REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-214/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općina Malinska-Dubašnica, Malinska, Lina Bolmarčića 22, OIB 36462926568, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, Zagreb, Miramarska 24, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5173/2019-2 od 9. prosinca 2020., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2018 od 10. srpnja 2019., u sjednici održanoj 8. srpnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda i rješenje u točki I. izreke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5173/2019-2 od 9. prosinca 2020. i presuda i rješenje u točki II. izreke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2018 od 10. srpnja 2019. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.169.464,70 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 233.892,94 kn od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 233.892,94 kn od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 233.892,94 kn od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 233.892,94 kn od 1. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 233.892,94 kn od 1. siječnja 2017. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po navedenoj stopi tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana,“ kao neosnovan.“

2. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Ne prihvaća se zahtjev tužitelja za preinakom tužbe.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 45.125,00 kn u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 18.965,00 kn, kao neosnovan.“

3. Drugostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2018 od 10. srpnja 2019. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 31.125,00 kn.

II. Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2018 od 10. srpnja 2019. u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 14.000,00 kn i rješava:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 14.000,00 kn (četrnaesttisuća kuna) kao neosnovan.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 14.625,00 kn kao neosnovan.“

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 1874/2021-2 od 26. listopada 2021. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske odluke zbog pravnih pitanja:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?“

5. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) zbog gore navedenih pravnih pitanja. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev ili da podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

6. Tuženik je u odgovoru predložio reviziju odbiti u cijelosti.

7. Revizija je osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje naknade za korištenje nekretnina u njegovom vlasništvu u razdoblju od 2012. do 2016.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tuženik infrastrukturni operator koji je prije 2008. izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tužitelj i koja je u njegovom vlasništvu,

- da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od 90-ih godina prošlog stoljeća,

- da je tuženik na svim tim nekretninama stekao pravo puta na temelju odredbe čl. 28. st. 1. podst. 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK)

- da je tužitelj 29. prosinca 2016. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta.

10.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocijenili su tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti s obrazloženjem da tuženik kao infrastrukturni operater nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za utvrđenje infrastrukturnog operatera jer je tužitelj kao vlasnik nekretnine na kojoj je infrastrukturni operater izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu pokrenuo postupak za utvrđivanje infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta tek 29. prosinca 2016.

10.2. Zaključak o nepostojanju obveze plaćanja naknade prije izdavanja potvrde o pravu puta za razdoblje do 22. srpnja 2017., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 72/17, dalje: ZIDZEK/17), nižestupanjski sudovi obrazložili su time da Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine br. 31/09, 89/10, 152/11, 151/14 i 95/17, dalje: Pravilnik/17) propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta, u skladu s odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama, nastaje u trenutku izdavanja / zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora te su uz to naveli da je pogrešno shvaćanje tužitelja kako je obveza plaćanja naknade za pravo puta nastala istovremeno s nastankom prava puta.

10.3. Nižestupanjski sudovi naveli su i to da nisu ostvarene niti pretpostavke odgovornosti za štetu tuženika s obzirom na mogućnost, a ne i obvezu tuženika, da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, pa se propuštanje podnošenja zahtjeva ne može smatrati protupravnim.

11. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

12. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

13. Tužitelj je u reviziji u bitnom naveo da je tuženik kao infrastrukturni operator u obvezi njemu kao vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, HAKOM izda potvrdu o pravu puta u postupku izdavanja potvrde o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta zbog toga što infrastrukturnom operatoru pravo puta i obveza plaćanja naknade za to pravo nastaju po samom zakonu, a ne potvrdom (rješenjem) HAKOM-a.

14.1. Prema odredbi čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08, dalje: ZEK/08) smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. ZEK/08, uz ispunjavanje jednog od sljedećih uvjeta: da posjeduje građevinsku dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika ili da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine u vlasništvu tužitelja nije koristio bez pravne osnove s obzirom na to da ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju gore navedene odredbe čl. 28. st. 1. ZEK/08.

14.2. Međutim, nižestupanjski sudovi pogrešno su zaključili da je stupanjem na snagu ZIDZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta te da do tada nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatera u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK, određeno je naveo da "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo put.". Iz navedenog proizlazi da je već i ranijim odredbama ZEK bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

14.3. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08 i 90/11, dalje: ZEK/11), prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine br. 152/11, dalje: Pravilnik/11), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

14.4. Visina gore navedene naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.

15.1. Slijedom navedenog, odgovor na prvo pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija je taj da infrastrukturni operator, nakon što je stekao pravo puta, ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

15.2. S obzirom na to da odredbama ZEK/11 i Pravilnikom/17 nije bila propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, odgovor na drugo pitanje je taj da infrastrukturni operator nije bio u obvezi podnijeti HAKOM zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

16. Nižestupanjski sudovi su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o nepostojanju obveze tuženika za plaćanja naknade prije izdavanja potvrde o pravu puta propustili raspraviti visinu naknade te samim time nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke rješenja).

17. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 8. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug