Poslovni broj: Usž-4528/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Pazina, Pazin, Družba sv. Ćirila i Metoda 10, OIB: 07969842379, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Sloković, odvjetnik iz Pazina, Franine i Jurine 7, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja), Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 19370100881, radi obveze plaćanja poticajne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1258/2023-6 od 5. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1258/2023-6 od 5. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-351-02/23-21/19, urbroj: 517-14- 2-1-23-2 od 27. travnja 2023. (točka I. izreke), te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora i nalaže mu se da tuženiku nadoknadi troškove u iznosu od 23,06 € (točke II. i III. izreke). Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, klasa: UP/I-351-02/22-38/45, urbroj: 563-06-3-1/402-22-1 od 19. prosinca 2022., kojim je tužitelj, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021., obvezan platiti poticajnu naknadu za smanjenje količine miješanog komunalnog otpada u iznosu od 88.742,00 kn odnosno 11.778,09 €.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ustraje na prigovoru nezakonite retroaktivne primjene odredaba Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine", broj: 84/21. – dalje u tekstu: ZGO) te stavove prvostupanjskog i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske s tim u vezi smatra pogrešnim jer se njima negira načelo zakonitosti, kao jedno od temeljnih načela svakog pravnog poretka. Ističe da od 1. siječnja 2021. do 31. srpnja 2021. nije bio na snazi ZGO, već Zakon o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine", broj: 94/13., 73/17., 14/19. i 98/19.), slijedom čega se eventualno na temelju potonjega Zakona može naplaćivati poticajna naknada, ali ne i temeljem ZGO-a kako se to čini u pobijanim rješenjima. Također, u navedenom razdoblju niti jednim zakonom nije bilo propisano plaćanje poticajne naknade, jer su odredbe Zakona o održivom gospodarenju otpadom prestale važiti 31. srpnja 2021., a članak 101. ZGO-a stupio je na snagu 16. rujna 2021., slijedom čega se za to razdoblje poticajna naknada ni na koji način ne može niti smije naplaćivati. Nadalje, tužitelj ističe kako se prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude pozvao na razloge pobijanih rješenja, slijedom čega je, s obzirom na takvo obrazloženje, upitno tko sudi u ovom predmetu, prvostupanjski sud ili tuženik. Drži da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude minimalno trebao navesti je li utvrdio da je tužitelj bio obveznik plaćanja poticajne naknade u spornom razdoblju, a ako da, zbog čega i na temelju kojih materijalno- pravnih normi te jesu li u skladu s tim utvrđenjima, pazeći pritom na zakonitost upravnog postupka. S obzirom da u osporenoj presudi nije navedeno činjenično stanje koje je utvrđeno, niti su navedene odredbe materijalnog prava koje su primijenjene, ista je već samo zbog toga nezakonita. Vezano na meritum spora, a budući se prvostupanjski sud nije osvrnuo na navode tužitelja iznesene u tužbi iz kojih proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe kako ne osporava matematičku ispravnost utvrđenja iz pobijanih rješenja i ne dovodi u pitanje ispravnost citiranja primijenjenih normi od strane upravnih tijela, već smatra da pitanje osnovanosti utvrđenja i naplate tzv. poticajne naknade tužitelju nije moguće zakonito riješiti jednostavnim matematičkim izračunom bez uzimanja u obzir specifičnosti varijabli koje se koriste u tom izračunu i bez utvrđenja specifičnosti funkcioniranja cjelokupnog sustava gospodarenja otpadom na području Grada Pazina i Istarske županije, budući te specifičnosti dovode u pitanje osnovanost rješenja o određivanju poticajne naknade. Mišljenja je da se, primjenom normi koje su citirane u pobijanim rješenjima, za donošenje zakonitog rješenja nije moguće ograničiti na čisto gramatičko tumačenje pojedinačne norme, već je nužno primijeniti logičko, sustavno i teleološko tumačenje kako bi se utvrdilo pravo značenje i smisao te norme. Nastavno tužitelj opširnim razlozima pojašnjava izneseno stajalište te se pritom poziva na brojne akte Europske unije, koje sadržajno citira, dovodeći ih u vezu s odredbama ZGO-a (članak 4., članak 7., članak 10., članak 12. stavak 1.), nakon čega konstatira da je za funkcioniranje Županijskog centra za gospodarenje otpadom Kaštijun nužno postojanje biorazgradivog otpada, koji je sastavni dio miješanog komunalnog otpada, zbog čega su jedinice lokalne samouprave nabavile opremu koja isključuje mogućnost odvojenog prikupljanja biorazgradivog otpada, a koji čini preko 37% prikupljenog miješanog komunalnog otpada. U nastavku žalbe, tužitelj sadržajno citira članak 101. ZGO-a, kojeg dovodi u vezu s člankom 10. Direktive (EU) 2008/98/EZ te navodi da je, ako se izolirano gleda odredba članka 101. ZGO-a i primijeni izraz za izračun poticajne naknade iz Dodatka V. ZGO-a, bez utvrđivanja načina rada Županijskog centra gospodarenja otpadom i razmatranja ostale relevantne regulative, moguće doći do zaključka da su granične vrijednosti prikupljenog miješanog komunalnog otpada na području Grada Pazina prekoračene, ali istodobno drži da se takvim uskim tumačenjem odredbi diskriminiraju sve jedinice lokalne samouprave s područja Istarske i Primorsko-goranske županije. Naime, takvim tumačenjem bi Grad Pazin i ostale jedinice lokalne samouprave s navedenog područja, a u svrhu postizanja graničnih vrijednosti, morale dodatno smanjiti količinu miješanog komunalnog otpada za preko 37%, koliko iznosi udio biorazgradivog otpada, a to je nemoguće (sveukupno bi trebalo smanjiti količinu miješanog komunalnog otpada za cca 75% - bitno više od svih ostalih jedinica lokalne samouprave koje nemaju ovakav sustav). Iznoseći i druge razloge koje smatra relevantnim za rješavanje ove stvari, tužitelj predlaže ovom Sudu da žalbu usvoji, poništi osporenu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno, poništi osporenu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova ovog spora, uvećanog za sastav ove žalbe u iskazanom iznosu.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, ističe da su žalbeni navodi neosnovani, netočni i usmjereni na odugovlačenje ovog upravnog spora, jer je prvostupanjski sud na temelju svih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe važećih propisa. Ostaje kod navoda istaknutih tijekom provedenog sudskog, kao i upravnog postupka te, slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je, na utvrđeno činjenično stanje koje tužitelj ne osporava u odnosu na ovdje pravno odlučne činjenice (utemeljene na Izvješću o prekoračenoj količini miješanog komunalnog otpada za jedinice lokalne samouprave za 2021.), prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 101. ZGO-a, kojom je, pored ostalog, propisano da Fond, do 31. prosinca tekuće kalendarske godine za prethodnu kalendarsku godinu, donosi po službenoj dužnosti rješenje kojim utvrđuje obveznika plaćanja i iznos poticajne naknade za kalendarsku godinu (stavak 3.), s tim da se iznos naknade određuje prema izrazu propisanom Dodatkom V. ovoga Zakona (stavak 4.).

6.1. Sukladno točki 2. Dodatka V. ZGO-a, kojom je propisan izraz prema kojem se obračunava iznos poticajne naknade, određeno je da poticajna naknada za 2021. godinu i nadalje iznosi 200,00 kuna po toni.

7. Odredbom pak članka 192. ZGO-a propisano je da članak 101. ovoga Zakona i Dodatak V. točka 2. ovoga Zakona stupaju na snagu 16. rujna 2021. godine.

8. Slijedom izloženog, nije sporno da je u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja (19. prosinca 2022.) već bila na snazi citirana odredba ZGO-a, kao i točka 2. Dodatka kojom je jasno propisana poticajna naknada za 2021. godinu u iznosu od 200,00 kuna po toni, radi čega ovaj Sud nalazi neosnovanim prigovor tužitelja usmjeren na zabranjenu retroaktivnost propisa (tako ovaj Sud i u presudi, poslovni broj: Usž-3194/2023-2 od 15. veljače 2024.).

8.1. S tim u vezi Sud nalazi potrebnim dodatno uputiti na odredbu članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 85/10. i 5/14.), prema kojoj iz posebno opravdanih razloga pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje, a što je ovdje slučaj. Naime, a uvažavajući činjenicu da je članak 24. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine", broj: 50/17., 84/19. i 14/20. – rješenje USRH), koji je propisivao način obračuna i graničnu količinu miješanog komunalnog otpada, ukinut odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. ožujka 2021. te je prestao važiti stupanjem na snagu ZGO-a (članak 188. stavak 1.), to bi drukčije normiranje imalo za posljedicu pravnu prazninu do koje bi došlo zbog nemogućnosti obračuna visine poticajne naknade za 2021. godinu u periodu do stupanja na snagu ZGO-a, iako je plaćanje takve naknade bilo propisano i ranije važećim zakonom (Zakon o održivom gospodarenju otpadom).

9. Ovaj Sud ne nalazi osnovanim niti prigovor usmjeren na bitne postupovne povrede zbog manjkavog obrazloženja presude. Naime, bitna povreda odredaba upravnog spora postoji ako upravni sud tijekom spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 126. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 119. ZUS-a, pa tako i u pogledu stavka 5. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

10. Kod toga, Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena. Tom uvjetu je ovdje udovoljeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud, upravo imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i prirodu ove stvari, naveo pravno odlučne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući zakonitim rješenje tuženika, a iz kojih razloga posljedično proizlazi neosnovanost tužbenih prigovora na kojima tužitelj inzistira i u žalbi.

10.1. Pritom nije od utjecaja na zakonitost osporene presude okolnost što je, obrazlažući svoju odluku, prvostupanjski sud uputio na obrazloženje osporenog rješenja, kraj činjenice da je već tuženik dao argumentirano obrazloženu analizu razloga kojima se rukovodio odbijajući žalbu tužitelja, a koje razloge je, zbog nepotrebnog ponavljanja, osnovano prihvatio prvostupanjski sud, kao što ih prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na dokazima koji prileže svezu spisa te na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba materijalnog prava primijenjenog u postupku.

11. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

12. Na kraju, Sud nalazi neosnovanim i zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora jer, osim što nije uspio sa žalbom, tužitelj je Grad Pazin, dakle jedinica lokalne samouprave koja, kao takva, predstavlja javnopravno tijelo. Troškovi pak zastupanja javnopravnog tijela u upravnom sporu po odvjetniku kao opunomoćeniku ne spadaju u izdatak u sporu koji bi, u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a, bio nužan i opravdan, a koje stajalište je iznio i Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (primjerice odluka, broj: U-III-7441/2021 od 4. srpnja 2024.), zbog čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović