Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-342/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Dubravke Penić Lukač, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Natalija Jančevski, odvjetnica u Virovitici, protiv tuženika Herbarium d.o.o. [adresa], OIB: 86610455605, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-48/2022-47 od 18. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-48/2022-47 od 18. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Nova glavna rasprava održat će se pred drugim sucem pojedincem.

III. Odluka o troškovima žalbenog postupka, ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Herbarium d.o.o. Kladare19D, da tužiteljici ŠF iz [adresa], naknadi neimovinsku i imovinsku štetu u iznosu od 1.277,06 €, (tisućudvijestotinesedamdesetsedameura i šesteurocenti) za zateznom kamatom od 18. travnja 2025., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u razlici od dosuđene naknade u iznosu od 1.277,06 €, (tisućudvijestotinesedamdesetsedameura i šesteurocenti) do zatražene

u

iznosu

od 2.588,09 €/19.500,00

kuna

(dvijetisućepetstotinaosamdesetosameura i deveteurocenti).

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.213,45 €, a sve to u roku od 15 dana."

2. Tuženik se žali protiv navedene presude zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine tu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Sud prvoga stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke. 11. ZPP-a, a na koju povredu sadržajno ukazuje žalitelj.

5. Pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući su u presudi nejasni i proturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

6. Prije svega valja naglasiti, da sud izvedene dokaze prosuđuje po slobodnom uvjerenju, ali je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, pa je time i činjenično stanje glede ovosudnog prijepora ostalo nepravilno utvrđeno.

7. Također, za naglasiti je da sukladno odredbi članka 5. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13, 148/13, 33/15, 56/15), sudovi sude na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

8. Nadalje, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8.1. Dakle, da bi mogao donijeti određenu odluku, sud treba utvrditi da postoje pravnom normom predviđene pravno relevantne činjenice. Svoj zaključak o postojanju tih činjenica može formirati na različite načine: (1.) na temelju pravomoćnih odluka i s njima po učinku izjednačenih javnih isprava - u granicama u kojima bi se uz te odluke vezala neoboriva predmnijeva o njihovu postojanju, (2.) primjenom pravila o općepoznatim činjenicama (članak 221. stavak 4. ZPP), (3.) primjenom presumptivnih pravila (članak 221. stavak 3. ZPP) i (4.) pravila o priznanju činjenica (članak 221. stavak 1. i 2. ZPP), (5.) dokazivanjem korištenjem drugih dokaznih sredstava pored onih navedenih pod (1.) te (6.) primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP).

9. Sud prvog stupnja donio je pobijanu odluku ne poštujući odredbe Zakona o parničnom postupku.

10. Predmetom ovog spora zahtjev je tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog štete za koju tvrdi da joj je nastala ozljedom na radu.

11. Između stranaka je prijeporna odgovornost tuženika te osnov i visina tužbenog zahtjeva.

12. Prema odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14 - dalje ZZR-a) ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti dok je stavkom 2. toga članka propisano da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti o radu.

13. Prema odredbi čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/18, 98/19 - dalje ZR) je propisano ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

13.1. U smislu citirane odredbe poslodavac odgovora radniku za štetu koju radnik pretrpi u vršenju poslova svog radnog mjesta, u vršenju drugih poslova na zahtjev i u korist svog poslodavca unutar radnog vremena ili u vršenju poslova koji ne predstavljaju obavljanje zadataka njegova radnog mjesta, ali su ti poslovi potrebni da se obave poslovi koje radnik uobičajeno radi u obavljanju svoga posla.

14. Prije svega valja odmah reći da radnja koju je tuženik kao poslodavac organizirao u okviru radnog procesa ručnog čišćenje dozatora sama po sebi ne predstavlja opasnu djelatnost u slučaju da je dozator, jednostavnom radnjom, zakočen. Također, valja istaknuti da radnja tužiteljice kao radnika tuženika u vrijeme štetnog događaja, a koja radnja ručnog čišćenja dozatora u slučaju da je dozator zakočen i na način na koji je tužiteljica pokazala na očevidu i rekonstrukciji, ne bi bila obavljana na način da bi radnik, ovdje tužiteljica namjerno ili krajnjom nepažnjom u bilo kojem dijelu doprinijela nastanku štetnog događaja. Stoga, ta se radnja tužiteljice u procesu rada kojeg je organizirao poslodavac, ne bi smatrala radnjom na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njegove posljedice mogao spriječiti pa da bi na temelju takvih okolnosti bio oslobođen odgovornosti u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a odnosno odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22-dalje ZOO-a) kao opće odredbe o oslobođenju odgovornosti a koje su također u primjeni i na koje upućuju odredbe ZR- a i ZZR-a kao lex specialis jer poslodavac za ozljede radnika u svezi s radom ili koje potječu od rada odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

15. Pravilno je zaključiti da upravo poslove koje je obavljala tužiteljica za tuženika po svojoj prirodi predstavlja redovni proces rada pa se stoga radi o profesionalnom riziku ove vrste posla koji snosi poslodavac a ne radnik. Naime, moguće je da viličar koji se kreće po prostoru u kojem se nalaze dozatori udari u dozator i da od posljedica toga udarca bude ozlijeđen radnik koji ručno čisti dozator na način kako je to pokazala tužiteljica na očevidu i rekonstrukciji.

16. Međutim, da bi se zaključilo da je tužiteljica ozlijeđena na radu teret dokaza je upravo na tužiteljici.

17. Ovdje je prijeporno kojem dokaznom sredstvu treba dati prednost glede dokazne snage radi utvrđenja činjenica u sporu i vezan je za posebne činjenice, dokaze i okolnosti ovog posebnog slučaja.

18. Pretpostavke odgovornosti za štetu su štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost te postojanje subjekata obveznopravnog odnosa o odgovornosti za štetu, a to su oštećenik i štetnik. U odnosu na navedene pretpostavke teret dokaza je na tužitelju, a jedino se presumira krivnja.

19. Prvostupanjski sud nije analizirao iskaz tužiteljice koja je na očevidu 15. veljače 2024. godine prilikom rekonstrukcije štetnog događaja u prostorijama tuženika na adresi [adresa] stavila primjedbu ističući da "u vrijeme štetnog događaja nije korišten ručni viličar već viličar sa kabinom i kotačima narančaste boje". Sud je na tom očevidu utvrdio dimenzije lifta za dizanje tereta i nakon toga "sa strankama i vještakom na dvorištu pronalazi dva viljuškara narančaste boje sa kotačima" koje je viličare vještak fotografirao i uzeo tehničke karakteristike. Dalje, sud nije analizirao niti iskaz tužiteljice dan na tom očevidu i rekonstrukciji u kojem je izjavila: "Kad sam se izvukla iz tog dozatora, on je već prošao sa viljuškarom, bio je narančasti viljuškar sa malom kabinom i kretao se od ulaza prema dubini skladišta". Konačno, sud nije analizirao niti iskaz tužiteljice na ročištu 1. travnja 2025. koji je dan nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka zaštite i sigurnosti na radu u kojem je nakon pitanja da li se razumije u viljuškare, izjavila da "zna kako (viljuškar) izgleda" te na daljnje pitanje izrijekom navela "mogu reći da je FF (ovdje svjedok FF) upravljao manjim narančastim viljuškarem u kojem se sjedi i koji ima upravljač – volan, a ne onaj viljuškar koji se gura".

19.1. Dakle, sud prvog stupnja nakon jasnih i dosljednih iskaza tužiteljice da je u dozator koji je ručno čistila udario "narančasti viljuškar sa malom kabinom" nije raščlanio niti jasno doveo u svezu iskaz tužiteljice i iskaz svjedoka FF koji je jasno izjavio da se tim dijelom skladišta (u kojem se nalaze dozatori) kretao ručnim viljuškarom "dok je električni bio samo u skladištu repromaterijala" već je naveo da "u ovom postupku nije sa sigurnošću utvrdio da u vrijeme ozljeđivanja nije korišten električni viljuškar".

19.2. Konačno, prvostupanjski sud nije dao nikakvo zdravorazumsko objašnjenje glede dijela nalaza i mišljenja vještaka zaštite i sigurnosti na radu koji je izrijekom naveo da "viličari 3. i 4. zbog svoje visine ne mogu stati u teretno dizalo kojim se teret prevozi iz prizemlja do kata i obratno. Viličare bi se moglo transportirati predmetnim dizalom samo nakon djelomične demontaže tj. skidanja stupa s vilicama i zaštitnog krovišta vozača" sve to u svezi iskaza tužiteljice da ju je, dok je bila u dozatoru, udario "narančasti viljuškar sa malom kabinom" i iskaz svjedoka FF da se tim dijelom skladišta (u kojem se nalaze dozatori) kretao ručnim viljuškarom.

19.3. Sud prvog stupnja je nekritično, na analizirajući niti dovodeći u međusobnu svezu iskaze tužiteljice, svjedoka FF te nalaz i mišljenje vještaka zaštite i sigurnosti na radu u kojem daje tehničke podatke o "čeonim viličarima" , ovdje narančastom viličaru na fotografiji na listu 423 i njegovoj mogućnosti ulaska u dizalo, zaključio da je tužiteljica ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji zadobila upravo ozljedom na radu kod tuženika.

20. Dakle, ostalo je i nadalje prijeporno, je li tužiteljica ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji zadobila u štetnom događaju na radu kod tuženika.

21. Tek je za istaknuti da sud prvog stupnja nije dao obrazloženje glede uzročne veze medicinske dokumentacije od 17. lipnja 2021. (list 9 spisa) u kojoj je navedeno da na "hitnim rtg snimkama lijevog hemitoraksa nema znakova koštane traume" i medicinske dokumentacije od 22. lipnja 2021. (list 10 spisa) navodi "RTG toraksa, te I. hemitoraksa te srca i pluća - vidi se fraktura X. rebra lijevo u srednjoj akilarnj liniji bez bitnog pomaka. Nema pl. izlijeva. Nema znakova pneumotoraksa. Srce primjereno veliko". Naime, tužiteljica nije obrazložila niti dokazivala zašto je tek nakon pet dana od prvog javljanja u bolnicu tek na drugom RTG pregledu utvrđena fraktura X. rebra lijevo.

22. U odnosu na prvostupanjsku odluku donesenu glede neimovinske štete valja reći da je tužiteljica u tužbi i tijekom postupka podneskom od 14. listopada 2022. , na ročištu 20. travnja 2023. predložila provesti medicinsko vještačenje, da je sud rješenjem od 25. lipnja 2024. odredio provesti medicinsko vještačenja da bi tužiteljica podneskom od 16. rujna 2024. predložila da sud na temelju odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a donese odluku bez medicinskog vještačenja. Tim je podneskom tužiteljica navela da joj je "plaćanje vještačenja povezano s izuzetnim poteškoćama a imajući u vidu razloge ekonomičnosti, smatra da postoje okolnosti da sud temeljem čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku o visini novčanog iznosa na ime naknade štete odluči po slobodnoj procjeni".

23. Odredbom čl. 223. st. 1. ZPP-a je propisano: Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, su će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni".

23.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev – x- 91/15 od 25. ožujka 2015. zauzeo shvaćanje koje je podudarno shvaćanju ovog višeg suda a koje glasi: "Koje okolnosti predstavljaju prepreku, odnosno nerazmjernu teškoću za ocjenu visine novčanog iznosa na koji stranci pripada pravo, ocjenjuje sud koji je taj iznos dužan utvrditi ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja".

24. Tužiteljica nije u tijeku postupka ponudila niti jedan dokaz da bi "plaćanje vještačenja" bilo "povezano s izuzetnim poteškoćama", a sud prvog stupnja o tome ne daje nikakvo smisleno obrazloženje.

25. Valja imati na umu da prema odredbama čl. 251. st. 1. -4. ZPP vještačenje obavljaju vještaci koje određuje sud, na prijedlog stranaka, a kad je radi utvrđenja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem (čl. 259. st. 1. ZPP-a), sud će odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ga podnijeti i pismeno prije rasprave, a vještak uvijek mora obrazložiti svoje mišljenje (čl. 260. st. 1. i 2. ZPP-a).

25.1. Značaj sudskog nalaza i mišljenja, u smislu citiranih propisa, ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio sud.

25.2. Ovdje se postavlja pitanje može li se prvostupanjski sud stavljati u ulogu medicinskih vještaka i odlučne činjenice od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a za utvrđivanje kojih nema potrebnih stručnih znanja vještaka medicinske struke, sam utvrđivati.

25.3. Također, valja imati na umu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 777/2015-2 od 25. rujna 2018. u kojoj je navedeno: "Prilikom odlučivanja o visini naknade za neimovinsku štetu valja voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, sve u smislu odredaba čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima" te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2453/13-2- od 29. kolovoza 2017. u kojoj je navedeno: "Sukladno tome, a obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za određivanje naknade neimovinske štete – pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima konkretnog slučaja, visina po sudu određene naknade mora se kretati samo u okviru tih osnovnih i općih smjernica i njezine prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika. U smislu ranije citiranih odredaba ZOO neimovinsku štetu čini već sama povreda prava osobnosti".

25.4. Valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2084/16- 3 od 30. lipnja 2020. godine zauzeo shvaćanje da nije uvijek neophodno provoditi sudsko vještačenje radi utvrđivanja intenziteta i duljine straha. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrijekom naveo: "Točni su navodi revidenta da se provodi sudsko vještačenje kad je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Međutim, u konkretnoj situaciji, imajući u vidu liječničku potvrdu od 13. ožujka 2014. (list 103 spisa) iz koje proizlazi da je tužitelj radi predmetnog štetnog događaja (požar u kući) uzimao sedative zbog straha i nesanice, sud je u ovoj iznimnoj situaciji, imao dovoljno mjerodavnih dokaza na temelju kojih je mogao ocijeniti da je tužitelj pretrpio strah odnosno da mu je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pozivajući se pritom na odredbu čl. 19. u vezi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima".

25.5. Također, valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3111/2016-2 od 25. kolovoza 2020. godine zauzeo shvaćanje da " u slučaju kada iz izreke pravomoćne kaznene presude Općinskog suda u Rijeci posl. broj K-670/11 od 4. ožujka 2012. proizlazi da je tužiteljica pretrpjela strah i radi toga je tuženik pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora, zbog počinjenja kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina - prijetnje, parnični sud ne može izvesti zaključak da se u takvom slučaju radilo samo o nelagodi, a ne o strahu koji ne bi opravdavao dosudu neimovinske štete. S druge strane duljina trajanja i intenzitet strah ne mora se utvrđivati provođenjem vještačenja po vještaku medicinske struke, neovisno o tome što tužiteljica nije zatražila liječničku pomoć, već se duljina trajanja i intenzitet straha može utvrđivati i drugim dokazima. O tome da nije uvijek neophodno provoditi sudsko vještačenje radi utvrđivanja intenziteta i duljine trajanja straha, zauzeto je shvaćanje u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2084/16-3 od 30. lipnja 2020. Dakle, iznimno, u slučaju kada je strah obilježje zakonskog bića kaznenog djela kojim je oštećena tužiteljica te kada je radi tog djela tuženik pravomoćno kazneno suđen, duljina i trajanje straha kao kvalifikatornog elementa za dosuđivanje neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nije neophodno utvrđivati provođenjem sudskog vještačenja po vještaku medicinske struke, već se duljina i intenzitet trajanja straha može utvrđivati i drugim dokazima. Isto tako, u situaciji kada je obilježje kaznenog djela pretrpljeni strah, tada parnični sud ne može ocijeniti da se nije radilo o strahu, već o nelagodi, neovisno od činjenice što oštećenik nije zatražio liječničku pomoć. Naime, da se kritične zgode kod tužiteljice nije razvio ozbiljan strah, strah koji opravdava počinitelja utvrditi kazneno odgovornim, tada ne bi niti bilo počinjeno kazneno djelo."

26. Iz navedenih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske valja zaključiti da se odredba čl. 223. st. 1. ZPP-a može primijeniti kada sud, ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja utvrdi koje okolnosti predstavljaju prepreku, odnosno nerazmjernu teškoću za ocjenu visine novčanog iznosa na koji stranci pripada pravo.

26.1. Nadalje, da bi sud donio odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva za neimovinsku štetu mora se raditi o iznimnoj situaciji, u kojoj bi sud imao dovoljno mjerodavnih dokaza na temelju kojih bi mogao ocijeniti da je tužiteljica pretrpjela strah i boli, odnosno da joj je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO u svezi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO.

27. O svemu navedenom sud prvog stupnja ne daje nikakvo obrazloženje.

28. Zaključno, ovaj viši sud ima potrebe uputiti i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. („Narodne novine“ broj 25/16.): „Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (...), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti.“

29. Slijedom iznijetog proizlazi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, nadalje u prvostupanjskoj presudi postoji nedostatak u ocjeni izvedenih dokaza i pogrešnom zaključivanju i nema govora o pomnoj analizi izvedenih dokaza na koju se sud poziva, radi čega je prvostupanjsku presudu uvažavanjem žalbe tuženika valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (članak 369. st. 1. ZPP-a).

30. S tim u svezi, valjalo je ukinuti i odluku o trošku o kojem će prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I izreke.

32. Na temelju odredbe članka 371. ZPP-a određeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem (točka II. izreke).

33. U ponovnom postupku sud će otkloniti bitne povrede postupka na koju mu je ovim rješenjem ukazano. Sud će imati na umu prije svega predmet spora te će na nedvojben način raspraviti i utvrditi prijeporne činjenice u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, imajući u vidu i ostale žalbene navode tuženika te će u novoj odluci dati jasne razloge, a izvedene dokaze ocijeniti na način određen člankom 8. ZPP-a i potom donijeti novu zakonitu odluku.

34. Odluka pod točkom III. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač