Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2464/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u Zagrebu, Jurišićeva 4, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3219/2024-17 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3219/2024-17 od 30. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 783100 od 29. svibnja 2006. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja MA kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 11.1. Ugovora kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 188,48 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26. siječnja 2012. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.779,64 eura sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

2. Žalba nije osnovana.

3. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su, suprotno općenitoj tvrdnji žaliteljice, u obrazloženju presude navedeni dostatni, određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

4. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, tako je pravilno i utvrđenje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer tužena, na kojoj je teret dokaza, nije tijekom postupka predložila dokaze na te okolnosti. Time je neutemeljen i neodređeni žalbeni prigovor zbog neprovođenja ikakvih drugih dokaza osim saslušanja tužitelja, naime tužena nije predložila ikakve dokaze kojima bi, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP (koju i sama citira ali ju očito u ovom kontekstu pogrešno tumači) pobila navode i dokaze tužitelja. Tako nije ikakvim konkretnim navodom i dokazom osporila činjenicu da je tužitelj sredstva kredita koristio za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe kao i da sklapanju ugovora nisu uopće prethodili ikakvi pregovori ugovornih strana već je "sve obavljeno preko auto kuće" gdje je tužitelju uručen gotov ugovor na potpis.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe t.11.1. ugovora o kreditu koji je s prednikom tužene sklopio 29. svibnja 2006., kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita na pisani zahtjev korisnika a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, temeljem koje je tužitelju kod prijevremene otplate 26. siječnja 2012. naplaćen iznos naknade od 188,48 eura.

6. Utvrđeno je da je tužitelj kredit koristio za kupnju osobnog automobila, za osobne potrebe te da prije sklapanja ugovora o kreditu nije bilo ikakvih pregovora s djelatnicima kreditora već je sve obavila auto kuća u kojoj je kupio vozilo i u kojoj mu je dan na potpis gotovi tekst ugovora koji je sastavila banka (prednik tužene). Iz priloženog primjerka ugovora proizlazi da je riječ o standardnom obrascu ugovora o kreditu.

7. Sud prvoga stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03 - dalje: ZZP) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i protivna je načelu savjesnosti i poštenja jer tužena nije uopće navela, niti tijekom ovoga postupka, koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna a prema odredbi st. 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. U ovom slučaju utvrđeno je da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed formulirala tužena stoga vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, pored toga tužena nije u ovom postupku predložila ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo.

11. Na navode kojima implicira da je za tužitelja trebala biti jasna i razumljiva sporna ugovorna odredba valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost koja u ovom slučaju i ne postoji jer predmetna odredba uopće ne navodi obvezu plaćanja naknade odnosno ne definira pod kojim uvjetima je korisnik ovlašten prijevremeno otplatiti kredit a kamoli točne i razumljive kriterije na temelju kojih on može procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Stoga u ovom slučaju tužitelj iz same odredbe nije niti mogao imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade a osobito ne o njenoj visini i svrsi.

12. Imajući u vidu utvrđene okolnosti, proizlazi da banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve, neovisno o iznosu naplaćene naknade, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

13. Pored toga, banka niti tijekom ovoga postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita i na što se točno odnosi naplaćena naknada, nije dostavila Odluku o kamatama i naknadama kao dokaz na okolnost po kojim kriterijima se utvrđuje iznos naknade i koja je njena svrha. Bespredmetna je tvrdnja da je tužitelj prijevremenom otplatom povrijedio ugovornu obvezu jer je takva mogućnost očito ugovorena odredbom t. 11. 1. ugovora, također iz njenih navoda ne proizlazi da je pretrpjela ikakvu štetu koju bi tužitelj kao korisnik kredita bio dužan naknaditi u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05 - dalje: ZOO).

14. Prema odredbi st. 2. citirane odredbe korisnik kredita može kredit vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, u tom slučaju dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

15. Kako je rečeno, iz navoda tužene ne proizlazi da je objektivno pretrpjela štetu odnosno troškove prijevremenom otplatom kredita ali ističe da je prijevremenom otplatom kredita izgubila kamatu koja bi bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Pored toga, iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da je naknada isplaćena u iznosu od 4% od iznosa nedospjele glavnice a ne u nekom nominalnom iznosu koji bi odgovarao stvarnoj, konkretnoj šteti ili troškovima. Stoga se može zaključiti da predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita u biti ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru prednik tužene trebao dobiti do isteka ugovorenog trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

16. Zbog izloženih razloga pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da davatelj kredita nema (uopće) pravo na naplatu naknade, to pravo on ima ukoliko se naknada odnosi na stvarne troškove ili štetu nastalu prijevremenom otplatom kredita, sve u smislu citiranih odredbi čl. 1024. st. 2., st. 3. i st. 4. ZOO. Međutim, neovisno o tom pogrešnom zaključku suda prvoga stupnja, uključujući i zaključak da je riječ o ugovornoj kazni, odluka o ništetnosti ugovorne odredbe je pravilna zbog razloga navedenih u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude.

17. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništetna od svog početka (ex tunc).

18. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama ZOO- a.Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na restituciju isplaćenog iznosa naknade.

20. Pravilno je odbijen kao neosnovan prigovor zastare restitucijskog zahtjeva jer zastara takvog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost konkretne odredbe (ili ugovora) pa u ovom slučaju zastara niti nije tekla do pravomoćnosti prvostupanjske presude.

21. Isplata sporne naknade je izvršena temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa obveza njenog vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Budući da je tužena prema utvrđenju u ovom postupku nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

22. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa naknade koji sada nije sporan.

23. Odluka o naknadi parničnoga troška tužitelju zakonita je i pravilna u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1 ZPP, žaliteljica ju ne osporava ikakvim konkretnim razlozima.

24. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP presuđeno je kao u izreci.

25. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić