Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4274/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ana Gradišek, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Željke Rožić Kaleb, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2361/2023-39 od 4. srpnja 2024., ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj P-2361/2023-42 od 10. srpnja 2024., dana 8. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2361/2023-39 od 4. srpnja 2024., ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj P- 2361/2023-42 od 10. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., 5., i članka 7. ugovora o kreditu broj 9011772374 od 9. kolovoza 2006. godine, sklopljenog između stranaka, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.278,47 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki II. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.865,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 4. srpnja 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 100,99 eura, sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki III. izreke prvostupanjske presude, tužiteljica je odbijena.

3. Ujedno je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka.

4. Protiv te presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u članku 353. stav 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presude preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stav 2. točka 11. ZPP, budući da izreka presude nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ista je razumljiva i nije proturječna sama sebi i razlozima presude, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupka i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stav 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stav 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe članka 8. ZPP, utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa od 2.278,47 eura, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

11. Nije osnovan žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit sklopila kao fizička osoba za kupnju automobila, a ne kao pravna osoba, niti je imala obrt, a i iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba, a tuženica nije dostavila u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, da tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila potrošač u smislu odredbe čl. 2. direktive 93/13/EEZ, i čl. 3. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP).

12. Točno tuženica navodi da je predmetni ugovor sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine, međutim, zaštita od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima postoji od 2003. godine kada je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine” br. 96/03), a Direktiva 93/13/EEZ u cjelosti je implementirana u domaće zakonodavstvo, zbog čega je pravilno primijenjena u ovom postupku.

13. Sama činjenica da je predmetni ugovor otplaćen ne znači da tužiteljica nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora, budući da prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi ugovora ništetnim, s obzirom na to da ništetnost ima ex tunc učinak – od sklapanja ugovora, a što onda za posljedicu ima restituciju.

14. Neosnovani su žalbeni navodi da je pobijanom presudom došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među stranakama, nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

15. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine, a koja se odnosi i na tuženicu, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača, koji se odnose na ništetnost odredbe kojom je otplata glavnice kredita vezana uz CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

19. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

20. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

21. Pritom nije dostatno da su odredbe tužiteljici kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

22. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit trebao za kupnju automobila za osobne potrebe, a u auto kući su ju uputili u Privrednu banku Zagreb d.d., te je u banci tražila kredit u eurima ili kunama, međutim, iako nije bila kreditno nesposobna za kredit u drugoj valuti u banci su joj rekli da to nije moguće jer da za auto kredit mogu ponuditi samo kredit u valuti CHF, te su joj samo taj kredit i ponudili kao najpovoljniji i rekli su da je za taj kredit najpovoljnija kamatna stopa, dok joj vezano za odredbu valutne klauzule nitko nije ništa rekao niti je upozorio da bi tečaj CHF mogao varirati, a o valutnog klauzuli znala je što ona predstavlja na način da plaća rate kredita u kunama. S bankom je pokušala pregovarati za manju kamatnu stopu, međutim rekli su joj da to nije moguće. Nakon što joj su rate kredita počele rasti išla je u banku u više navrata pitati je li se s tim može nešto napraviti, te je željela u tri ili četiri navrata zatvoriti kredit, ali u banci joj nisu htjeli vratiti knjižicu vozila da proda auto i da zatvori kredit, nego je knjižicu vozila dobila tek dobila 2011. godine kada je dignula drugi kredit i zatvorila ovaj stari.

23. Iz navedenog iskaza tužiteljice vidljivo je da joj prilikom realiziranja kredita nisu bili predočeni rizici ugovora s valutnom klauzulom, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što tuženica ničim niti ne dokazuje, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava.

24. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženice, tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

25. Stoga je tuženici, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekla.

26. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu, koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

27. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

28. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

29. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

30. Pri tome neosnovano tuženica navodi da se ovdje radi o naknadi štete, budući da se ne radi o naknadi štete nego o pravu potrošača na povrat sredstava koje je platio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, s obzirom na to da na osnovi Direktive 93/13 države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

31. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

32. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

33. Neosnovano tuženica prigovara nalazu i mišljenu financijskog vještaka, jer je isti dat stručno i obrazloženo i sukladno uputi suda prvog stupnja navedenoj u rješenju broj P-2361/2023-17, od 2. veljače 2024. godine, koje rješenje je tuženica primila i nije imala na to primjedbi, a o svim prigovorima tuženice vještak se dopunski očitovao i, sukladno odredbi čl. 261. ZPP, otklonio sve eventualne nedostatke u datom nalazu i mišljenju.

34. Navodi tuženice da sud prvog stupnja nije pravilno postupio jer da nije uzeo u obzir manje plaćene iznose s obzirom na negativnu razliku tečaja CHF u odnosu na tadašnju kunu, u iznosu od 100,99 eura, nisu osnovani, budući da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio istaknuti prigovor prijeboja, navodeći da potraživanje tuženika ne ispunjava uvjete iz čl. 323. ZOO, budući da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj kao potrošač nije ništa stekao bez osnove, nego je banka naplatila manji iznos nego što je imala pravo naplatiti zbog nižeg tečaja, ali je i tu uplatu primila banka, pa ne postoji njeno potraživanje prema tužitelju za nešto što on nije primio i zbog toga nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu .

35. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

36. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 4. travnja 2023. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

37. Nisu osnovani ni žalbeni navodi glede odluke o trošku, budući da je sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP, dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, a isto tako je dao i valjane razloge glede odbijenog zahtjeva tuženice za naknadu troška parničnog postupka, a koje razloge prihvaća i ovaj sud.

38. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Gradišek