjem suda prvog stupnja da svo vrijeme provedeno na plovilu nakon proteka redovnog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad, odnosno da se uopće ne radi o pasivnom dežurstvo na terenu ni u jednom dijelu.

12.1. Iz sadržaja čl. 56. st. 1. u vezi sa st. 10. te odredbe KU/13 proizlazi da je rad na terenu rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je službenik i namještenik zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka te da službenik i namještenik za takav rad, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio, ima pravo na dodatke i naknade određene tom odredbom .(st. 3. do 7. i čl. 44. tog KU-a). Nadalje, čl. 57. KU/13 ugovoreno je da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra pasivnim dežurstvom.

12.2. Dakle, vrijeme koje tužitelj provede na plovilu, a u kojem faktično ne obavlja nikakav rad smatra se pasivnim dežurstvom i za to vrijeme tužitelj ne može dobiti naknadu kao za prekovremeni rad, jer u tom periodu tužitelj faktično niti ne obavlja nikakav rad. Međutim, u koliko unutar vremena trajanja pasivnog dežurstva tužitelj po nalogu faktično obavlja neki rad, tada to vrijeme predstavlja prekovremeni rad i za takva rad tužitelj ima pravo na isplatu naknade sukladno čl. 44. KU/13 (u bitnom na isti način sve je navedeno regulirano i čl. 50. i čl. 51. KU/17).

12.3. S obzirom na ugovoreno čl. 56. i 57. KU/13 (osobito čl. 56. st. 10. KU-a, koji upućuje da se ta odredba odnosi na službenike plovilu, a isto i u čl. 50. st. 10. i čl. 51. KU/17) pogrešnim se ukazuje i shvaćanje suda prvog stupnja da se te odredbe ne mogu primijeniti na tužitelja jer da se tužitelj ne nalazi kod kuće već na brodu.

13. Sudu valja ukazati i da u konkretnom slučaju tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivno ugovora za državne službenike i namještenike broj 28/44 od 20. svibnja 2014. koje se tiče dežurstva kao oblika rada, nije primjenjivo na ovaj slučaj jer isplata naknade za dežurstvo nije predmet ovog spora, na što sve se, također, pravilno ukazuje navodima žalbe, kao i tijekom postupka.

14. Kako je takvo pogrešno pravno shvaćanje bilo od utjecaja i na konačnu odluku, to je, imajući na umu i prethodno navedene povrede, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

14.1. U ponovnom postupku sud će stoga ponovno razmotriti ugovoreno prethodno spomenutim odredbama KU/13 i KU/17 te će u skladu s tako ugovorenim ponovno razmotriti na koji je način organiziran rad na terenu, u neprekidnom trajanju od po nekoliko dana. Nakon što utvrdi koji dio rada na terenu predstavlja pasivno dežurstvo, a koji prekovremeni rad, sud će pozvati vještake da u skladu sa zauzetim shvaćanjem, vodeći računa o dokazima u spisu, utvrde je li tuženica tužitelju isplatila sve utužene dodatke ili ne, a otklonit će i povrede na koje je glede vještačenja ukazano ovom drugostupanjskom odlukom. Zadatak vještaka nije da tumače pravo, već da samo na temelju pravnih shvaćanja do kojih je došao sud i u vezi toga na temelju podataka u spisu, naprave izračun na temelju kojeg će sud moći ocijeniti jesu li ili ne tužitelju isplaćene sve naknade na koje je imao pravo, a koje su predmet ovog spora.

15. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer je zavisna o konačnom uspjehu stranaka u ovom postupku (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

16. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova nastalih im u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević