Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-617/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jelavić & partneri iz Zagreba, protiv tuženika Mibe Pharmaceuticals d.o.o., OIB: 93886266515, Zagreb, Zavrtnica 17, kojeg zastupa punomoćnik Nino Martinović, odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-624/2020-39 od 18. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-624/2020-39 od 18. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se nedopuštenim odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 14. siječnja 2020. i odluka tuženika Mibe Pharmaceuticals d.o.o., Zagreb, Zavrtnica 17, OIB: 93886266515 kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice ĐŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

II Nalaže se tuženiku Mibe Pharmaceuticals d.o.o., Zagreb, Zavrtnica 17, OIB: 93886266515 da tužiteljicu ĐŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 8 dana vrati na radno mjesto.

III Nalaže se tuženiku Mibe Pharmaceuticals d.o.o., Zagreb, Zavrtnica 17, OIB: 93886266515 da tužiteljici ĐŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati bruto iznos od 113.932,42 kuna/15.121,41 eura na ime dospjelih a neisplaćenih mjesečnih plaća u bruto iznosu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci te da joj nastavi isplaćivati daljnje mjesečne iznose od 1.699,97 kn/225,62 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedene mjesečne iznose od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec do isplate počevši od 15. rujna 2023., pa nadalje dok postoje zakonski razlozi.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.“

Pod točkom II. izreke nalaže se tužiteljici da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 3.581,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) predlažući da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od dana 14. siječnja 2020. i odluka tuženika kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice o poslovno uvjetovanom otkazu, da se tužiteljicu vrati na radno mjesto i da joj se nadoknadi plaća.

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tužiteljica u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu u društvu FARMAL d.d. koje je 8. studenog 2019. pripojeno tuženiku koji je preuzeo sva prava i obveze iz radnog odnosa koje je tužiteljica imala u društvu FARMAL d.d.,

- da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu komercijalni stručni suradnik,

-da je odlukom od 14. siječnja 2020. tuženik otkazao tužiteljičin ugovor o radu od 02. prosinca 2019. zbog gospodarskih i organizacijskih razloga,

- da je u odluci navedeno da je radno mjesto komercijalni stručni suradnik, na kojem je tužiteljica radila, ukinuto odlukom poslodavca od 13. siječnja 2020., da je navedena odluka donesena temeljem provedene analize organizacije i poslovanja, a u skladu sa zadanim strateškim ciljevima od strane vlasnika društva, da je kao osnovni strateški cilj postavljeno etabliranje društva u području dermatologije kao ključnog poslovnog područja te fokus u promociji na specijaliste i liječnike prepisivače lijekova, a komercijalne aktivnosti su svedene na minimalne i nužno potrebne aktivnosti, pa da je prestala potreba za obavljanje ključnih aktivnosti radnog mjesta komercijalni stručni suradnik te se ono ukida, a da kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće i ne postoji sindikalni povjerenik, a poslodavac zapošljava manje od 20 radnika,

- da između radnog mjesta medicinski stručni suradnik i komercijalni stručni suradnik postoji razlika koja se sastoji u tome što komercijalni stručni suradnik obavlja poslove vezane za promociju i prodaju bezreceptnih lijekova i dodataka prehrani te obilazi ljekarne, dok medicinski stručni suradnik obavlja poslove vezane za promociju receptnih lijekova i u tu svrhu obilazi liječnike,

- da je tužiteljica kod tuženika bila jedini zaposlenik na radnom mjestu komercijalni stručni suradnik te da je u okviru tog radnog mjesta obilazila ljekarne radi promocije bezreceptnih lijekova i dodataka prehrani te je iznimno u rujnu i listopadu 2019. godine obilazila liječnike u omjeru od 40%, radi promocije receptnih lijekova koje poslove inače obavljaju medicinski stručni suradnici,

- da je odlukom od 13. siječnja 2020. Uprava tuženika odlučila da se ukine radno mjesto komercijalni stručni suradnik jer ključne aktivnosti tog radnog mjesta više ne odgovaraju donesenim strateškim ciljevima i promotivnom fokusu društva, komercijalne aktivnosti i rad komercijalnih suradnika obavljat će se u smanjenom i minimalno potrebnom opsegu, a fokus svih budućih promotivnih aktivnosti stavlja se na medicinsku promociju proizvoda prema specijalistima i propisivačima proizvoda, strategija poslovanja pomiče se u smjeru promocije proizvoda prema liječnicima specijalistima kako bi se postiglo prepoznavanje i uvođenje proizvoda u liječenje pacijenata, a ključno prodajno osoblje za takvu vrstu promocije su medicinski stručni suradnici,

- da je u navedenoj odluci tuženik obrazložio iz kojih razloga ukida radno mjesto komercijalni stručni suradnik, a ti razlozi predstavljaju poslovnu politiku tuženika kao poslodavca koju sud nije ovlašten procjenjivati i preispitivati,

- da okolnost što je tuženik odlučio svoje poslovanje nastaviti na način da težište stavi na medicinsku promociju proizvoda prema liječnicima, predstavlja poslovnu odluku poslodavca čiju opravdanost i svrsishodnost sud ne može procjenjivati,

- da je temeljem navedene odluke tuženik 17. siječnja 2020. donio odluku o izmjeni Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta kojom je ukinuto radno mjesto komercijalni stručni suradnik opisano u članku 15. Pravilnika,

- da je uslijed ukidanja navedenog radnog mjesta tuženik 14. siječnja 2020. donio odluku o otkazu tužiteljičinog ugovora o radu zbog prestanka potrebe za njezinim radom na radnom mjestu komercijalni stručni suradnik,

- da je poslodavac ovlašten samostalno organizirati svoje poslovanje i proces rada sukladno svojim potrebama i mogućnostima, izvršiti racionalizaciju poslovanja i reorganizaciju na način da će poslove određenog radnog mjesta obavljati s manjim brojem izvršitelja, ovlašten je poslove koje je obavljao radnik kojem je otkazao ugovor o radu preraspodijeliti na druge zaposlenike koje je zadržao na radu, ovlašten je odlučiti da se poslovi određenog radnog mjesta više neće obavljati te je ovlašten ukidati pojedina radna mjesta,

- da odluka o ukidanju pojedinog radnog mjesta i preraspodjela poslova ukinutog radnog mjesta na preostale postojeće zaposlenike predstavlja poslovnu odluku poslodavca i sud nije ovlašten procjenjivati svrsishodnost i opravdanost takve odluke,

- da je tuženik bio ovlašten ukinuti radno mjesto komercijalni stručni suradnik, a činjenica što se poslovi tužiteljičinog radnog mjesta u smanjenom opsegu i dalje obavljaju kod tuženika, ne čini otkaz nedopuštenim,

- da su nakon otkaza tužiteljičine poslove nastavili obavljati medicinski stručni suradnici koje je tuženik zadržao na radu, a s obzirom da su navedeni zaposlenici mogli obavljati i svoje poslove i poslove koje je prije otkaza obavljala tužiteljica da je prestala tuženikova potreba za radom tužiteljice,

- da je tužiteljica bila jedini zaposlenik na radnom mjestu komercijalni stručni suradnik, a s obzirom da je težište tuženikovog poslovanja bilo na prodaji receptnih lijekova, a ne na prodaji bezreceptnih lijekova i dodataka prehrani, navedeno ukazuje da je prestala tuženikova potreba za tužiteljičinim radom na radnom mjestu komercijalni stručni suradnik,

- da s obzirom da je tuženik naveo da kod njega u vrijeme otkaza nije postojalo radničko vijeće i nije djelovao sindikalni povjerenik, a tužiteljica nije dokazala suprotno, da je prvostupanjski sud zaključio da tuženik prije donošenja odluke o otkazu nije imao obvezu savjetovanja propisanu čl. 150. Zakona o radu(„Narodne novine“, broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023. -dalje: ZR),

- da je tuženik u vrijeme otkaza imao manje od 20 zaposlenih iz čega proizlazi da prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici, pa tuženik temeljem čl. 115. st. 3. ZR-a nije bio dužan voditi računa o socijalnim kriterijima propisanim čl. 115. st. .2 ZR-a,

- da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da je tuženik na bilo koji način vršio pritisak na tužiteljicu niti da je tužiteljica bila izložena mobingu,

- da je tužiteljica prilikom saslušanja navela da je odluka o otkazu donesena za vrijeme dok je bila na bolovanju, ali nije dostavila u spis izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad niti drugi dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je u vrijeme otkaza doista bila na bolovanju,

- da okolnost što je odluka o otkazu eventualno donesena za vrijeme dok je tužiteljica bila na bolovanju, ne čini otkaz nedopuštenim, jer je čl. 38. ZR-a propisana zabrana otkaza u slučaju privremene nesposobnosti za rad radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, s tužiteljica nije dokazala da je bila na bolovanju zbog ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti.

8. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je otkaz dopušten jer je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti poslovno uvjetovani otkaz koji se sastoji u prestanku potrebe za tužiteljičinim radom uslijed ukidanja tužiteljičinog radnog mjesta i preraspodjele njezinih poslova na druge postojeće radnike i da tuženik nije imao obvezu da tužiteljici umjesto otkaza ponudi neke druge poslove pa je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica predlaže da sud utvrdi da otkaz nije dopušten, da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad i isplati joj izgubljenu zaradu.

9. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tužiteljica u tijeku postupku niti u navodima žalbe nije s uspjehom osporila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužiteljice takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

10. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

11. Ocjena je ovoga suda da je tuženik kao poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz tužiteljici zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. Naime, u postupku je utvrđeno je tuženik ukinuo radno mjesto komercijalni stručni suradnik s obrazloženjem da ključne aktivnosti tog radnog mjesta više ne odgovaraju donesenim strateškim ciljevima i promotivnom fokusu društva i da će se komercijalne aktivnosti i rad komercijalnih suradnika obavljat u smanjenom i minimalno potrebnom opsegu, a da će se fokus svih budućih promotivnih aktivnosti staviti na medicinsku promociju proizvoda prema specijalistima i propisivačima proizvoda, da se strategija poslovanja pomiče u smjeru promocije proizvoda prema liječnicima specijalistima, a ključno prodajno osoblje za takvu vrstu promocije su medicinski stručni suradnici.

12. Vezano za žalbene navode kojima tužiteljica pobija opravdanost razloga za poslovno uvjetovani otkaz dajući svoje viđenje načina organiziranja poslovanja tuženika, treba reći da je autonomno pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, uključujući i pravo na osnivanje ali i ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe.

13. Naime, autonomno je pravo poslodavca urediti proces organizacije rada tako da postiže bolje poslovne rezultate, što znači da u svrhu ostvarenja tog cilja poslodavac može utvrđivati prestanak trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu te u svrhu racionalizacije poslovanja može rasporediti poslove s određenog radnog mjesta na druga postojeća radna mjesta, kao što je ovdje slučaj. Pri tome, pravo poslodavca na racionaliziranje poslovanje ne uključuje samo njegov interes da bi poslovao bez gubitka, već i da bi poslovao s većim dobitkom. Njegovo autonomno pravo na uređenje procesa organizacije rada u svrhu ostvarenja navedenih interesa uključuje uz ostalo i smanjivanje broja izvršitelja na pojedinom radnom mjestu, odnosno racionalnije i efikasnije raspoređivanje preostalih radnika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 212/13-2 od 18. ožujka 2015.).

14. Stoga, imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su poslovi tužiteljice preraspoređeni na druge radnike, a da je pravo poslodavca da zbog racionalizacije poslovanja smanji broj izvršitelja, odnosno ukine radno mjesto, u konkretnom slučaju radno mjesto komercijalnog stručnog suradnika, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je otkaz neosnovan zbog nejednakog postupanja tuženika prema tužiteljici i da je fiktivno ukinuto radno mjesto jer nije prestala potreba za njezinim radom.

15. Imajući u vidu navedeno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a, koju tužiteljica u žalbi opisno ističe navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano odbio saslušati svjedoke ĐŠ i NŠ, predložene na okolnost nejednakog postupanja tuženika prema tužiteljici i fiktivnog ukidanja radnog mjesta jer nije prestala potreba za njezinim radom. Na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. S obzirom da je u postupku utvrđeno da su poslovi koje je obavljala tužiteljica preraspoređeni na ostale radnike iz čega proizlazi da nije sporno da nije prestala potreba za poslovima koje je obavljala tužiteljica, na kojoj činjenici tužiteljica temelji svoju tvrdnju o nejednakom postupanju i fiktivnom ukidanju radnog mjesta, a na koju okolnost je predloženo saslušanje predmetnih svjedoka, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je činjenično stanje bilo dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice bez saslušanja svjedoka predloženih na okolnosti koje nisu sporne (preraspodjela poslova koje je tužiteljica obavljala), a na kojim okolnostima tužiteljica, kao što je već navedeno, temelji svoje tvrdnje o nejednakom i šikanoznom ponašanju tuženika. Neosnovani su stoga i žalbeni navodi tužiteljice da je izostankom saslušanja svjedoka ĐŠ i NŠ prvostupanjski sud narušio ravnopravnost parničnih stranaka.

16. Pri tome sukladno odredbi čl. 292. st. 6. ZPP-a sud nije u daljnjem tijeku parnice vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza pa žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud prvo prihvatio prijedlog tužiteljice za saslušanjem navedenih svjedoka nakon čega je prijedlog odbio, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

17. Vezano za dokumentaciju koju je tužiteljica predala iza zaključenja prethodnog postupka sa tvrdnjom da iz iste proizlazi da su neistiniti iskazi svjedoka valja reći da su odlučne činjenice u ovom postupku da je tuženik ukinuo radno mjesto komercijalni stručni suradnik i poslove tužiteljice preraspodijelio na druge radnike, koje činjenice ni tužiteljica ne osporava pa utoliko nije od značaja za odlučivanje što prvostupanjski sud nije navedenu dokumentaciju uzeo u obzir pri čemu tužiteljica nije obrazložila u kojem dijelu navedena dokumentacija osporava istinitost iskaza saslušanih svjedoka da bi se mogle ocijeniti tvrdnje tužiteljice da je upravo iz tog razloga navedena dokumentacija dostavljena nakon saslušanja svjedoka.

18. U odnosu na žalbene navode tužiteljice kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda da tuženik zbog broja zaposlenika temeljem čl. 115. st. 3. ZR- a nije bio dužan voditi računa o socijalnim kriterijima propisanim čl. 115. st. 2 ZR-a, valja reći da je tuženik u odluci o otkazu i odgovoru na tužbu naveo da nema više od 20 zaposlenika, a tako je iskazivala i saslušana zakonska zastupnica tuženika, koju okolnost tužiteljica tijekom postupka nije osporila, pa suprotni žalbeni navodi tužiteljice nisu od značaja za odlučivanje. Pri čemu je tužiteljica bila jedina zaposlena na radnom mjestu komercijalnog stručnog suradnika pa poslodavac nije niti imao obvezu uspoređivanja iz čl. 115. st. 2. ZR-a (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 611/2021-2 od 14. studenoga 2023.).

19. Vezano za žalbene navode tužiteljice kojima ponavlja tvrdnje da razlozi otkazivanja ugovora o radu nisu gospodarsko-organizacijske prirode nego da se radi o nezakonitom pritisku i šikaniranju zbog bolovanja tužiteljice valja reći da je tuženik u pobijanoj odluci obrazložio iz kojih razloga ukida radno mjesto komercijalni stručni suradnik, a ti razlozi predstavljaju poslovnu politiku tuženika kao poslodavca koju sud nije ovlašten procjenjivati i preispitivati.

20. Odredbom čl. 115. st. 6. ZR-a propisano je da poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika. Odluka o otkazu o radu je donesena 14. siječnja 2020., a tužiteljica u žalbi upire da je tek 2021. godine zaposlen drugi radnik na njezino radno mjesto, dakle, nakon 6 mjeseci. Pri čemu i da je došlo do novog zapošljavanja u roku od 6 mjeseci, posljedica toga bila bi samo prekršajna odgovornost poslodavca (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr-200/13 od 14. listopada 2014., Revr 777/16-2 od 3. listopada 2017., Rev 1523/2019-4 od 19. svibnja 2020. i dr).

21. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena. Posljedično tome osnovano je odbio i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad (čl. 124. ZR-a), kao i zahtjev za naknadu plaće (čl. 95. ZR-a).

22. Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) pri čemu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

23. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci pod točkom I.

24. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe je odbijen jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj