Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-388/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, Nova cesta 1, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Monika Đukić Brekalo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Šavorić&Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1a, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-723/2024-46 od 17. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-723/2024-46 od 17. listopada 2024.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2., 3. i 4. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 8. prosinca 2006. a potvrđen od javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu pod poslovnim brojem OU-2908/2006 13. prosinca 2006. (u daljnjem tekstu ugovora o kreditu) u dijelu u kojem je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.434,07 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki II izreke prvostupanjske presude (točka II izreke). Nadalje utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržani u čl. 6. i 21. ugovora o kreditu (točka III izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.834,67 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki IV izreke prvostupanjske presude (točka IV izreke) te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.689,95 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka V izreke).

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica pobija navode žalbe tuženika te predlaže da sud istu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i kamatnoj stopi te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti istih.

6. Pošavši od utvrđenja da je ugovorom o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete, da se po predmetnom ugovoru o kreditu tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da navedene odredbe za tužiteljicu nisu bile razumljive, da je u kolektivnom sporu pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih banaka i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su navedene banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što za posljedicu ima ništetnost istih, da je odredbama čl. 502.a st. 1. ZPP, čl. 502.b ZPP i čl. 502.c ZPP propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP sud prvog stupnja utvrdio je da su ugovorne odredbe koja promjenjivost kamatne stepe vezuje uz jednostranu odluku banke te o valutnoj klauzuli ništetne.

7. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika u s osnova razlike početno ugovorenih i naknadno mijenjanih kamatnih stopa utvrđena u iznosu od 1.834,67 eura te s osnovne promjene tečaja za CHF u iznosu od 10.434,07 eura te je pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Suprotno žalbenim razlozima sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke u preostalom dijelu ne bi bilo moguće ispitati pa se u tom dijelu nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza i pravne situacije od strane žalitelja.

10. Prvostupanjski je sud utvrdio, a što među strankama i nije sporno, da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila predmetni ugovor o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula s time da je tužiteljica u tom ugovornom odnosu potrošač.

11. Među strankama je i dalje sporno je li u predmetni ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, na ime stečenog bez osnove.

12. Na žalbene navode tuženika valja reći da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.1. Dakle, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su neosnovani navodi tuženika da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15).

13. Osim toga valja reći da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da prednik tuženika nije obavijestio tužiteljicu o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi ona mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Nadalje da s obzirom na to da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika takve da su ovisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

13. 2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

14. S obzirom na navedeno ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužiteljica nije mogla utjecati, a kojom su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao korisniku kredita nametnule obveze koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive, prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je te ugovorne odredbe ništetne sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. ZZP/03 te, temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO/05) kao i zahtjev za isplatu u visini preplaćenog iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka.

15. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjenjive kamatne stope te promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga nalazom i mišljenjem stručne i objektivne osobe izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužiteljica bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi u iznosu od eura. Kako su nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeni podaci o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate žalbeni navodi kojima tuženik navodi da je tužiteljica trebala u spis dostaviti uplatnice kao dokaz da je izvršila navedene uplate ukazuju se neodlučnima to tim više što iz iskaza tužiteljice, kojoj nije našao razloga ne povjerovati, proizlazi da je navedene uplate osobno uplatila. Pri tome žalitelju valja reći da je navedenim uplatama izvršena ugovorna obveza plaćanja mjesečnih anuiteta tužiteljice te da činjenica da su iste eventualno izvršene i po trećoj osobi, a što sud u ovoj pravnoj stvari nije utvrdio, i ne bi bila odlučna s obzirom da su uplate izvršene i to na račun tužene pri čemu se nije radilo, (što tuženik niti ne tvrdi) o plaćanju tuđeg dugovanja već upravo u ispunjenju obveze tužiteljice iz predmetnog ugovora o kreditu.

16. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo dosuditi tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

17. Nadalje tužiteljici, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je ista plaćala dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik ustraje kod prigovora da sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike odnosno one slučajeve u kojima je tužiteljica platila manje od početnog otplatnog plana pa time pogrešno utvrdio visinu preplaćenih iznosa s obzirom na činjenicu da tuženik nije potraživao od tužitelja povrat negativnih razloga anuiteta protutužbom ili isticanjem prigovora radi prebijanja, pa sud koji u parničnom postupku odlučuje u okviru dispozicija stranaka (čl. 2. st. 1. ZPP) iste nije niti mogao tuženom dosuditi.

19. Neosnovani su i žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 31. siječnja 2022. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., kada je ista postala pravomoćna i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kada je ista postala pravomoćna, od kada je zastara za postavljanje restitucijskog zahtjeva počela teći iznosa, a tužiteljica postavila restitucijski zahtjev i pokrenula postupak u ovoj pravnoj stvari 22. ožujka 2019., dakle u okviru zastarnog roka od pet godine od trenutka pravomoćnosti te navedene odluke, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor tuženika o zastari neosnovanim.

20. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).

21. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe izreke temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš