Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1487/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva KALLAY & PARTNERI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 2220/2021-23 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2220/2021-23 od 20. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2220/2021-23 od 20. siječnja 2025. pod stavkom I izreke i odluka o parničnom trošku pod stavkom II izreke za iznos od 2.175,00 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana pod stavkom II. izreke prvostupanjskog rješenja za iznos od 47,35 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i rješava:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 47,35 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.778,34 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se dio glavnice u iznosu 15.769,44 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio glavnice u iznosu 5.008,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, odjednom u zadnjem mjesecu, članak 1. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se utvrđuje iznos kredita od 20.778,34 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, u dijelu u kojem se utvrđuje dio glavnice u iznosu 15.769,44 2, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, u dijelu u kojem se utvrđuje dio glavnice u iznosu 5.008,90 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, članak 2., u dijelu u kojem se utvrđuje glavnica kredita od 9.919,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, članak 1. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se utvrđuje kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a koja u trenutku sklapanja tog dodatka iznosi 6,75% godišnje.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.824,68 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi: na iznos od 0,30 Eura 31.07.2007. 1,07 Eura 31.08.2007. 0,31 Eura 30.11.2007. 2,27 Eura 31.01.2008. 3,77 Eura 29.02.2008. 6,36 Eura 31.03.2008. 2,48 Eura 30.04.2008. 0,96 Eura 31.05.2008. 2,90 Eura 30.06.2008. 0,06 Eura 31.07.2008. 0,20 Eura 31.08.2008. 1,88 Eura 30.09.2008. 14,63 Eura 31.10.2008. 6,09 Eura 30.11.2008. 16,95 Eura 31.12.2008. 18,62 Eura 31.01.2009. 19,37 Eura 28.02.2009. 17,96 Eura 31.03.2009. 18,38 Eura 30.04.2009. 15,07 Eura 31.05.2009. 12,64 Eura 30.06.2009. 13,29 Eura 31.07.2009. 14,57 Eura 31.08.2009. 14,46 Eura 30.09.2009. 13,16 Eura 31.10.2009. 15,59 Eura 30.11.2009. 17,54 Eura 31.12.2009. 19,48 Eura 31.01.2010. 19,68 Eura 28.02.2010. 23,44 Eura 31.03.2010. 22,73 Eura 30.04.2010. 24,12 Eura 31.05.2010. 36,16 Eura 30.06.2010. 33,68 Eura 31.07.2010. 41,26 Eura 31.08.2010. 38,64 Eura 30.09.2010. 34,43 Eura 31.10.2010. 43,31 Eura 30.11.2010. 54,61 Eura 31.12.2010. 46,61 Eura 31.01.2011. 49,41 Eura 28.02.2011. 45,85 Eura 31.03.2011. 46,49 Eura 30.04.2011. 61,63 Eura 31.05.2011. 63,11 Eura 30.06.2011. 75,22 Eura 31.07.2011. 68,77 Eura 31.08.2011. 61,70 Eura 30.09.2011. 59,70 Eura 31.10.2011. 59,16 Eura 30.11.2011. 62,46 Eura 31.12.2011. 65,34 Eura 31.01.2012. 65,73 Eura 29.02.2012. 63,74 Eura 31.03.2012. 65,08 Eura 30.04.2012. 66,00 Eura 31.05.2012. 64,45 Eura 30.06.2012. 64,86 Eura 31.07.2012. 63,70 Eura 31.08.2012. 71,89 Eura 30.09.2013. 71,82 Eura 31.10.2013. 71,40 Eura 30.11.2013. 72,75 Eura 31.12.2013. 73,59 Eura 31.01.2014. 75,35 Eura 28.02.2014. 74,78 Eura 31.03.2014. 72,82 Eura 30.04.2014. 72,19 Eura 31.05.2014. 72,47 Eura 30.06.2014. 74,64 Eura 31.07.2014. 76,51 Eura 31.08.2014. 76,12 Eura 30.09.2014. 77,73 Eura 31.10.2014. 78,83 Eura 30.11.2014. 78,19 Eura 31.12.2014. 79,07 Eura 31.01.2015. 79,07 Eura 28.02.2015. 79,07 Eura 31.03.2015. 79,07 Eura 30.04.2015. 79,07 Eura 31.05.2015. 1.376,79 Eura 01.06.2015."

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.222,35 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično neosnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi i rješenju suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje ZPP) jer su prvostupanjske odluke razumljive, nisu proturječne i sadrže jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda i rješenje kao takvi mogu ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i rješenju kao i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. U žalbi se tuženik neosnovano poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3 ZPP. Odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti temelji se na odgovarajućoj primjeni odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 i 46/07- dalje. ZZP/03) kao propisa mjerodavnog po načelu tempus regit actum, u odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od **.**.2007. kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle u [adresa], te čl. 5. dodatka br. 1. navedenog ugovoru o kreditu od 11. rujna 2012., a koje se odredbe smatraju nepoštenim jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, čime je isključena primjena odredbe čl. 70. ZPP.

5.2. Naime valja reći da je odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 2. lipnja 2005.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača, Narodne novine broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

5.3. Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ne tvrdi niti dokazuje, da se o toj ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 81. st. 2 ZZP/03 prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj te o primjeni odredbe čl. 82. alineja 19. ZZP/03. Osim toga, zaključak o nepoštenosti prorogacijske klauzule donesen je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020 (Su IV-308/2020).

5.4. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 84. ZZP/03 jer je tom odredbom propisano kako je nedopušteno ocjenjivati jasne, lako razumljive i uočljive ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, dakle odredba čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjenjivanja se ne odnosi na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Budući da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije postupio po odredbi čl. 87. st. 4. ZZP/03, on ne može s uspjehom u žalbi osporavati pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti prorogacijske klauzule i, suprotno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP, isticati nove činjenice ni predlagati nove dokaze.

5.5. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i obrazložio ništetnost prorogacijske klauzule u korist registriranog sjedišta banke jer je cijenio da ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kojoj je prebivalište u [adresa] i koja bi, radi zaštite svojih prava, morala izdvojiti više vremena i imati dodatnih troškova ako bi se spor vodio u [adresa], za razliku od tuženika. Slijedom navedenog pravilan je zaključak da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

5.6. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava rješenje o neosnovanosti njegovog prigovora mjesne nenadležnosti valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZPK) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, ovdje sud prvog stupnja, jer tužiteljica ima prebivalište u [adresa]. Stoga u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, tako da prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan. Ostali žalbeni navodi i pozivanje na sudsku praksu nisu od odlučnog značaja za ispitivanje zakonitosti i pravilnosti prvostupanjske odluke o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti i ovaj ih sud kao takve nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP).

5.7. Slijedom navedenog i primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod stavkom I.

6. Kada se u sadržaju svoje žalbe poziva na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4, ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka jer je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

7.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO), kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 418-50-4153661 od 31. svibnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova ništetne odredbe o o valutnoj klauzuli u Chf u iznosu od 4.824,68 Eura.

7.2. Vezano uz pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, u situaciji kad je utvrđeno da je nastupila zastara restitucijskog zahtjeva temeljem te odredbe, žalitelju valja odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da sama činjenica da je nastupila zastara tog dijela zahtjeva ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da je ta ugovorna odredba ništetna. To iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, koji u ovom slučaju nisu ispunjeni tako da korisnik kredita ima pravni interes za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju istoga ostvario neka svoja eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti, odnosno da pravni interes nije otklonjen time što je zahtjev za isplatu ocijenjen neosnovanim iz drugih razloga (tako i u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3714/2024-2 od 2. studenog 2024.).

8. Tužiteljica je iznijela teret dokaza time što je sadržajem svojeg iskaza dokazala odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom, čime je postupila u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Tuženik je osporavajući navedeno svojstvo potrošača predlagao da sud prvog stupnja pribavi podatke je li tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala registriran obrt ili poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, te je li automobil unijela u imovinu društva ili obrta koje dokazne prijedloge tuženika iz podneska od 3. svibnja 2022. sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio jer su dani nakon zaključenja pripremnog ročišta, a osim toga, iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da je s tuženikom ugovoren kredit sa svrhom kupnje vozila za osobne potrebe, što je potvrdila I tužiteljica u svom iskazu.

9. Stoga tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje o statusu tužiteljice kao potrošača. Odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2.ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10.2. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

11.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

11.2. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11.3. Povodom tvrdnji koji proizlaze iz sadržaja žalbe o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da odredba čl. 502.a st. 4. ZPP isključuje primjenu ZPP ako je posebnim zakonom predviđeno što drugo za postupak u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana. Predmetni spor nije spor radi zaštite kolektivnih interesa i prava građana već se radi o posebnoj parnici za isplatu u kojoj se tužiteljica osnovano pozvala na pravno utvrđene iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11.4. Odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11 - dalje: ZIDZPP) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (26. ožujka 2021.), pravilno je primjena odredba čl. 502. c. ZPP.

11.5. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je odredbom čl. 502.c ZPP važećom u vrijeme podnošenja tužbe 13. lipnja 2019. bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, sam je zakonodavac pri donošenju odredbe čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19) naveo da se izmjenom odredbe čl. 502.c ZPP ispravlja propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe članka 502.c Zakona i na tužbe za isplatu. Stoga je tužiteljica ovlaštena pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.

12.1. Tužiteljica se osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazala da je njezin slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazala i svoje svojstvo potrošača.

12.2. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice banke SG i javnog bilježnika, to, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor a da je bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi. Naime, tužiteljica je u svom iskazu navela da je radi kupnje osobnog automobile otišla u autokuću [obrt] i izabrala automobil marke Opel, a djelatnici te autokuće su joj kazali kako surađuju sa Raiffeisenbankom i uputili su je u tu banku navodeći da su krediti u valuti CHF najpovoljniji. Kada je došla u poslovnicu Raiffeisenbanke Ugovor je već bio pripremljen, a radilo se o špranciranom ugovoru. Nitko joj nije nudio kredite u nijednoj drugoj valuti niti u kunama niti u eurima. Nije mogla pregovarati o određenim točkama ugovora jer je bilo uzmi ili ostavi. Ugovor je sklopila na 7 godina i bilo joj je rečeno kako mjesečna rata neće preći iznos od 1000 kn, međutim do kraja otplate ona je rasla do 1990 kn. Kazala je još i kako se 2011. godine razboljela te je morala ići na autolognu transplataciju matičnih stanica. Kasnije te godine je i dobila otkaz nakon čega je doživjela recidiv bolesti. Iz toga razloga je 2012. tražila moratorij kredita jer je bila teško bolesna (Hodgkinov limfon). Tijekom moratorija plaćala je kamatu. Kasnije je suprug dobio novi posao, financijska situacija im se popravila te je 1. lipnja 2015. otplatili zadnju ratu kredita. Kupljeno vozilo sredstvima kredita nije koristila u komercijalne svrhe, to je bio obiteljski automobil. Nitko joj nije objasnio rizike ugovaranja kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a pojam valutne klauzule joj je bio poznat, ali nije joj bio jasan. Vjerovala je službenicima banke, smatrajući da će je oni upozoriti na rizike Nije se raspitivali o kreditima u drugim bankama jer su je iz autokuće uputili u Raiffeisenbanku. a i bilo joj je važno da što prije dobije kredit. Također iz očitovanja Porezne uprave, Ispostava [adresa] od 24. rujna 2024. sud je utvrdio kako tužitelj nema osnovan obrt niti trgovačka društva.Stoga nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

13.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

13.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13.3. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata odnosno preplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu I mišljenju financijskog vještaka.

14.1. Kada je odlučivao o visini tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je tuženikovu obvezu vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf utvrdio pravilnom primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, I to bez uračunavanja tzv. negativnih razlika zbog nižeg tečaja Chf.

14.2. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. na koju se pozvao tuženik u žalbi uslijedila je povodom dopuštenja revizije rješenjem Revd-3522/2022-2 od 13. rujna 2022. zbog pitanja koje glasi: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. preplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalnopravnih prigovora koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kn/Chf bio manji od tečaja kn/Chf na dan isplate kredita?“ Vrhovni je sud u odluci br. Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zaključio kako nije pravilno shvaćanje da tuženik svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu. U tom je smislu navedeno da tuženik ni ne postavlja zahtjev za isplatu već ima pravo prigovoriti visini tražbine osporavajući pravo na isplatu zbog razlike u tečaju Chf u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog.

14.3. Međutim, povodom istog pitanja je u drugom postupku rješenjem br. Revd- 680/2023 dopuštena revizija te je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tom postupku ocijenilo da bi odstupilo od prakse suda (odluka br. Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.), iz kojeg je razloga odluku prepustilo proširenom vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

14.4. U presudi proširenog vijeća br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. koja je potom uslijedila navedeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj Chf bio niži od tečaja Chf na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev-1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. U istoj presudi br. Rev-549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o Chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-Chf bio manji od tečaja HRK-Chf na dan isplate kredita." Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužiteljica nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za nju bio povoljniji nije osnovan.

15.1. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 26. ožujka 2021. za povrat isplaćenog s osnova ništetene odredbe o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja.

15.3. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kamatnim stopama promjenjivim sukladno odlukama tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u Chf i naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u Chf u iznosu od 4.824,68 Eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova.

16. Osnovano tuženik u žalbi osporava dosuđene troškove postupka na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,35 EUR-a. jer spisu ne prileži dokaz da je tužiteljica istu platila.

17. 1.Međutim, suprotno žalbenim navodima, tužiteljici pripada pravo na naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife jer sud na tom ročištu stranci koja je pristupila uručuje ovjereni prijepis presude prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a. Propust stranke da pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, rezultira predmnjevom da joj je dostava presude obavljena onoga dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje u smislu odredbe čl. 335. st. 9. ZPP-a, a ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi i u tom slučaju prema st. 10. iste odredbe sud je dužan istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova.

17.2. Imajući u vidu izneseni značaj ročišta za objavu presude, kao i činjenicu da je punomoćnik tužiteljice nedvojbeno pristupio istom, prema ocjeni ovoga suda, a suprotno žalbenim navodima radi se o opravdanom i potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP, slijedom čega tužitelju pripada pravo na dosuđenu naknadu troška za pristup na ročišta za objavu presude.

18. Slijedom izloženoga valjalo je u odnosu na glavnu stvar žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, te u odnosu na trošak postupka presudu djelomično potvrditi i djelomično preinačiti temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbe, jer je sa žalbom samo djelomično uspio u odnosu na sporednu tražbinu s osnove troškova postupka.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić