Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-228/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Šarunić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Saša Poldan, Goran Garara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-724/2021-22 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-724/2021-22 od 21. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i dijelu toč. V. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 937,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024 do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 937,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024 do isplate, te rješava:

Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 937,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024 do isplate, kao neosnovanim.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje toč. II. rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 12. rujna 2007., koji je potvrđen u obliku javnobilježničkog akta potvrdom privatne isprave (solemnizacija) po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Deklava iz Rijeke, broj OV-22536/2007 od 12. rujna 2007., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim se glavnica i anuiteti vežu za švicarski franak i to: - dio odredbe čl. 7./ NAČIN OTPLATE koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora u CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.“(toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.898,43 EUR/14.303,72 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 12. rujna 2007., koji je potvrđen u obliku javnobilježničkog akta potvrdom privatne isprave (solemnizacija) po javnom bilježniku Mariji Grozdanić- Deklava iz Rijeke, broj OV-22536/2007 od 12. rujna 2007., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to: – odredba čl. 1./prvo/IZNOS KREDITA koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 13.690,72 (trinaesttisućašestodevedeset švicarskih franaka i sedamdesetdva centa) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“(toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.874,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024. do isplate (toč. V. izreke). Rješenjem je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi istoga Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika i to – dio odredbe čl. 2./drugo/KAMATNA STOPA koja glasi: “Redovna kamata…godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ i dio odredbe čl. 9./deveto OSTALI UVJETI koja glasi:“ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.“, te radi isplate iznosa od 424,74 EUR s pripadajućim zateznim kamatama s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“ (toč. I. izreke rješenja). Točkom II. rješenja dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kredita u CHF na iznos od 1.898,43 EUR, učinjena u podnesku od 12. veljače 2024.

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II. i V. izreke, te protiv toč. II. rješenja sadržane u istoj prvostupanjskoj presudi žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili da se ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu koje se odnose na iznos kredita i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF zaključenog između stranka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U postupku nije sporno da su stranke 12. rujna 2007. zaključile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao korisnik kredita stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 13.690,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1.) i da je čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste kreditora za CHF važećem na plaćanja prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“. broj 96/03 – dalje: ZZK/03), jer je kredit podigao kao fizička osoba radi kupnje vozila za vlastite potrebe, da je ugovor sastavio tuženik na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između početnog tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta iznosi 1.898,43 EUR.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je obvezao tuženika temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora po pravilima stečenog bez osnove. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora koji se odnosi na iznos kredita je odbijen kao neosnovan. Rješenjem je odlučeno da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.) i dijela odredbe čl. 9. koji se odnosi na ostale uvjete. Ujedno je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva koju je tužitelj izvršio u podnesku od 12.2.2024.

11. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer se u obrazloženju presude jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

12. Nisu osnovane tvrdnje tuženika da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, koja propisuje da, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, jer se ništetnost ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica u CHF ne može smatrati odredbom manjeg značaja, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosi i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, jer na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO)

13. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03).

14. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da mu je kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

15. Vezano za u žalbi iznijete navode tuženika da sama okolnost unošenja u ugovor o kreditu spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ne čini te odredbe same po sebi nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite potrošača, zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja ugovora.

16. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Nije pritom dostatno da je ugovorna odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Visinu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i početnog tečaja u CHF na dan isplate kredita, prvostupanjski sud je pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog porasta tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni, a kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

19. Pogrešno žalitelj smatra da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetne ugovorne odredbe. Pritom tuženik u postupku nije istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće, jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

20. Osim toga, spornu ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli diktirao je sam tuženik koji ju je sam unio u ugovor, te je stavljanjem te odredbe u ugovor bez pregovaranja ugrozio visoku zaštitu od nepoštenih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Stoga je na tuženiku da snosi posljedice uključivo i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju, tim više što prisilni propisi o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi moraju imati preventivni i odvraćajući učinak prema trgovcu. Konačno, uračunavanje koje predlaže tuženik imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, koja bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa.

21. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je sud trebao provesti dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope, odnosno da vještak treba prilikom dopune vještačenja primijeni kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite u HRK (kunama), jer je predmet ovog postupka ništavost valutne klauzule i zahtjev za restitucijom zbog takve ništave odredbe te je sud zadatak vještaku dao u skladu s predmetom spora. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja.

22. O prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 27.4.2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

23. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u obvezi je platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate. kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

25. U odnosu na pobijanu toč. II. rješenja pravilnom je primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja, jer tužitelj tužbu nije mogao preinačiti bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka. Navedeni pravni pristup u skladu je sa Zaključkom sa sastanka Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26.11.2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Iz navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana, te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP pobijano rješenje potvrđeno.

26. Međutim, odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, umjesto odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Naime, osnovano u žalbi ukazuje tuženik da je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. koja se odnosi na iznos kredita, dok je uspio s dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetosti odredbe o valutnoj klauzuli i s restitucijskim zahtjevom. Stoga je tužiteljev uspjeh po osnovi 50%, a po visini 100% (ukupno 75%), a tuženikov po osnovi 50% (ukupno 25%), te je tuženik za parnične radnje pravilno utvrđene prvostupanjskom presudom u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak u omjeru od 50%, ili 937,43 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

27. Kako je pobijanom presudom tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.874,86 EUR, valjalo je djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. V. izreke pobijane presude i tužitelja odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 937,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024. do isplate.

28. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

29. Tuženik je u žalbenom postupku uspio samo sa dijelom sporednog zahtjeva (parnični trošak) zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, zbog čega je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš