Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-567/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PN, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Marinko Brajko i Marina Brajko, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P- 134/2024-9 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-134/2024-9 od 19. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u istoj prvostupanjskoj presudi u pobijanom dijelu toč. IV. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za daljnji iznos od 125,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu rješava:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju PN daljnji iznos parničnog troška od 125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju kamatnu stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne refinanciranja operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i brz pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog **.**.2006. između tužitelja i tuženika koja glasi: „naknada, 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 277,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2006. do isplate (toč. II. izreke), kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 849,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan (toč. IV. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili da se ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj istu presudu pobija u dijelu pod toč. IV. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači, uz naknadu troškova žalbe.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da su stranke **.**.2006. zaključile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 13.635,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 3. Ugovora o kreditu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i na sadržaj sporne odredbe tužitelj nije imao nikakav utjecaj;

- da je tuženik 30. rujna 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 449,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na taj dan, odnosno 2.089,66 kn, što iznosi 277,35 EUR;

- da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja nije tužitelju prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita;

- da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetnom u smislu čl. u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP/2003 i čl. 323. st. 1. ZOO, te je obvezao tuženika da tužitelju vrati isplaćeni iznos za obradu kredita po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda u primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. U smislu odredbe čl. 81. ZZP na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

12. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci o naknadama za usluge Kreditora i prema Cjeniku koji je sastavni dio toga Ugovora, te da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

13. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

14. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

16. Bespredmetni su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud pogrešno smatra primjenom čl. 118. ZZP da je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena u postupku kolektivne zaštite, jer se prvostupanjski sud u razlozima presude nigdje nije pozvao na učinke kolektivne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, niti na utvrđenja iz te presude, kako to neutemeljeno tvrdi žalitelj. Naprotiv, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbi čl. 81. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP/03, te čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), utvrdio da je odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana, na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Kako je odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznos koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe čl. 3. koja je utvrđena ništetnom, to je u obvezi isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

18. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

19. Međutim, u pravu je tužitelj da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu u okviru parničnih troškova nije priznao zatraženi trošak ročišta za objavu presude, jer je riječ o troškovima postupka koji tužitelju pripadaju po Tbr. 9./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 37/23 – dalje: Tarifa). Naime, trošak ročišta koje sud zakazuje radi objave presude potreban je za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, obzirom da pravo svake stranke u postupku da sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice da je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP).

20. Zbog iznijetih razloga odluka o troškovima postupka sadržana u toč. IV. izreke pobijane presude djelomično je preinačena temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, te je tužitelju dosuđen i zatraženi trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 50 bodova po Tbr. 9./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za trošak PDV-a od 25% iznosi 125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

21. Kamatna stopa je određena temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP.

22. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

23. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u žalbenom postupku primjenom Tbr. 10./4. Tarife dosuđen je zatraženi trošak sastava žalbe 25,00 EUR (vps. žalbe iznosi 125,00 EUR) uvećano za zatraženi trošak PDV-a, ili ukupno 31,25 EUR. Nije tužitelju dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu, jer u spisu nema dokaza da je tu pristojbu i platio.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš