Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2160/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 koju zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-364/2023-20 od 21. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-364/2023-20 od 21. veljače 2025. U pobijanom dijelu pod toč. I., II., III., IV., V., VI. i VIII izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: [broj kredita] sklopljenog 1. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sadržana u čl. 7. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…", u toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. navedenog ugovora o kreditu koja glasi: "3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", u toč. III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 9. st. 2. navedenog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor." te se utvrđuje da je od strane tuženika nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik dužan priznati. U toč. IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.113,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci. U toč. V izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 430,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 06. kolovoza 2007. do isplate, a u toč. VI izreke naloženo je tuženiku isplati tužitelju iznos od 193,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2012. do isplate dok je u toč. VII izreke djelomično odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 636,50 EUR te je u točki VIII izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude u točki. I., II., III., IV., V., VI. i VIII izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke dana 1. kolovoza 2007. zaključile Ugovor o kreditu, broj: 198-50-4296074 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 22.188,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseci; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je člankom čl. 3. ugovorena naknada od "3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..."; da je tužitelj 6. kolovoza 2007. platio na ime jednokratne ulazne naknade iznos od 3.242,26 kn odnosno 430,32 EUR te da je tužitelj prijevremeno u cijelosti otplatio kredit tuženiku i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita je dana 30. kolovoza 2012. platio iznos od 1.458,86 kn odnosno 193,62 EUR.

9. Nadalje je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tijekom otplate kredita više puta rastao tečaj CHF, da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), jer je kredit podigao radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju, kao I jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u tečaju valute CHF na dan stavljanja kredita opticaj i iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj otplaćivao tijekom otplate kredita iznosi 4.113,50 EUR.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05).

11. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te čl. 5. Direktive 03713 EEZ, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaraloi jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a iz istih je razloga pravilno utvrdio ništetnim i odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita i čl. 9. st. 2. istog o prijevremenoj otplati kredita te je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev I obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

12. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13. Suprotno navodima žalbe, uz valjane je razloge prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te je posljedično tome pravilno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju pobijanih ništetnih odredbi.

14. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik pada valute u kojoj ostvaruje kredit, a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike kredita u stranoj valuti.

16. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Tuženik u žalbi ističe da je tijekom postupka ukazivao da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a na žalbene navode valja odgovoriti da je u pojedinačnim potrošačkim sporovima banka ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03).

18. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

19. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Nalazu vještaka, stranke nisu prigovarale, a sud je nalaz vještaka prihvatio kao jasan, logičan i dan u suglasju s pravilima struke.

20. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika (banke) na naknadu za obradu kredita u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita, te odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te kojom je ugovoreno pravo tuženika (banke) na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 96. st. 1. ZZP, koje su prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP ništetne.

21. Kako tužitelji kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja po toj osnovi naplaćenog iznosa od 430,32 EUR dana 6. kolovoza 2007.

22. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost troškova u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima I obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

25. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje te ništetne ugovorne odredbe, jer je istu u unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru o kreditu nametnuo tužitelju - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na naknadu plaćenog iznosa po toj osnovi u iznosu od 430,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja te naknade do isplate.

26. Žalbeni navodi tuženika i tvrdnja žalitelja da je predmetna ugovorna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva, te da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču bilo onemogućeno pregovaranje o visini te naknade, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

27. Vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja reći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 - dalje: ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja i prijevremene otplate je bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81. st. 1. ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

28. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod posl. br. Su IV-308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskihsudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: «Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?» dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

30. Valja reći i to da iz direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što ovdje, kako je to nedvojbenim utvrđeno tijekom postupka, nije slučaj, to se neosnovano tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 173. Zakona o bankama jer je i tom odredbom također propisano da je banka dužna učiniti dostupnima podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita i na odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite.

31. Prema odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je odredbom st. 4. čl. 1024. ZOO, određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi mu prijevremenom otplatom kredita nastala bilo kakva šteta.

32. Kako je utvrđeno da je odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika ništetna (čl. 322. st. 1. ZOO), pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 1111. ZOO zaključio da tužitelj kao potrošač ima pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa po toj osnovi, te je naložio tuženiku da tužitelju vrati iznos od 193,62 Eur koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sa zateznom kamatom tekućom od dana kada je tuženik nepripadno stekao taj iznos do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

33. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III.,IV., V., VI. i VIII izreke.

34. Žalbu u pogledu dosuđenog troška tuženik obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, potvrđena i odluka o troškovima postupka, sadržana u st. VIII. izreke presude.

U Zagrebu, 8. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić