Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2430/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umičević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-937/2024-8 od 11. travnja 2025., dana 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-937/2024-8 od 11. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita], sklopljenog dana **.**.2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 09. 04. 2008. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem OV-1901/08, u dijelu odredbe koji glasi:

"3,70 (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 452,31 EUR-a (četristopedeset dvaeuratridesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 11. travnja 2008. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535 da tužitelju TN, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 700,00 EUR-a (sedamstoeura) sa zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28713,89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada od 3,70% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te posljedično isplata iznosa od 452,31 EUR a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe (čl. 3. Ugovora) o naknadi od 3,70% od iznosa kredita.

6. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da sud u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučne činjenice odnosno pretpostavke nepoštenosti odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi za prvo korištenje kredita jer sud uopće nije uzeo u obzir da je ovdje upravo sporna odredba ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora) bila pojašnjena ovdje tužitelju jer i solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika ukazuje da je tužitelj bio upoznat sa svim odredbama ugovora pa tako i pravnim posljedicama pravnog posla koji odgovara njegovoj pravoj volji.

7. Također tuženik u žalbenim navodima ističe da je ovdje prvenstveno bilo potrebno utvrditi jesu li odredbe ugovora bila jasne i razumljive i uočljive jer ako jesu onda nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbi ugovora u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača.

8. Nadalje tuženik u žalbenim navodima ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na postupak koji je vođen radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 8. travnja 2008. te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Međutim ovdje je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora) i to jednokratna naknada od 3,70% od iznosa kredita a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, ništetna odredba te posljedično isplata iznosa plaćenog na ime navedene naknade.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj podigao kredit radi kupnje osobnog automobila u osobne ovrhe, te nakon što je odabrao automobil poslan je u banku u kojoj je ugovor bio unaprijed pripremljen, pročitao ga je ali je bio princip "uzmi ili ostavi" te su mu rekli da tako mora biti kada je pokušao pregovarati oko odredbi ugovora, pitao je zašto je takva naknada za obradu kredita visoka i što čini tu naknadu, te su mu rekli da to čini trošak sklapanja kredita ali ne zna na što su točno mislili.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07, 79/07).

13. Međutim ovdje treba naglasiti da se ovdje sud pogrešno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. jer u ovom konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je zaključen 8. travnja 2008. pa je stoga u primjeni Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/ 07) a koji je stupio na snagu 8. ožujka 2007. pa je stoga u primjeni odredba čl. 96. ZZP/07.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača st. 2. istog članka je određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Prema tome sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci naknadu od 3,70% iznosa kredita,te se stoga radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba čl.3. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 a koja se kao takva smatra ništetnom (čl. 102. ZZP/07).

16. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, stavkom 2. je određeno da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, jer je odredba nametnuta po principu "uzmi ili ostavi" slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).

18. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Žalbeni prigovor tuženika, da sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, je osnovan, ali to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost sudske odluke iz svih naprijed navedenih razloga.

20. Naime ovdje valja reći da je predmet spora u ovom postupku ništetnost odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na naknadu koju je tužitelj trebao platiti prilikom prvog korištenja kredita a kod kolektivne zaštite potrošača na koju se sud poziva radi se nepoštenim ugovornim odredbama ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF a što nije predmet ovog spora neovisno što je kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF.

21. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

22. Tuženik je odbijen s potraživanjem troška ovog žalbenog postupka jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 8. srpanj 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umičević