Poslovni broj: Usž-1297/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, Avenija Dubrava 39/a, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, OIB: 95093210687, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi utvrđivanja komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5091/2023-7 od 27. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 5091/2023-7 od 27. veljače 2024.

II. Poništava se rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: KLASA: UP/II-363-03/23-04/12, URBROJ: 531-03-4-23-2 od 9. listopada 2023.

III. Poništava se rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odsjeka za komunalni doprinos i naknadu za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru, KLASA: UP/I-363-02/15-008/2867, URBROJ: 251-10-32/007-22-5- BM od 6. prosinca 2022.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 30 dana od dana dostave ove presude tužiteljici nadoknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.062,5 € (dvijetisućešezdesetdva eura i pet centi).

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/23-04/12, URBROJ: 531-03-4- 23-2 od 9. listopada 2023. (točka I. izreke) te odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/15-008/2867, URBROJ: 251-10- 32/007-22-5- BM od 6. prosinca 2022., kojim je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa za ozakonjenu rekonstruiranu stambenu zgradu u [adresa], na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] razlike obujma 188,68 m[3] , u iznosu od 18.113,28 kuna/2.404,05 eura.

3. Tužiteljica je izjavila žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U žalbi upućuje na nezakonito tumačenje članka 11. stavka 17. Odluke o komunalnom doprinosu („Službeni glasnik Grada Zagreba broj: 17/13. – pročišćeni tekst i 22/14. dalje - Odluka) prvostupanjskog suda i upravnih tijela obzirom da u toj Odluci nigdje nije propisano da bi ona na toj adresi morala imati prijavljeno prebivalište. Pojam „korištenje za vlastite potrebe“, prema mišljenju tužiteljice, ne podrazumijeva obvezatnu prijavu prebivališta pa prvostupanjski sud i upravna tijela ne mogu tu odredbu tumačiti njoj na štetu. Ističe da je u predmetnoj kući prebivala sa suprugom, sinom i snahom, iako tamo nije imala formalno prijavljeno prebivalište, dok je na adresi gdje je formalno prijavila prebivalište, njezin suprug imao registriran odvjetnički ured. Kao dokaz navedenom dostavlja račune komunalnih usluga iz razdoblja kada je pokrenula postupak legalizacije obzirom da je to mjerodavno vrijeme prema odredbama Odluke. Smatra da rješenje o komunalnom doprinosu nije doneseno nakon donošenja rješenja o izvedenom stanju 27. veljače 2014., jer za to nije bilo zakonskih uvjeta. Međutim, smatra da nakon devet godina od provedene legalizacije prvostupanjsko tijelo ne može mjerodavni propis tumačiti njoj na štetu. Pored navedenog, ističe prigovor zastare na utvrđivanje komunalnog doprinosa. Naglašava da se zastara uvijek računa od trenutka kada vjerovnik može tražiti ispunjenje obveze (dospijeće), a to je u konkretnom slučaju ožujak 2014., a ne trenutak donošenja osporenog rješenja. Suprotna tumačenja izigravaju institute zastare, pravomoćnosti i izvršnosti, jer svaka novčana obveza ima svoj zastarni rok. Zastara je propisana kako bi upravna tijela u razumnim rokovima obavila svoj posao te kako bi zaštitila prava građana i onemogućila da se neki pravni odnos preispituje unedogled. Mišljenja je da je predmetna tražbina zastarjela te da je drugačiji stav protuustavan i protivan međunarodnim konvencijama čiji Republika Hrvatska potpisnik. Potvrđuje da zastarom obveza ne prestaje, ali zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje te obveze pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, pa upravno tijelo ne može utvrđivati obvezu niti nalagati njezino plaćanje. Stoga zaključuje da za obračun komunalnog doprinosa u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta u vrijeme ozakonjenja radi čega se on ne može obračunavati niti se može nalagati njegovo plaćanje na štetu njezinog prava kao stranke. Predlaže da se poništi prvostupanjska presuda, poništi rješenje tuženika uz naknadu troškova upravnog spora i sastava žalbe.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu iznosi da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu te smatra prvostupanjsku presudu zakonitom. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

7. Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je Odjel za graditeljstvo prvostupanjskog tijela zatražio od nadležnog komunalnog odjela istog tijela obračun komunalnog doprinosa, pri čemu je u prilogu svog dopisa od 27. ožujka 2015. dostavio rješenje o izvedenom stanju od 5. svibnja 2015. (na kojem je otisnut datum pravomoćnosti 27. ožujka 2015.), nakon čega je ovdje osporenim prvostupanjskim rješenjem od 6. prosinca 2022. utvrđen komunalni doprinos za ozakonjenu nezakonitu rekonstruiranu stambenu zgradu temeljem Proračuna troškova komunalnog doprinosa sastavljenog 29. svibnja 2020. godine.

8. Iz navedenog jasno proizlazi da je, u smislu članka 40. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21.), prva radnja u predmetnom upravnom postupku, pokrenutom po službenoj dužnosti radi utvrđivanja komunalnog doprinosa, obavljena tek donošenjem prvostupanjskog rješenja od 6. prosinca 2022., obzirom da tužiteljica nije obaviještena niti se mogla očitovati o zaprimanju podataka potrebnih za obračun komunalnog doprinosa niti o njegovom obračunu.

9. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju postupak je započet kada je već važio Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 68/18., 110/18. i 32/20. – dalje ZKG/18), koji je stupio je na snagu 4. kolovoza 2018. te je u članku 126. stavku 1. propisao da će se samo oni postupci donošenja upravnih akata koji su započeti po ZKG/95 do dana stupanja na snagu ZKG/18 dovršiti prema odredbama ZKG/15, što ovdje nije slučaj, zbog čega su za rješavanje predmetne stvari mjerodavne odredbe ZKG/18.

10. Prema pak odredbi članka 83. stavka 3. ZKG/18, rješenje o komunalnom doprinosu donosi se i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se uređuje opći odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

11. S obzirom da odredbe ZKG/18 ne propisuju zastarne rokove za utvrđivanje obveze plaćanja komunalnog doprinosa, to se u konkretnom slučaju ima primijeniti Opći porezni zakon ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje OPZ) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja tuženika, a temeljem kojeg pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći (članak 108. stavak 1.) s tim da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza (članak 108. stavak 2.).

12. U konkretnom slučaju, nije sporno da je rješenje o izvedenom stanju od 27. veljače 2014. postalo pravomoćno (a time i izvršno) 27. ožujka 2014., te da je, sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj: 86/12. i 143/13.), za utvrđenje komunalnog doprinosa relevantan trenutak kada je rješenje o izvedenom stanju postalo izvršno, slijedom čega proizlazi da je, sukladno odredbi članka 108. stavka 2. OPZ, zastara prava na utvrđivanje obveze plaćanja predmetnog komunalnog doprinosa počela teći 1. siječnja 2015., a što ima za posljedicu da je do donošenja rješenja tuženika 9. listopada 2023. protekao šestogodišnji rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a za utvrđenje te obveze.

13. Kraj takvog stanja stvari, u pravu je tužiteljica kada ističe da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne obveze, zbog čega je ovaj Sud žalbu i tužbeni zahtjev usvojio te je poništio osporenu presudu i upravna rješenja, jer nisu utemeljena na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

14. Pored navedenog, a obzirom na žalbene prigovore tužiteljice, valja reći da sukladno stajalištu ovog Suda izraženog u presudi poslovni broj: Usž-811/2020 od 18. rujna 2020., korištenje nekretnine za vlastite potrebe, u smislu odredbe članka 11. stavka 17. Odluke, podrazumijeva stanovanje u predmetnoj nekretnini. Stoga, formalna prijava prebivališta nije relevantan dokaz o činjenici da se predmetna kuća koristi za vlastite potrebe, odnosno stalno stanovanje. Međutim, suprotno mišljenju tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljica tijekom upravnog postupka i upravnog spora nije dokazala da je predmetnu nekretninu koristila za stanovanje u vrijeme donošenja rješenja o izvedenom stanju. Naime, prvostupanjski sud iznio je valjane razloge radi kojih dostavljeni dokazi nisu doveli u sumnju zaključak da tužiteljica tu nekretninu nije koristila za vlastite potrebe, a s kojima je suglasan i ovaj Sud.

15. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom upravnom sporu jer je njezina žalba usvojena i osporeni akti poništeni, to je, sukladno članku 79. stavku 1. i stavku 4. ZUS- a, ovaj Sud tužiteljici priznao troškove upravnog spora u zatraženom ukupnom iznosu od 500,00 € za trošak sastava tužbe i pristupa na raspravu (održanu 27. veljače 2024.) te sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 €, uvećano za PDV u iznosu od 312,5 €, što ukupno iznosi 2.062,5 €, a koji troškovi padaju na teret tuženika, koji je spor izgubio.

16. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, a odgovarajućom primjenom članka 58. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. srpanj 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović