Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-397/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici iz Zagreba, Đorđićeva 15, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku TE, zaposleniku tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1265/2024-26 od 6. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1265/2024-26 od 6. svibnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.113,28 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1.100,00 € teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 29. srpnja 2024., a na iznos od 13,28 € od 6. svibnja 2025., pa do isplate. Pod točkom II. izreke je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.786,22 € zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao i dio zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete od 13,28 € za period od 29. srpnja 2024. do 6. svibnja 2025. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 250,00 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2025. do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.437,50 € zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
2. Protiv navedene presude u dijelu točke II. izreke ( za odbijeni iznos od 800 € s osnove naknade neimovinske štete ) te u odnosu na točku IV. izreke, žali se tužitelj zbog svih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba tužitelja usvoji i preinači pobijana presuda u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio ozljeđivanjem na radu kod poslodavca Belje Plus d.o.o..
5. U postupku nije sporan štetni događaj, pasivna legitimacija kao niti odgovornost tuženika, a koja proizlazi temeljem police osiguranja od odgovornosti prema vlastitim djelatnicima za slučaj ozljede na radu zaključene između poslodavca tužitelja i tuženika.
6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. i 354. st. 2. točke 11. ZPP-a na koje se tužitelj poziva ne ukazujući konkretno u čemu bi se takve povrede sastojale.
7. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a kao niti čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koji sadržajno ističe tužitelj kada navodi da je izreka presude nerazumljiva a razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni.
8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
9. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:
- da je tužitelj 17. ožujka 2024. zadobio ozljedu na radu kao radnik kod poslodavca Belje Plus d.o.o. na farmi Zeleno polje,
- da je poslodavac tužitelja u vrijeme štetnog događaja imao kod tuženika zaključenu policu osiguranja broj [broj police osiguranja] koja uključuje odgovornost za ozljedu na radu,
- da je medicinskim vještačenjem po vještaku prof.dr.sc. Zvonimiru Lovriću utvrđeno da je tužitelj u štetnom događaju zadobio povredu u vidu natučenja lijevog koljena koje je posljedicom ozljede na radu, a tužitelj se u liječenju držao uputa liječnika,
- da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio primarni strah koji se javlja u trenutku ugroženosti i ozljeđivanja koji je bio kratkotrajan i intenzivan. Sekundarni strah koji proizlazi iz tjelesnih ozljeda i njenih posljedica bio je jačeg intenziteta te trajao 1 dan, srednjeg intenziteta 2 dana i manjeg intenziteta još 4 dana. Tužitelj je pretrpio fizičku bol jačeg intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta 3 dana te manjeg intenziteta još 14 dana. Tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega po 1 sat dnevno kroz 4 dana,
- da kod tužitelja nije došlo do smanjenja životnih aktivnosti niti je zaostalo naruženje.
10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud cijeneći opseg pretrpljenih fizičkih bolova i straha, zaključuje da tužitelju pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade u iznosu od 1.100,00 €, i to prema kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 600,00 € a temeljem pretrpljenog straha iznos od 500,00 €. Pri tome sud prvog stupnja uzima u obzir činjenicu da tužitelj nije pretrpio životno ugrožavajući strah te je pretrpio fizičke bolove u malom opsegu pri čemu su jači bolovi trajali samo jedan dan. Uzima u obzir i to da je tužitelj liječenje proveo kod kuće u mirovanju pa nije bilo potrebno niti bolničko niti ambulantno liječenje. U odnosu na imovinsku štetu s osnove tuđe pomoći i njege prvostupanjski sud temeljem utvrđenja vještaka da je tužitelju takva pomoć bila potrebna u trajanju od ukupno 4 sata, dosuđuje istu u iznosu od 13,28 €, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 1.113,28 €.
11. Kako je tužitelj podneskom od 19. studenog 2024. djelomično povukao tužbeni zahtjev kojem povlačenju se tuženik izričito usprotivio, to prvostupanjski sud odlučujući o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu u visini od 2.900,00 €, odbija tužitelja sa preostalim dijelom tužbenog zahtjev u ukupnom iznosu od 1.113,28 €.
12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 19. st. 2. u svezi s čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO, kada je uvažavajući osobitosti konkretnog slučaja, imajući u vidu jačinu i trajanje fizičkih bolova, karakter, težinu i lokalitet ozljeda, intenzitet i trajanje pretrpljenog straha, činjenicu da tužitelj nije trebao provoditi bolničko niti ambulantno liječenje, a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka, tužitelju s osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje utvrdio kao pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 1.100,00 €. Također, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio opseg pružanja tuđe pomoći i njege, te je pravilnom primjenom odredbe 1095. st. 1. ZOO tužitelju za tu vrstu imovinske štete utvrdio kao naknadu iznos od 13,28 €.
13. Stoga se navodi žalbe tužitelja ne mogu prihvatiti, niti su njegova shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana.
14. Niti žalbeni navodi tužitelja kojima osporava odluku o parničnom trošku nisu osnovani, budući je sud prvog stupnja dosudio tužitelju troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), i koji se odnose na trošak medicinskog vještačenja, dok preostali zatraženi trošak nije dosuđen obzirom da je tužitelj u sporu uspio u manjem omjeru ( 38%) od tuženika ( 62%), pri čemu se u izračun ne uzima pravna osnova zahtjeva koju je tuženik učinio nespornim već u odgovoru na tužbu. Stoga u takvim okolnostima slučaja tužitelj primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a ne ostvaruje pravo na naknadu troškova van onih kojih su bili nužni i neophodni temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa istaknuti žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost odluke o troškovima postupka.
15. Slijedom svega navedenog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. i IV. te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
16. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke.
U Zagrebu 8. srpnja 2025.
Predsjednica vijeća
Sabina Dugonjić